Sad se napokon mogu popeti stepenicama | skarlet_p

EPITAF, ČETIRI.
(Edith)

Mnogi gradovi imaju više središta. Osim glavne žile kucavice, postoje dislocirani parkovi, off-beat trgovi, ulice, pasaži, kultna mjesta gdje se ljudi okupljaju izvan središta grada. Ova mjesta imaju nešto od šarma kojeg je u strogom središtu grada nemoguće sačuvati. Ona nisu prisilni slijev svih interesa građana, već više nekih određenih interesa samo nekih građana. Križanićeva, Park Rigby, Molo longo, Nalik-na-Primrose-Hill park, Kont, Vodosprema na Sušaku.

Više mi nije napeto hodati središtima, Bella, niti onima dislociranima. Mislim da mi je jasno što se dogodilo. Glad za svjetlima koja pokreću moj svijet nekoć su svoj epicentar imala na Aveniji. Sada su se preselila negdje drugdje. Točnije, u naš dnevni boravak. Ondje sasvim tiho, uz prigušeno svjetlo, iz zvučnika dopire Nina Simone, „Hush, now / don’t explain / you’re my joy, you’re my pain“. Naša djeca plastelinom oblikuju metke koji pogađaju ravno u srce. Jonas piše mejlove izvođačima s prijedlozima ugovora za stavljanje njihove glazbe na streaming servis. Ovo je postalo moje središte grada. Usudila bih se čak reći središte mog grada. Naime, već neko vrijeme nisam sigurna kako se ovaj moj grad i grad u kojem živim do te mjere podudaraju da bih mogla sa sigurnošću reći kako se radi o istom gradu.

S druge strane, pitam se je li nešto drugo, osim mojih godina, svuklo baš svaki sloj nadahnuća s Avenije. Često se uhvatim kako želim zaštititi središte mog svijeta od središta grada, kužiš ti to. Naravno, vodim naše klince u kazalište lutaka, najstariju kćer upisali smo na literarnu radionicu u biblioteci. Ali to ne znači da ih vodim na Aveniju. Ne, osjećam da ih vodimo u njezine katakombe. U malo preostalih tragova čovječnosti za koje poželim da naša djeca na njih zakoraknu svojim cipelicama.

Jučer nam je Jan bio u gostima. Dofurao je klincima čokoladu, a nama samo kratko, prekratko, rekao kako odlazi, te kako, kaže on, postoji naručje koje će nas znati zagrliti mnogo bolje nego njegovo. Kužim što je htio reći. Julien i Gemma me zafrkavaju kako sam u tridesetima postala religiozna. Ne bih to tako nazvala. Prije bih rekla kako sam po prvi put otkrila kako vjera može postati nešto egzistencijalno. Postoji mnogo problema kad odrasle osobe otkriju Boga, pa što? Zar bih trebala nastaviti živjeti ondje gdje doista ne bih htjela da me jednog dana, danas, eventualno zateknu sirene smrti? Osim toga, vjera nije amputirala ništa od onog što sam smatrala ključnim u životu. Samo je dala stvarnosnu podlogu prostorima koje sam posvuda i oduvijek tražila.

Jonas je to malo teže metabolizirao. Gubio je zrak, nekoliko puta izlazio na terasu, što će sad biti s bendom, najbolji albumi su još ispred nas, kad ćemo snimiti Prosinac, kužim ja tebe, poštujem ja tvoje odluke, iako ne razumijem, moja obitelj i bend su jedina objektivna istina u koju vjerujem, znam da si dobro promislio, jesi li siguran da si dobro promislio, ajde ti si barem normalan, pa dobro jesi li ti normalan, a što je sa… a što ako… a što ako…

Meni je puno teže bilo objasniti sebi jednu drugu stvar. U očima mnogih ljudi naš je grad tako propulzivan, tako napredan, tako perspektivan, grad koji obećava i ispunjava. Ako mene pitate, prostori koji su mi nekad značili neku razliku na Aveniji, koji su je činili središtem, a dislocirana središta činili dislociranima, počeli su nestajati, jedan po jedan. Prvo ti, Bella. Pa Jan. Prvo je nestala srednja struja koju sam poznavala, a onda je iščeznula i alternativa. Nije mi trebalo dugo kako bih shvatila da je „mainstream“ moj dnevni boravak, i kako alternativa u ovom slučaju ne postoji.     

Ne znam kako drugi ljudi, ali osjećam da sam i ja sama nestala, umrla sam nekoliko puta, u sebi. Potopila sam skoro sve svoje djevojačke navike. Učinila sam to znajući kako svlačim staru, nepotrebnu kožu. Ne znam točno kako, ali večernja solo šetnja je preživjela. Ponekad se spustim niz Bulevard, do kraja Avenije i natrag, sama, sa slušalicama u ušima. Ponekad razmišljam o Jonasu i sebi, ponekad se pitam gdje su nestale sve te djevojke koje sam bila, ponekad razmišljam o našim klincima. O našim novim pticama koje će nagrizati ovaj grad kao mrvice kruha i naučiti prelijetati Mrtvi kanal. Često snimam diktafonom rečenice koje mi padnu na pamet. Ponekad su povezane, ponekad malo manje. Ali nakon deset godina imam zbirku priča u džepu.

Kako kvadratura mog središta grada postaje sve manja, tako su i moje priče sve kraće i ogoljenije. Mijenjam kilometarske narative za dvije stranice zaokruženog teksta koji ne pokušava preuzeti ulogu Mesije. Za sat vremena tumaranja Bulevardom sa slušalicama u ušima. Za metak od plastelina u srce iz pravca nekog od naše djece. Za pet minuta plesa s Jonasom na glazbu Nine Simone. U našem dnevnom boravku.