Sad se napokon mogu popeti stepenicama | skarlet_p

EPITAF, DVA.
(Jan)

Kad negdje u Tennesseeju, u drugom tjednu lipnja, jato krijesnica u šumi sinkronizira svoje signale, nebo nad Rijekom tih noći redovito sijeva i, dok tonemo u san, otkriva stvari onakvima kakve doista jesu. One noći kad si umrla, Bella, Leonard Cohen se multiplicirao.

Nije to uopće bio dio plana. Jednostavno je na jednom kraju neobjašnjive emocionalne pupčane vrpce primao odjeke golemog tektonskog pomicanja u nutrinama posve određene skupine ljudi na drugoj strani Zemljine polutke. I to toliko snažno da je dva dana uzastopce prije te večeri trpio nepodnošljive migrene.

Nije imao niti najmanji pojam o tuzi koja se u tom trenutku okrupnjivala na drugoj strani planeta. Koja je udarala površinu Zemlje, kao okretno dlijeto u bušotini života, preokrutno da bismo, tamo i tada, mogli naslutiti bilo kakav tračak smisla u svemu tome. Još manje je slutio da ondje postoji žena po imenu Bella koja je nitima svog jedinstvenog života povezivala nepovezive ljude i njihove povijesti u svoju i njihovu zadnju liniju obrane od besmisla. Bilo je to previše kontradikcija i bilo je geografski predaleko. Leonard je te noći samo htio pomisliti na nešto drugo. Nešto drugačije od ove mučnine nakon dva dana razarajućih migrena.

U jednom trenutku stabilizirao je misao koja je stvorila mjehurić mira unutar uragana glavobolje. Htio je, odjednom je silno htio nastaniti svoju starost u liniju na obzoru koja se ocrtavala ljudima – ne njemu, nego baš njima, ljudima – njegovim slušateljima uzduž i poprijeko naraštaja, dok su slušali „Hey, That’s No Way To Say Goodbye“. Htio je na jednu usporenu sekundu nastaniti njihove mikrosvjetove, skvotati iza prozora na njihovim namjerno crno-bijelo snimljenim fotografijama. Promatrati ih sa sigurnog i otkinuti komadić međuprostora u koji su namjernom greškom ušili njegovu pjesmu. Puno je vode proteklo ispod mosta na Rječini od te noći 1967. godine, kad je bestežinski jezdio stratosferom međuljudskih odnosa, licem okrenut prema Zemlji, i u tri minute univerzalnim uspio izreći lokalno. Nije mu ni samom bilo sasvim jasno kako mu je to pošlo za rukom.

Pretpostavljam da je znao da nije svetac. Nisi ni ti to bila, nisam ni ja. Ne znam koliko se osjećao da bi mogao biti blizu da to postane. Ne znam uopće je li mu to bilo važno. Ali baš te listopadske večeri, 2015. godine, čovječe… ponovno se dogodilo. Ovaj put nije bila levitacija, nego multiplikacija. Kad je stigao do stiha „da, mnogo je voljenih prije nas / znam da nismo nešto novo“, i pomislio na sve te ljude i odakle samo dolaze, nešto se prerezalo u svijesti. I jednostavno se dogodilo. Multiplicirao se. Istovremeno je bio na tri različita mjesta.

Njegov osamdesetjednogodišnji „ja“ ostao je sjediti na tepihu dnevnog boravka, u nekoj od pauza između snimanja albuma. Tih godina albume je objavljivao brzinom onoga tko osjeća kako se približava „doviđenja“ iz njegovih pjesama. Oslonjen leđima o trosjed, promatrao je kako, iza zatvorenih očiju, plamen svijeća koje je bio upalio po cijeloj sobi pleše po njegovim kapcima. Istodobno je neki mlađi „on“ iznajmio svoju standardnu sobu na svom standardnom, četvrtom katu Chelsea Hotela u New Yorku. Nije ulazio u sobu, iznajmio ju je, ali samo kako bi mogao slobodno tumarati hodnikom. Ciklički ubrzano, pa sporo, povremeno se naslanjajući na zid, ponekad klečeći, uvijek s cigaretom među prstima, neurotično, pa krajnje smireno. Kimajući uvijek posve odsutno glavom ukoliko bi netko ušao ili izišao iz svoje sobe, čekao lift, ili prošao hodnikom. Istodobno, jedan stariji „on“ pojavio se niotkuda na hodočašću u Jeruzalemu, u odijelu, pridržavajući šešir na grudima, u bazilici Kristovog groba. Tamo gdje je krv Spasitelja potekla i procurila na Adamove i Evine kosti. Na kosti. Sve se to dogodilo te noći.

Kad me pitaju tko si bila, ulazim u proturječje sa samim sobom i kažem: „Bella je bila obična djevojka. Bella je bila neobična djevojka“.

Kad me pitaju gdje sam bio te večeri, kažem im kako sam tada zaboravio da grad ima stepenice.

Mislim, znao sam da su tu. Hodao sam po njima nizbrdo, pa uzbrdo. Ali sam jednostavno zaboravio da postoje. Pojam o njima, njihova bit, nestala je iz moje svijesti. Kad sam čuo vijest, koja se širila kao bura niz Bulevard prema Sušaku, pa preko Rječine u cijeli grad, konurbacijama osobnih povijesti kojima si samo ti mogla putovati, skrenuo sam na kraju Križanićeve i trsatskim stepenicama – mogle su biti i pokretne, mogla je biti uspinjača, zaboravio sam da postoje – vratio se svom stanu u mansardi ispod Trsatske gradine. Nekoliko koraka prije ulaza u stan izgubio sam odsjaj gradskih svjetala u naočalama. Zaustavio sam se, osvrnuo i primijetio kako je jednostavno iscurio. Možda je to imalo neke veze s činjenicom da mi te noći svjetla nisu svjedočila kako postoji život u gradu. Svjetla su otišla od mene, kao noćni program gradskog radija, negdje u pozadinu, okamenjujući nokte vremena.

Da sam još koju minutu nastavio kontemplirati pogled na Rijeku, vjerojatno bih primijetio kako je netko te noći postupno i nježno svukao krovove, kao vanjske dijelove kutije šibica, unutar kojih si nam nekad, kad smo bili srednjoškolci u ovom gradu, znala poklanjati papire sa svojom poezijom. Mogla je to biti neka nadrealna pojava, fenomen nalik na pomrčinu sunca ili suze svetog Lovre, koji se događa ne u matematičkim, nego u metafizičkim razmacima. Ili samo jučer, dok sam postupno gubio sposobnost prepoznavanja oblika vanjskog svijeta. Pitao sam se kakav bi samo konceptualni album Leonard Cohen mogao snimiti uživo u studiju Gradskog radija sutradan, nakon što bi levitirao, licem okrenutim prema zemlji, čitavu noć nad gradom bez krovova. Kako bih samo volio da je te noći Cohen mogao kolonizirati naš grad svojim stihovima. Da je najprije zauzeo Krimeju, a tek potom opustošio Aveniju od osjećaja razoružanosti sučelice smrti.

Ovako sam se samo udaljio od prozora i sjeo na pod, još uvijek nespreman pustiti da se ocrta ijedna jasna misao u mojoj glavi. Izvadio sam iz neke arhivske kutije, kao u nekom buntu protiv zaborava ili prolaznosti, vinilni zapis jedinog koncertnog albuma Nestalnih frekvencija. Bili smo ga urezali u ograničenoj nakladi i prodavali isključivo na našim koncertima u Rijeci. Spustio sam iglu na mjesto kad smo na stejdžu ostali samo ti, Jonas i ja, tog lipnja 2006. godine, koje se, usput, više nitko ne sjeća. Gramofonska igla zaparala je šljunak u dvorištu Guvernerove palače, zapucketala mirisom lipnja i transportirala me natrag u tu večer. Pred ljude posjedane iznad nas, posvuda po stepenicama, čija bit je tada još postojala, u trenutku kad smo svirali našu obradu „Hey, That’s No Way To Say Goodbye“.

Za ljude koji slučajno te lipanjske večeri nisu bili ondje – a ondje nitko nije bio slučajno – ili koji nikad nisu čuli naš koncertni album, želim samo reći kako oba naša standardna čitanja ove pjesme nisu mogle biti udaljenija od originala. Prva verzija, koju smo rjeđe izvodili, bila je, onako, My-Buddy-Mooseovska, glasna, ubrzana i križana s harmama iz Dylanove „I Want You“. Druga, koju smo te večeri izveli, bila je nalik na dekonstrukcijsku studiju, nešto kao naš magistarski rad. Jonas je provukao svoje tihe klavijature kroz efekt nalik na Radioheadovu „Everything In Its Right Place“. Ja sam više odsutno nego prisutno prebirao po gitari, sve vidljivije neuvjeren u dominantnost ovog instrumenta, želeći ga spustiti tek malo iznad granice nečujnog. Pjevao sam trudeći se nalikovati više na sebe nego na Cohena. Ti si tada bila više izvan benda nego unutra, uskakala si nam za koncerte na bas gitari koju smo mi odbijali povjeriti bilo kome drugom osim tebe. Nudila si nam u zamjenu za ispričnicu iz benda remikseve naših pjesama, oblikovanje ovitaka albuma i plakata za koncerte. Ali te večeri, na toj pjesmi samo si pjevala prateće vokale, držeći ruke iza leđa i grad u kutu lijevog oka na sigurnom. Istodobno sramežljivo i krajnje samopouzdano, vezujući nespojivo, kao i uvijek, na posve drugoj, neuhvatljivoj razini iskrenosti.

Tu noć kad si umrla proveo sam na podu hodnika svog stana, prebacujući kažiprstom gramofonsku iglu, svakih tri minute i četrdeset i sedam sekundi, natrag na početak ove pjesme. Svaki put bih se iznova iznenadio kad bih, u najvećem broju slučajeva koji to nisu, ipak vratio iglu na stih „otprati me do ugla / naši koraci uvijek će se rimovati“. Možda tada doista nisam sasvim razumio ovaj pozdrav, ali osjećao sam kako se doista radi o „doviđenja“.

Iako ih više ne prepoznajem, i zaboravio sam kako izgleda njihova bit, znam da postoje stepenice samo zato jer si se te noći uspela po njima.