Sad se napokon mogu popeti stepenicama | skarlet_p

EPITAF, ŠEST: U IZVRNUTOM SVIJETU SLOVA U KURZIVU IZRAVNAVAJU SE U NORMALU.
(ne_mirovsky)

Bella, znaš li što su to Božje suze? Da, čula si. Mogu li ti ipak opet reći? Ono kad se otvori nebo i oborimo rekord u litrama kiše po kvadratnom metru u pola sata, a ja na pokretnim stepenicama silazim u metro, zatvaram kišobran čim me počinje natkrivati beton, pa onda neki spoj na žlijebu uz krov popusti i sklizne otprilike decilitar svježe kišnice baš na moju glavu za kraj radnog dana. Eto, to su ti Božje suze. Možda bih trebala to smatrati nekom vrstom milosti koja mi umiva lice. Ali zasad samo hvatam zrak od napada panike, pištim od bijesa ispod ledenih obraza kao pretis-lonac dok prislanjam metro-karticu na čitač i mislim si čime sam to zaslužila.

Dok mi se vraća boja i sobna temperatura u lice, dolje u podzemlju, kad dolazi moj vlak, imam osjećaj kao da će me netko, u prolazu, tek lagano pogurati prstima preko žute linije. Taman koliko je potrebno da vlak zatrubi, da ugledam nadolazeće svjetlo oči u oči. Nekad sam mislila da će nas preko žute linije – molim vas stanite iza žute linije! – gurnuti nešto drugo. Kao recimo da nećemo izdržati pritisak i da će se potkrovlje naše psihe urušiti kad suza nekoga od nas kapne u prepunu čašu. Da će nešto preskočiti u čeonom režnju i čut ćemo samo zujanje ravne linije. Da će se zatvoriti vrata i mi ćemo ostati vani, sami na stanici i prošao je zadnji vlak. Da više nećemo znati stabilizirati osjećaje. Nema treće opcije, mislila sam, ili ćemo se grčiti u smijehu kao Arthur Fleck prije Jokera, ili ćemo negdje napraviti kompromis, neko mjesto u nama pretvorit će se u biljku i ubrzano se smanjivati zbog nedostatka sunca i vitamina D. Paprat, fikusi, jaglaci, bonsai maslina, makovo zrno. Tko je putovao metroom nakon radnog vremena zna kako se odabir ostajanja na ovoj strani normalnosti može doimati poput opiranja gravitaciji, prepuštanja trenju ili uživanja u centrifugi. Vidjeli smo ljude kako kuhaju, tresu se i doživljavaju epizode u vlaku, Bella. Nikad mi nije palo na pamet da bi društvo moglo pokušati odabrati umjesto nas. Ne kako bismo mi izgurali život na ovoj strani normalnosti, ne, ne. Nego da nas ono izgura na drugu stranu, preko žute linije, na tračnice. Smiješno je to. Jednom će snimiti mjuzikl o nama, Bella, pazi što ti kažem.

Da život nije šala naučila sam u metrou. Možeš ti furati taj pristup pun razumijevanja koliko god hoćeš, ali oko tebe su ljudi koji nisu nimalo zainteresirani pogledati stvarnost iz tvog kuta gledanja. Čak i oni koji donekle misle da ih to zanima, u metrou stave empatiju u neki mentalni zamrzivač. Ne možeš kontrolirati ljude, jedva možeš sebe staviti u neke okvire. Zato uvijek odlazim na dno stanice, tamo gdje ima manje ljudi i više ljudi koji misle svojom glavom.

Kad stojiš uza zid čekajući vlak budi sigurna kako nekome zauzimaš mjesto. Netko te gleda krivo. Ostali ne bi niti trepnuli da te strese aneurizma i da jednostavno sklizneš leđima niz zid na pod i sklupčaš se dršćući u položaj fetusa. Ljudi bi zakoračili preko tebe, nastojali bi te ne zgaziti, dali bi sve od sebe. Netko bi i zapsovao da kakvo je to ponašanje i je li to mjesto za ležanje na podu. Tko je to vidio? Nitko nije vidio što se doista događalo ondje, u tebi. I u meni. Jer ti si u meni, Bella, na neki način. Na više načina.

Riječ uviđavno možeš izbrisati nakon prvog metra silaženja pokretnim stepenicama. Nitko te ne uviđa, a i tebi je bolje da nikog ne uviđaš. Da nikog ne izoštriš u zjenici, da sve održavaš mutnima, u pozadini. Oni koji izgledaju kao tempirane neuro-bombe na stanici, u vlaku će eksplodirati, možeš biti sigurna u to. Zaobilazim ih u širokom luku, Bella. Oni koji su najljubazniji… ti su ti tek najsumnjiviji. Kad uđem u metro uvijek shvatim koliko je izraz imunitet krda zapravo velikodušni kompliment za nas koje je društvo ispljunulo u podzemlje nakon radnog vremena. Tu zbilja vrijedi ona da je svatko od nas mjehurić. Pljuvačke. Mjehurić pljuvačke koji se, nažalost, brzo raspukne ako lebdi visoko iznad asfalta.

Kad bi vlak putovao tunelom ispunjenim vodom kladim se da bi morala biti mlaka. Metro je ples s vukovima, rat sviju protiv svih. Kad zaboravim knjigu, podere mi se kabel od slušalica ili mi se isprazni baterija na mobitelu osjećam se kao lišena slobode. I odjednom sam osuđena u montiranom procesu na slušanje distorzije glasova i prizora, okrupnjuju se prostorom u neku vruću i gustu sivu mast sve dok ne dođu do mene i uliju mi se u osjetila. Da, i u uho. Ne postoji dobar zvuk u metrou. Cijeli život putujem, ne postoji, vjeruj mi na riječ, čula sam ih sve. Ovaj ovdje priča glasno na mobitel, ona tamo pušta lošu mjuzu preko zvučnika, starac s gitarom i sunčanim naočalama oslanja se na rukohvat do mene, svira pjesme njegovih revolucija i dere mi se u facu. Nema naprijed i nema natrag. Nikad se ne sjećam kad sam izišla iz vlaka, kao što se ne sjećam vlastitog rođenja. Sjećam se samo kako se vrata zatvaraju i kako odbrojavam stanice.

Ono kad se život svede na klupko problema koje treba riješiti. Umorna sam. Deset sati na nogama, deset sati osmijeha, deset sati dovitljivih dosjetki, deset sati puta sto devedeset kvadrata, puta sedamdeset osam tanjura, puta sto pedeset i šest čaša, izračunala sam, nitko me neće praviti ludom. Ondje, u mom malom gradskom restoranu-povlaka-wine-baru, crtam poliedar krivudavim kretnjama između stolova. Kad bi snimili fotografije naših stolova odozgor, gosti bi se svi dobro vidjeli, ja bih uvijek ostala u bluru. Gosti bi htjeli zamrznuti trenutak, ja uglavnom samo čekam da prođe. Hodam od stola do stola, peta-prsti pokretima, napola baletnim koracima, držim ruke iza leđa zagledana u daljinu, savršeno držanje, trudim se biti vidljiva, ali neprimijećena. Da, poliedar… To ti se na hrvatski kaže mnogoplošnjak, sad je jasnije, jel’ tako? Možeš misliti. Pomisli na bilo koje ful nepravilno geometrijsko tijelo, eto to ti je poliedar. Kako mi je to sad palo na pamet? Sad si me zatekla… Da! Malo je čudno. Bojim se da je to rekao…kako da ti to bezbolno kažem, Bella? Papa Franjo. Papa Franjo je to rekao. Jesi još tu? Drago mi je. Ok, jesi li čitala neki dan u Gradskom listu, čak su to bili izvukli kao naslov, kako je papa Franjo nešto kao izjavio da društvo danas živi razne oblike zajednice u nepravilnom obliku, poput poliedra?

Znam, niti ja ne osjećam da bih nešto bitno propustila kad bih prečula ovu informaciju. Ali kada onda, reci mi? Što u meni okida strah od propuštanja morala-sam-biti-ondje događaja, (F)ear (o)f (m)issing (o)ut? F.O.M.O. je drive, ono što nas pokreće, sindrom kojem ne možeš pobjeći. Pitanje je jedino koje su to stvari koje nas je strah propustiti. Reći ću ti koje stvari me strah propustiti, Bella, i reci mi tko sam.

Preumorna sam i ne mogu niti razmišljati o tvom cjelovitom kutu gledanja, Bella. Deset sati konobarenja. Marenda-ručak-večera. Međuobrok, čaša vina, „isparilo je, daj novu bocu“, „daje po čepu“, „hvala ti, baš si bila simpatična“, „hej, kako to da imaš tako odličan ten“, „donesi mi Gradski list, koliko puta moram pitati“, „znaš li ti uopće zbrajati do sto“… Bankari, sutkinje, novinari, odvjetnički pripravnici, nogometni menadžeri, direktorice prodaje, studenti-djeca nešto bogatijih roditelja. Samo dolaze. Dočekujem ih, pravim se da kužim metafiziku vina i da sam prodrijela u tajne nijanse sljubljivanja s hranom. Točim vino pod pravim kutom, točno petnaest sekundi, savršenstvo pokreta, ne drhti mi ruka, vrijeme se u tom trenutku zamrzne, svi su u nekom transu dok ja nasmiješena razmišljam zašto sam napustila faks na drugoj godini. Kako mi se moglo dogoditi da se uvjerim kako se može živjeti od glazbenog novinarstva. Razmišljam o stanarini, pa o struji, pa o internetu, pa o tome da je plin opet poskupio, pa o vinu, pa opet stanarina, pa gazdarica, pa mi se nebo smrkne i voilà! Natočili smo decilitar i pol vina. „Je li sve u redu?“ Nasmiješena sam. Svijetlim izvana, Bella, čak i kad mi netko slomi ljusku i napuknem iznutra, trebala bi me vidjeti.

Ali u vlaku… ja sam ta koja iskri u vlaku. Tračnice su jučerašnja vijest, ja sam gospođa Iskra glavom i bradom. Ja sam ta koja vuče polugu za uzbunu, razbijam staklo čekićem, otvaram vrata noktima. Zapravo ne, samo stojim uz rukohvat i nastojim dirati što manje ljudi istovremeno. Ne gledam nikoga, pravim se da gledam stanice, gledam ljude kroz odraz u prozoru, gledam svoje cipele, gledam tuđe cipele. Moje cipele. Tuđe cipele. Ok, sad tip do mene gleda moje prste na rukohvatu, ne podnosim to.

Oči su mi krvave, osjećam to, Bella. Podočnjaci mi bubre, kapci mi trzaju van svake kontrole, više se niti ne trudim obuzdati ih. Prsti mi bubnjaju po rukohvatu kao da sviram Lisztovu rapsodiju, gubim obzire, baš me briga što je vlak pun i što se oni klinci ondje krevelje. Onaj tip do mene konačno odlazi par koraka dalje, uplašio se, uspjela sam, misija ispunjena. Noge su mi natekle, cipele su mi kao olovni utezi, torba mi smeta, htjela bih je baciti iz vlaka kad se otvore vrata na sljedećoj stanici.

I sad bih, kao, trebala misliti na pisanje recenzije novog albuma Billa Faya kad se vratim doma. Ako se ikad vratim doma. Moram je isporučiti uredniku do pola noći, aha, možeš si misliti, kako da ne. Jedino na što mogu sad pomisliti je tuš, kačenje na neku ništa-ispod-pet-sezona seriju i skorene palačinke od jutros. Jedino me slapovi Nutelle trenutno vesele. Ništa kreativno, samo čisto samouništenje, u usporenom sagorijevanju. Recka će morati pričekati sutra. Iako ću, nakon tuša i prvih deset minuta serije, kao i uvijek, vrlo brzo shvatiti da je pisanje osvrta na novog Billa Faya ipak najbolji scenarij za večeras. Stavit ću ploču i, kad zvuk ispuni dnevni boravak, početi plesati. Prvo po tepihu zatvorenih očiju, onda po tipkama na računalu, a u zadnjoj fazi slovima po praznom papiru na ekranu. Recenzije su moja rapsodija, moj bolero, one su najbolji dio mene, baš kao što su ovi moji monolozi s tobom najgori dio mene. Oprosti. Tko je to ikad doista, osim mene i tebe, vidio? Ne bih ti znala reći.

Nego, može jedna druga tema, Bella? Kris? Kris je dos_toyevsky, mislim, daj, to mi je nakon godinu dana još uvijek highlight, obećaj mi da mu nećeš reći. Kris je zaljubljen u mene, vidi se iz satelita taj zaštitnički gard, ne prema meni koliko prema nama. Kao neka barikada od svega za što smo se složili da nikad nećemo puštati unutra, u ritam po kojem se stvari među nama odmataju. Osjećam Krisovu pozadinsku bol, on kao da čuje neku frekvenciju ispod mojih misli. Ja sažimam njegove krležijanske rečenice na maksimalno dvije informacije, on prevodi moju gestikulaciju u riječi.

Iako, nije baš lako definirati gdje se trenutno nalazimo, znam da odavno nisam…da nikad nisam bila ovdje. Sve je nekako brzo krenulo, prvo smo se godinama mimoilazili u tekstovima u Kazalištu lutaka. Znali smo jedno za drugoga, naravno, jedina dva novinara koji pišu pod pseudonimom u istom časopisu. Onda su me njegovi tekstovi počeli usisavati, kao da ništa drugo ne postoji, kao da nema druge točke gledišta, kao da je on jedina knjiga u biblioteci. Pa je uslijedilo par mjeseci žestokog misaonog tanga u recenzijama krcatima uzajamnih pokreta koje nitko osim nas, naravno, nije prepoznao. Onda odjednom Kris iz trsatskog ogranka gradske biblioteke ulijeće mi jednog poslijepodneva u putanju prije početka smjene i kaže mi, skoro pa usput, nešto kao, sad ću mu malo karikirati bariton: „hej, Mašo, ja sam dos_toyevsky“. Kao da je to najnormalnija rečenica na svijetu. Ostatak znaš, i bolje od mene.

Nismo tek tada postali par, već smo zapravo bili skupa svih tih proteklih mjeseci, intertekstualno, unutarliterarno, kako god hoćeš, samo smo prenijeli našu romansu iz pisanog narativa u ono što će netko nazvati stvarnim svijetom. Ako mene pitaš, tekstualni svijet nikad ne bih nazvala nestvarnim. Ali stvarni svijet je donio sa sobom neke prepreke koje bi tekst sasvim lijepo znao učiniti nevidljivima. Kao na primjer, imam dojam da se nikad nismo do kraja upoznali u stvarnom svijetu. Pričamo o smislu svega, o parametrima kulture, o oceanskoj dubini osjećaja, ali ja iz nekog nedokučivog razloga kao da odbijam zapamtiti kako se zove njegova mama. Mislim, znam kako se zove, ali sam pohranila taj podatak negdje duboko u memoriji i nikad je nisam nazvala imenom. Kao da bi mi to raspršilo čaroliju. On me nikad ne pita za neke moje osobne razloge zašto sam… ovakva. Niti za povijest mog… bilo čega. Kao da je skroz nezainteresiran za vrijeme stvarnog života prije nego što smo se susreli.

A oboje smo u kasnim tridesetima, mislim, reci ti meni koliko je to i creep i weirdo u isto vrijeme. A da ti ni ne spominjem budućnost… otprilike pola godine imam dojam kao da samo plutamo, ima vatrometa, ali nema nikakvog rasta. Nismo skupa, a jesmo skupa, ovo što imamo je nešto posebno, ali bez jasnih definicija, on me ne pita tko sam bila prije, ja ga ne pitam gdje to, iz njegovog kuta gledanja, mi točno idemo. Među nama nema tabu tema. Osim nas, mi smo naša omiljena tabu tema.

Ne govorim ti o obitelji, Bella, nemoj me krivo shvatiti. Ili barem mislim da ne govorim o obitelji. Meni je obitelj više nešto nalik na prošireni bend ili na ljude koji surađuju na istom životnom projektu. Nešto kao naša Bella, naslov koji tražiš etiketa za glazbu i književnost pod pseudonimima, to je neka moja vizija obitelji. Ali kad ostanemo samo Kris i ja… čekala sam da stvar poprimi neki smisleniji oblik. Neku sigurnost da ovo među nama neće odjednom postati putna torba koju povlačimo za sobom po svijetu s puknutim kotačićem. Neku zaštitnu mrežu. Dosta mi je privremenih priča, labavih poveznica i prolaznih stanica. Dosta mi je vrata u vlaku koja se samo zatvaraju, a ja još nisam stigla doma. Onda opet, osjećamo se skroz nesposobnima ući u bilo kakvu trajniju priču. Strah me propustiti godine s trajnim Krisom zbog maglovitih ukazanja privremenog Krisa. Niti on sve ovo nije vidio. Htjela sam ga zaustaviti, odvesti ga s one strane kolotečine, zalediti trenutak, pustiti na repeat In Human Hands s novog albuma Billa Faya i sve mu ovo reći.

A onda mu se dogodio taj slobodni pad, dan kad je dos_toyevsky po prvi put osjetio zakone fizike u stvarnom svijetu. Volte, vate, omove i sve te faradeje zajedno. Bilo bi bolje da to od njega jednom čuješ, Bella. Odjednom je odlučio – valjda samo na jedan dan, jedan tipični dan siječnja 2020., ne znam što mu je bilo – prestati sanjariti po danu. Pukao mu je film. Odlučio je ugledati stvarnost kakva jest i staviti na papir ono što je osjećao da mora. Valjda je to njegova inačica krize srednjih godina. Ako mene pitaš, kriza srednjih godina me trese otkad sam imala pet godina. Ne znam kad ona dolazi i ako uopće ikad odlazi od nas. Imam dojam da ta kriza samo mijenja ime, ali uvijek je tu negdje, čuči u kutu i polako nam trga tapete dok se mi pravimo da je ne čujemo.

Znači jednog dana je… nisam ti to već bila pričala? Oprosti, ne sjećam se. Jednog dana je dos_toyevsky doživio fijasko, prvi ozbiljni promašaj u svom životu, mislim, baš gadno prizemljenje. Sve nas je to iznenadilo. Govorim ti o magnitudi, ono, ljudi pričaju po cesti. Kao, gotov je, nema više natrag na pozu dobri duh grada pod pseudonimom. Kao, stari, odsad je za tebe sve samo nizbrdo. Ta magnituda. Iako se nakon par dana više nitko nije mogao sjetiti zbog čega točno – što je ono točno bio rekao – mnogima je u glavi ostala neka loša poveznica na dos_toyevskog. Loš okus u ustima. U kolektivnoj svijesti prešao je na tamnu stranu. Ili se tamna strana pomaknula i pokrila ga. Zašto? Jer je zapisao ono što vidi iz svog kuta gledanja i nije pazio hoće li se to baš svakome, ili, zapravo, bilo kome, svidjeti. Mislio je da ima svoju publiku, ta će ga pratiti gdje god bude krenuo, uvjeravao se.

Ali dirnuo je ondje gdje se publika gubi. Rekao je da s nama nešto duboko nije u redu, s tobom i sa mnom, s ljudima u metrou, sa stanovnicima u ovom gradu, u bilo kojem gradu. Dirnuo je stvari koje su nedodirljive, jer ako puštamo da netko prčka po tim stvarima kao da prčka po našem mozgu. A to se mnogima ne sviđa. Usudio se, drznuo se reći da postoje neka trula debla na kojima počiva temeljni konsenzus našeg grada. Ne govorim ti o lokalnim politikama, Kris nije uopće ulazio u te stvari. Sišao je na razinu puno dublju od toga. Napipao je kvržicu u načinu na koji živimo grad, zaboljela ga je izraslina ispod koje na lokalnoj razini živimo ono univerzalno u nama.

Napisao je: „Recimo to jasno. Kazalište lutaka u ovom gradu čitaju ljudi s obje strane pozadinskog kulturalnog rata“.

„Molim?“, rekli su u sebi oni s jedne strane.

„Molim?“, rekli su u sebi oni s druge strane.

„Kako si mogao tako nešto reći?“, rekli su oni s jedne strane.

„Kako si mogao tako nešto reći?“, rekli su oni s druge strane.

„Mi dobro čuvamo granice naših identiteta!“, rekli su oni s jedne strane.

„Mi dobro čuvamo granice naših identiteta!“, rekli su oni s druge strane.

Možda bi sve na tome i stalo da nije dodao: „Ali većina ljudi koji nas čitaju, u ovom gradu, ne žele silaziti u kulturalne ratove. Većina ljudi zna da je tektonika polarnih napetosti ujedno i gramatika prijateljstva, ako ne i izvor novog života. Ali većina ljudi nije više tako hrabra. Većina ljudi je ravnodušna.“

„Molim?“, rekli su oni s jedne strane.

„Molim?“, rekli su oni s druge strane.

Znaš već ostatak, Bella.

Mislio je da se nalazi na ničijoj zemlji, da će, ma štogod napisao, ovdje moći biti siguran. A onda su ga osvijetlili reflektorom, svaka strana polarnih napetosti ga je pročitala iz svog kuta gledanja, svojim ključem tumačenja stvarnosti, svaka ga je sa svoje strane zida optužila da se svrstao na onu suprotnu stranu.

„Nije bitno što si ti točno napisao“, rekli su, „bitno je ono što smo mi pročitali.“

„Izdao je svrhu“, rekli su jedni.

„Doprijeli su i do njega“, uvjeravali su me oni drugi.

Ne, nitko nije došao po njega, Bella. Nije promijenio svoje životne stavove niti za milimetar.

Ali svijet oko nas se počeo mijenjati, polovi su se počeli približavati i drobiti sve što im se nalazi na putu. Kako ja to vidim, Kris je rekao naglas ono što smo svi pomalo zaboravili artikulirati: da je polarizacija prisutna u mojim nutarnjim gradovima, u našoj vezi, u dnevnom boravku s našim prijateljima, u našoj Bella, naslov koji tražiš etiketi. Najlakše je išarati grafitima svoju stranu zida, projicirati s ove strane zapadni Belfast i reći da je ono s druge strane zapadni Berlin. Problem je tko doista ostaje s druge strane zida, ostaje li itko samo s jedne strane, gdje je nestao istok i zašto nitko više ne prepoznaje sjever. Znamo li doista kako se ponašati u polarnim napetostima? Uostalom, neka ti Kris sâm to ispriča, Bella.

Nakon toga, fast-forward, već nekoliko tjedana Krisu daju da radi samo reportaže o bendovima koje su svi već otpisali kao nerelevantne i trendovima za koje je vidljivo sa Mjesečeve površine da nikad neće doista zaživjeti. Kao, neka se malo ohladi, jer, ono, previsoka je temperatura oko njega. Dok se, kao, prašina ne slegne. Odrađuje inozemne zadatke koje nitko ni štapom ne bi dotaknuo i vraća se polomljene kralježnice na jutarnju smjenu u svoj trsatski ogranak gradske biblioteke izravno s aerodroma. Ispričava se što je zakasnio petnaestak minuta i hvata se svojih drvenih kvadar-kolica s knjigama i cvilećim kotačićima. Stavili smo budući smjer naše veze na čekanje do daljnjega.

A onda je počelo.

Počelo je kao vijest sa zadnje stranice Gradskog lista, nešto što se događa negdje drugdje, a ovdje je tek zanimljivost, popunjavanje prostora pored kupona za izrezivanje. Uskoro je došlo na naslovnice. I ispraznilo Aveniju.

Danas je ponedjeljak. Voljela bih da se nije dogodio. Zapravo ne znam što bih voljela, otupila sam, izgubila sam većinu osjećaja, utrnula su mi sva važnija ticala, krećem se praznim pothodnikom žutim očima ravnocrtno kao žuta bubamara, skrećem posvuda pod kutom od četrdeset i pet stupnjeva, sudaram se sa zidovima, materijaliziram pokrete plesa na pozornici Iana Curtisa po ulicama u gradu duhova. Prolazim s maskom pored grupe policajaca na izlazu iz stanice Centar. A u centru nema nikoga, a i oni kojih ima prelaze na drugu stranu ceste, vidim oči iznad maski kao poglede ranjenih sapiensa, svijet je primio šamar, još se snalazi, pokušava stabilizirati što mu se točno dogodilo.

Virus se širi linearno, pa eksponencijalno, pa linearno, pa mi stiže otkaz iz restorana na kraju radnog dana. Šef kaže da zatvaraju i da prognoze nisu dobre, pa da je bolje da ne produljujemo agoniju i počnemo što prije planirati ostatak našeg života u novim okolnostima. Ostaje mi posao glazbene novinarke u Kazalištu lutaka, reci mi kako ti to zvuči? Večeras smo same u metrou, ti i ja, odnosno kamera u vagonu bilježi samo mene kako pričam sama sa sobom, nemoj mi ništa reći. Ili, bolje rečeno, samo gestikuliram glavom i rukama s maskom na licu, ne izgledam baš zdravo.

Nemam protokol za ovu situaciju.

To je otprilike bila posljednja cjelovita rečenica koju sam izgovorila u mislima, prije nego sam kasnije navečer tog dana zaspala i sanjala poliedre kako se preklapaju.

Probudila me, u bliskoj budućnosti, za nekoliko sati, Božja suza. Pala je ravno na moju svježe pokošenu, nepreglednu sanjivu svijest i donijela boju i zvuk u svijet. Sunce mi pleše kroz zavjese po kapcima. Ako mene pitaš, Bog plače jer je pogledao stvari iz našeg kuta gledanja. Mislim da je krajnje vrijeme da poželimo pogledati stvari iz Njegovog kuta gledanja.