Sad se napokon mogu popeti stepenicama | skarlet_p

NOVOGODIŠNJE REZOLUCIJE
(Edith)

Nije da smo ih bili nešto posebno tražili. Ali, sigurno, nismo se niti opirali sličnostima s klasičnim filmskim situacijama. U svakom slučaju nismo svjesno podgrijavali fiksaciju o oživotvorenju celuloidnih trenutaka. Tipper Gore!, ako netko pomisli suprotno. Bili smo nešto kao pop-pjesma koja u blaženom neznanju potkrada motive iz drugih pop-pjesama. Nešto ispričivo, uglavnom. Možda na papiru doista zvuči teško obranjivo, ili čak nemoguće. Pogotovo kad je pozadina kućni tulum za doček Nove godine, i već pola sata plešemo na Smithse. Noć je još mlada, a mi u slow-motionu. Preskačemo.

U drugu.

Polovicu.

Dvadesetih.

Pa onda opet, u normalnoj brzini, uredno plešemo na Smithse. Pa. Pa. Pa. P-pa-pa. Pa…

„Pažnja, molim!“, viknula sam, popevši se na stolicu, nastojeći lupkanjem žličice o praznu staklenu čašu pridobiti pažnju prisutnih u prostoriji. Možda i potaknuti nekoga da malkice stiša glazbenu podlogu. Nastavila sam s lupkanjem možda koju sekundu predugo, priznajem. Prekasno sam skužila da me publika zapanjeno promatra, naizmjence pogledavajući Jonasa koji bi, kao, jedini mogao naslutiti prvu decimalu promila alkohola u mojoj krvi. Jonas je, odmahujući niječno glavom, iza leđa spajao u najvišoj točki raspona palac i kažiprst desne ruke, time jasno pokazujući da su sve znamenke tražene količine ravne nuli. Ili tako nešto. Uglavnom, svi su buljili u njegova leđa, a on se kao nevino smješkao. Jan je prišao pojačalu i stišao glazbu…

„Jan Križanić, hvala ti“, rekla sam usmjeravajući oba kažiprsta u njegovom pravcu odlučnom tomcruiseovskom gestikulacijom, kakvom je u filmu Jerry Maguire popratio životni potez Renee Zellweger, nakon što je uspio pridobiti barem jednu podjednako sanjareću sljedbenicu na svoj donkihotovski podvig upornog odbijanja promatranja stvarnosti kakva stvarno jest. O ne! Opet, Tipper Gore!, filmska poza, kunem se, nije bilo namjerno. Usput sam još i prolila oko pola decilitra soka od šumskog voća po tepihu u Janovom dnevnom boravku.

„I ne, Jonas, doista nisam ništa popila, iako ova slavljenička tuljac-kapica privezana lastikom na mojoj glavi možda govori suprotno. Jan, oprosti za tepih i, možeš li, molim te, mislim, kad si već kod glazbene linije… možeš li ubaciti album koji sam prislonila uz nju, ne taj, to je Bella snimila CD s par svojih songova za Jonasa i mene, hvala ti Bella, draga… da, baš taj. Aha, to je ovogodišnji album Belle and Sebastian. Molim te, stavi nam na repeat pjesmu pod naslovom Dress Up In You… hvala, srce si. Nije baš neka ne znam kako nezaboravna stvar, ali nije bila baš ni neka godina, zar ne? Poslužit će kao podloga, ne moraš pojačavati.“

Sada sam napokon držala pažnju okupljenih u šaci. Ok. Dišem duboko. Možda me satima ranije, dok sam još nanosila puder na obraze pred ogledalom, bila nadahnula već sama pomisao da je ovo idealni line-up za doček Nove godine: Jonas, Jan, Bella, Gemma, Julien, ne_mirovsky i ja. U Janovom stanu na Trsatu. Može li bolje za kraj ove godine?

Činilo se kao da se sve dogodilo unutar tri mjeseca.

Jonas i ja smo se vjenčali u rujnu i prešli na neku novu razinu pripadanja i prožimanja naših razlika. Da mi prislonite pištolj na potiljak, ne bih se mogla sjetiti bilo koje druge osobe te večeri. Osim njega i mene. Razmjenjujemo „da“. Bezuvjetno i u lice svemu što nas može čekati niz životnu liniju. A što se tiče svih drugih scenarija koji bi doveli u pitanje ovu izjavu… pa, Tipper Gore!, s njima i neka ih pregaze autobusi na kat ili kamioni od deset tona. Da, svirali su Smithsi i te večeri.

Eh, da, Tipper Gore! je moja generička zamjena za psovke. Još od devedesetih godina, kad sam prvi put pročitala da su zbog žene s tim imenom u Americi počeli lijepiti one Parental Advisory: Explicit Content naljepnice na plastične kutije albuma, a kasnije ih i tiskati na ovicima. Naime, ja sam, barem mi se tako oduvijek činilo, bila najviše straight-edge nagnuta pripadnica našeg malog društva, uvijek nula posto alkohola, nula posto prostih riječi u govoru. Ukoliko bi me netko zatekao u situaciji gdje bi neka od te dvije supstance prešla prag mojih usana, redovito bi potpuno skandalizirano zanijemio i odmah posumnjao da nešto ozbiljno nije u redu sa svijetom. Ili kako ja iz nekog razloga nisam ja.

Dva dana nakon našeg vjenčanja, kad je rujanska bura već poprimala mirise riječkog listopada, Julien i Gemma postaju par. Naravno, uz osmijeh svih koji smo ih poznavali, a s kojeg se moglo pročitati više napokon, nego neko posebno iznenađenje. Komadići puzzli koje posjedujemo o tom trenutku pokazuju da je… ok, da je Gemma tog utorka, kao i valjda svakog tjedna, utapala sat vremena koji je imala slobodno između poslijepodnevnog stažiranja na gradskom radiju i večernjeg tečaja francuskog, ili već kojeg od stranih jezika koje je mijenjala svakih par mjeseci kao službeno opravdanje za upoznavanje gastronomije i kulture drugih zemalja. Obično bi utapala tih sat vremena čitajući nove brojeve stranih časopisa o glazbi, u gradskoj čitaonici, okružena umirovljenicima.

U nekom trenutku je, kroz stakleni izlog koji je gledao na Aveniju, opazila Juliena kako, oslonjen jednom nogom na vanjski zid čitaonice, promatra grad i očigledno iščekuje neki dogovoreni susret. Samouvjerenost kojom će za koju minutu izaći iz čitaonice i obratiti mu se na nekoj sasvim novoj stranici knjige njihovih života jednostavno je morala imati neku podlogu simpatije u nastajanju. Iako je dotad već prilično dobro poznavala Juliena, tog kasnog poslijepodneva Gemmi se učinilo kao da ga je prvi put doista ugledala. Znala je prilično dobro tko je on, koje općenite stavove o životu ima, kakvu glazbu voli, a kakvu ne, poznavala je opća i predvidljiva ugibališta njegovih šala. Poznavala je izdaleka čak i neka njegova slaba karakterna mjesta i pokoju manu. Ali, istodobno, u tom trenutku doimao se kao stranac. Promatrala ga je kao izvana, kao tek jednog zgodnog dečka iz Rijeke koji nekog čeka ispred zgrade čitaonice s jednom slušalicom u uhu.

Dok njemu nije bilo nakraj pameti da ga netko promatra s nutarnje strane izloga čitaonice, Gemma je postajala svjesna mnogih detalja života koji je usporedno vodio izvan, sve u svemu, ipak kratkih intervala vremena njihovih zajedničkih druženja. Svjesna svih drugih, njoj nepoznatih ljudi s kojima je volio provoditi vrijeme. Mentalnih fotografija gradskih lokaliteta koje je volio iznova posjećivati u stvarnosti, a koje ona nikad nije vidjela njegovim očima. I odjednom je htjela prebivati u tom njegovom svijetu. Ne tek kao prijateljica, već kao pratiteljica. Njoj se sigurno ne bi svidjela ta riječ. Unatoč tome, čini se kako nije imala posebnih problema s tim da on poželi biti njezin pratitelj. Da pripada njoj. Neka neoblikovana izmaglica koja se već nekoliko mjeseci stvarala oko njezinog srca kad se nalazila u njegovoj blizini, a nije se raspršivala niti kad su bili daleko, odjednom je počela iz kaosa zadobivati smisleniji oblik. Neizmjerno joj se, recimo to jasno, veselila. Ali ta bistrina nakon izmaglice ujedno ju je i plašila. Kao što svaku osobu plaši nepoznatost smjerova prema kojima izlazimo iz našeg ja.

Promatrala ga je nekoliko minuta, iznutra, iz čitaonice. U mislima je već imala prilično razrađen scenarij. Poželjela je prekinuti slijed stvari, projuriti kroz vrata čitaonice kao vlak metroa kad izranja iz tunela. Bez obzira što bi to možda značilo srušiti na pod onog umirovljenika koji je trenutno pokušavao iščitati radno vrijeme s obavijesti na ulazu. Htjela je potom uzdignutim dlanom oduzeti mogućnost kretanja osobi, vjerojatno ženskoj, koja je možda upravo dolazila Julienu u susret, zamrznuti je u kadru usred Avenije. U isto vrijeme, naglim pokretom druge ruke ubrzala bi kretanje svih drugih prisutnih hodača i protok gradskih ideja tog poslijepodneva.

Tako bi samo njih dvoje ostali u stvarnom vremenu. Ona bi mogla, pogledom u njegove oči, bez rizika i s mogućnošću povratka u prvobitno stanje, unaprijed provjeriti sadrži li ova scena nešto više od tek povremene sjene preko polovice njezinog lica. Ali u stvarnom svijetu trebalo je riskirati. Svakog je trenutka, iza ugla, mogla došetati u kadar osoba koju Julien čeka. Tipper Gore! Nije bilo vremena za čekanje da mu pruži priliku da on prvi riskira. Zatvorila je oči i stekla nutarnju sigurnost kako bilo što da u tom trenutku napravi ne može skrenuti krivo. Ustala se sa stolice i izašla van iz čitaonice. Dok je on prvo u stanju iznenađenja, a onda polušoka pred njezinim ozbiljnim izrazom lica, izvlačio slušalicu iz uha i pokušavao je pozdraviti tonom koji bi bio glasniji od vreve Avenije, rekla mu je. Gledala je pritom naizmjence njega i pod ispod njezinih nogu, u omjeru šezdeset naprema četrdeset. Zvučalo je kao pitanje čiji intenzitet jednostavno nikad neće stati na stranice knjige.

„Hej, ne znam koga si čekao, ali… ovaj… htjela bih te, na neki način, kao, ajmoreć podsjetiti da možda čekaš… mene?“

Rekavši to, pogledala ga je u oči. I otad ga je nastavila gledati. Riskirala je i pružila mu priliku da riskira. Ajmo sad, frajeru. Nakon pune dvije minute uzajamnog gledanja koje je prilično teško opisati odgovarajućim riječima, ali koje je posve sigurno uključivalo rastuće savršeno prepoznavanje simetrije nesavršenih duša, dao joj je odgovor. Parafrazirao je pritom nevjerojatno prigodan tekst pjesme grupe The National. Tekst koji će godinama unaprijed, točnije u srpnju 2014. godine, oboje pjevati, sada kao bračni par, iz VIP prolaza ispred pozornice na njihovom koncertu na Šalati.

„Znaš li da sam te sanjao? Tijekom dvadeset i tri godine, prije nego što sam te bio upoznao. Da, nedostajala si mi dvadeset i tri godine.“

Nikad joj nije rekao koga je, ako ikoga uopće, doista čekao tog poslijepodneva ispred gradske čitaonice. A ona nikad neće uspjeti naučiti francuski. Obje stvari postat će tek detalji koji neće prouzročiti ozbiljnije posljedice u uzročnom poretku stvari. Nitko neće htjeti snimiti film nalik na Neobičnu priču Benjamina Buttona polazeći od presnažnih dojmova za mogućnost njihove racionalizacije.

Jan je potkraj lipnja bio završio fakultet, a od početka jeseni i započeo pripravnički staž u arhitektonskom birou, za koji ljudi u gradu običavaju dodati i odrednicu jedan od boljih. Bella je jedina još uvijek završavala fakultet, jer je zapravo i bila dvije godine mlađa od nas ostalih. Ne_mirovsky je nakon preslušavanja debut EP-ja Nestalnih frekvencija, gotovo četiri godine unatrag, pogazila dijelove svog samonametnutog kreda i postala nerazdvojna prijateljica benda, a preko Jonasa i Jana također i ostatka društva. Tako se uplela u cjeloživotni potencijalni sukob interesa, zbog čega do recenzije njihovog posljednjeg albuma neće napisati niti slova o njima u Kazalištu lutaka. A oni će je godinama zbog toga zafrkavati, predstavljajući je ostalima s obaveznom ovo je Maša, ona je s bendom poštapalicom. Jedino šteta što nitko od tih trećih osoba nije znao kako je ona ne_mirovsky. To bi svakako učinilo foru puno sočnijom. U njihovim očima, naravno. Doći će vrijeme kad će ona postati neupitna kraljica scene, posložiti ih uza zid i pokopati njihovu karijeru uz popratne zvukove Radioheadove Paranoid Android, ponavljala je.

Možda su me na pripremljeni uvod, a uglavnom nepripremljeni novogodišnji govor, potaknule baš ove prve ozbiljnije naznake podrhtavanja tla. Poput onog podrhtavanja uslijed nedavno započetih radova na stanici Centar gradskog metroa, koji će destabilizirati naše korake na Aveniji sljedećih godina. U svakom slučaju, htjela sam podvući koliko-toliko ravnu seizmološku crtu te večeri, zajedno s njima, svojim ljudima, rekapitulirajući proteklu godinu.

„Možete li, molim vas, zauzeti mjesta na foteljama, dvosjedima, barskim stolicama, podovima, gdje vam drago… Ok… khm… Dakle, kao što dobro znate, provela sam proteklu godinu praktički u knjižnici, pišući kostur svoje doktorske disertacije. Deset sati dnevno, svaki radni dan. Izgleda da će i sljedeće godine, barem prvih par mjeseci biti isto, putovanje će svakako biti jako dugačko. Ovdje, dragi moji, očekujem vašu pomoć, da me povlačite natrag u stvarnost iz svijeta ideja. Kad bih ovo povjerila samo u tvoje ruke, Jonas, riskirali bismo postati jedan od… znaš one parove koji zaključe kako je život, kao, prekratak za sudjelovanje u tuđim povijestima? Pa ti se odjednom više deset godina ne jave. A stvar se, ako je to uopće moguće, samo dodatno pogoršava kad djeca izvana pokucaju u okvir slike. Kad smo već kod toga…“, zastala sam dotičući dlanom predio donjeg dijela trbuha i oči su mi se bile u trenutku napunile onim što sam nazivala predsuzama, uz tiho potvrdno kimanje glavom i nepogrešivi osmijeh na usnama. Opet, Tipper Gore!, filmski trenutak!

„Pa hvala ti što me obavještavaš o tome pred drugim ljudima, ljubavi! To zbilja podiže moje samopouzdanje“, smijao se Jonas, ustao i tiho me zagrlio, prislonivši glavu na moj trbuh. Jer sam još uvijek stajala na stolici i držala čašu u jednoj ruci. Nekoliko je puta poljubio mjesto na koje sam prislonila onaj drugi dlan, mjesto iza kojeg se krije netko nov u ovom kadru. Na nekoliko trenutaka ostali smo svih sedmero u tišini, plešući milimetarski sentiš svaki u svom prostoru, uz zvuk pjesme Dress Up In You i još pokoje predsuze…

…da bi Jan nakon tridesetak sekundi odvrnuo basove na maksimum.

„Hej, jesi li poludio? Potpuno upropaštavaš trenutak, pa nije ti to Flea iz Peppersa ili, ovaj, Bella na bas-gitari“, opomenula ga je ne_mirovsky, poluljutito mu bacajući jastuk s trosjeda u glavu.

„Mislio sam da bi valovi basa mogli iznuditi neku premijernu reakciju bebača. Hej, kako uopće funkcioniraju te stvari, devet mjeseci inkubacije, mnoga povraćanja…“, ponudio je Jan svoju namjerno neodraslu obranu, ali u stvarnom nedostatku neke smislenije upadice.

„Nemam pojma niti ja“, rekla sam brišući predsuze skupa s već-da-ali-još-ne suzama na rubu očiju i sagnuvši se po zasad posljednji Jonasov poljubac kroz osmjeh, „uglavnom… khm… hej, možeš li konačno više smanjiti te freakin’ basove, Jan? Tipper Gore!“

Krajnje pokunjeno i poslušno, Jan je prilagodio glasnoću. Ostatku društva slao je, kao, skrivene, okretanje-dlana-naopako-i-natrag geste, sugerirajući da iako još ne čujemo otkucaje dječjeg srca, itekako možemo razvidjeti prve nagle promjene raspoloženja majke.

„Hej, vidjela sam to! Uglavnom… da, 2006.! Zasigurno godina koje se nitko neće sjećati po dobroj glazbi. Štoviše, bit će već za šest mjeseci teško naći osobu koja će znati imenovati jedan album koji je vrijedilo zapamtiti iz ove godine. Ipak, dižem s ove stolice čašu soka od šumskog voća za solo album Thoma Yorkea. Za njegove zagorjele klavijature koje su nas pratile na našim putovanjima metroom na obrane diplomskih radova i prve dane na prvim poslovima. Također, nazdravljam i za anksiozne pjesme o roditeljstvu kojima, sasvim sigurno, nećemo uspavljivati našu djecu. To bi bilo sve što se tiče nazdravljanja, a sad u nešto drugačijem tonu… novogodišnje rezolucije!“

Pjesma Belle and Sebastiana nastavila se vrtjeti i ispunjavati prostoriju. Tada sam pretpostavljala kako su svi htjeli još koji trenutak ostati u 2006. godini. Sljedećih mjeseci, a onda i godinama nakon toga, nismo uopće osjetili kako činimo nešto loše i pogrešno ako odgađamo unedogled preslušavanje CD koji nam je Bella poklonila za tu Novu godinu.