Sad se napokon mogu popeti stepenicama | skarlet_p

MOJE OMILJENE STVARI.
(Gemma)

„Hej, curke, jel’ ono Robin Pecknold?“, pitala sam, naglo uvučena u posve neočekivani prizor. Zurim u nestvarni kadar na drugom kraju plaže i mislim si, ok, ovo ne može biti istina. Bilo bi previše. Pitanje sam morala postaviti tri puta, pojačavajući ton glasa. Između brbljanja, dječje vike i treštećeg zvuka Sleater-Kinneya s nekog od naših mobitela, cure uopće nisu registrirale moj glas. A i da jesu, bilo bi to kao da povjeruješ klaunu koji upozorava na požar.

Uostalom, nije se dogodilo prvi put. Već sam prije „prepoznavala“ Robina Pecknolda, pjevača grupe Fleet Foxes. U onom žongleru ispred Konta, potom u tipu koji pohađa tečaj portugalskog u naprednijoj grupi od moje u školi stranih jezika. I na kraju u onom frajeru koji je nervozno šetao i pio čaj ispred Tvornice, prije koncerta Fleet Foxesa 2011. godine. Ispostavilo se da ovaj posljednji i jest bio Robin Pecknold, ali, dobro, to nije bilo neko otkriće, mislim, nastupao je te večeri ondje, tako da…

Ovo je bilo nešto posve drugačije. Tek smo večer prije nas četiri bile stigle na Vis. Edith s njezino troje klinaca. Ne_mirovsky, čiji nam se novinarski pseudonim kojim se potpisivala u Kazalištu lutaka toliko dopadao da bismo je često oslovljavali njime. Bella. I ja. Početak godišnjeg odmora trebale smo provesti same. Potom bi nam se pridružili dečki. Jonas, Edithin muž. Julien, Gemmin muž. Potom, Jan. Jonas i Jan su trebali odsvirati kratku sjevernokvarnersku otočku turneju s Nestalnim frekvencijama, a Julien ih je snimao za prijenos uživo na gradskom radiju. Prvi godišnji odmor nakon valjda pet, ako ne i više godina na kojem smo nekim čudom svi uspjeli dobiti slobodne dane u istom vremenskom intervalu.

Tih pet godina bilo je sasvim dovoljno da skužimo kako smo, na neki način, kao, praktički odrastali zajedno. Nema više onih klinaca što smo možda i predugo ostajali. Negdje putem se dogodio život, prebacujući nas previše puta na susjedne tračnice, dok smo mi kovali sasvim druge planove. Lennon je opet na rasprodaji. Na neki način. Kao. Kroz prozor su tijekom vremena izletjeli i smrskali se o pločnik mnogi naši egotripovi iz predvorja pakla, kojima smo znali izbacivati jedni druge iz takta tijekom prethodnih zajedničkih ljetovanja iz post-studentskih dana. I sada, nakon pet godina, evo nas ovdje, na Visu. Plan je da nema plana, plan je pritvoriti kulise svijesti na tjedan dana, promijeniti kadar, prepustiti se nekom drugom žanru, uletjeti u spin-off svakodnevnog života, pretvoriti side project u cjelodnevni modus operandi.

Osim toga, ogromni plus bio je to što konačno više nije postojala prijetnja mogućim romantičnim zapletima među nama. Pa onda niti raspletima zbog kojih bi godišnji odmor poprimao obrise talačke krize. Među nama su već dva bračna para, znači, minus četiri. Ne_mirovsky se, nakon niza neuspješnih veza, u veleslalomu između dnevnih poslova, bila, kako ja to vidim, posvetila pisanju tekstova za Kazalište lutaka. Kažem, posvetila, jer je pisanju o muzici pristupala predano kao da to radi iz nekog uvrnutog zavjeta, a ne samo zato jer je to posao koji voli. K tome, njezinu je pažnju počela sve više zaokupljati svojevrsna, na neki način, kao, ajmoreć metatekstualna komunikacija putem članaka objavljenih u Kazalištu s kolegom iz redakcije, dos_toyevskim. A nitko, pak, niti ona, niti ostatak redakcije, niti valjda bilo tko u gradu, osim Belle Gretić, nije znao tko je dos_toyevsky. Ne_mirovsky je uzimala zdravo-za-gotovo kako takva komunikacija među njima, na neki način, kao, doista postoji. Priznajem, bilo ju je teško pritom ne žaliti. U svakom slučaju, nismo je imali hrabrosti razuvjeravati u tome. A još manje smo uzimale u obzir scenarij prema kojem bi njezina verzija priče bila, zapravo, teško je to zamisliti, ali ajmoreć… istinita? Znači, to nas je bilo pet.

Onda, Jan je prije nekoliko mjeseci bio izašao iz dugogodišnje veze, s ogrebotinama zabilježenima tek kasnije, na pjesmama jedinog post-raskid healing albuma Nestalnih frekvencija, Mjesec nakon travnja. Čitaj, mjesec kojem nije htio spomenuti niti ime, mjesec koji je, barem za njega, srušio T. S. Eliotov travanj na ljestvici najokrutnijih mjeseci. Jednostavno smo izblijedjeli, tvrdio je. Kao Beatlesi na Abbey Roadu, dodao je, snimali smo muziku zajedno u bendu koji se već bio raspao. Ok, to je šest. Da, tu je bila i Bella. Bellu ne računamo. Bella je bila obitelj. Sedam. Kad se sve zbrojilo i ujedno činilo kako se ništa ne može oduzeti, bili smo društvo u zaključanoj postavci međusobnih odnosa. Više frendovi nego braća i sestre, više braća i sestre nego braća i sestre.

Nakon cjelovečernjeg upoznavanja s Visom, nas četiri smo jednoglasno bile odlučile odmah drugi dan godišnjeg odmora slomiti jednu od, navodno, najljepših europskih plaža – Stinivu. Međutim, vrlo brzo smo shvatile da bi spust strmom brdskom stazom za Edithino troje malih klinaca bio previše ekstreman, olimpijski, a možda i krvavi sport, a za uspon bismo vjerojatno trebale iznajmiti helikopter. Odlučile smo se za alternativni plan. Plaža se zvala Srebrna. Ime joj je, kao i poveznica s bojom mora pri zaronu iz opisa turističkog vodiča, obećavalo. Ili možda ova djevojka jednostavno voli srebro. Nakon nekoliko sati, između oblutaka s plaže i sunca na koži, nismo ni skužile kad su isparile sve te dnevne obveze, nedovršene doktorske disertacije, pododsjeci ureda državne uprave, ugovori na određeno u malim gradskim restoranima, prašine iz biblioteka, kontrolne ploče tonskog studija. Pa čak i novi tekstovi dos_toyevskog. Nismo primijetile niti trenutak kad je vrijeme sa sobom povuklo sunce preko ruba krošnji borova. Ako izuzmemo nekoliko barki usidrenih tridesetak metara od plaže, odjednom smo skužile kako smo ostale same na Srebrnoj. Achtung baby. Jurnjava i stres stavljeni su izvan zakona, vladala je era odmora.

U nekoj točki, razgovor je skrenuo s ljetnih kulturnih događanja duž Jadrana na feminističke teme. I to baš negdje kad je popratna glazbena podloga preskočila s obaveznih ljetnih novih Red Hot Chilli Peppersa na stvar Sympathy od Sleater-Kinney. Bella je dominirala tematikom, vidjelo se da je najnačitanija od svih nas o toj problematici. Kao s nekog govorničkog postolja, pomaknutog od svake poznate strane kulturalnog rata, govorila je o izdaji izvornog feminizma, o ispravnom i krivom shvaćanju jednakosti, o različitosti. Nisam je prestajala slušati, ali svejedno bih povremeno nesvjesno odlutala i prepustila se nekom usporednom pretraživanju duše. U jednom takvom, malo zabačenijem misaonom odvojku shvatila sam da nikad nisam bila ljubomorna na Bellu. Niti sam mogla razumjeti zašto bi neka druga žena to ikad bila. Bella je nekako oduvijek otjelovljivala određeni, na neki način, kao, ajmoreć institucionalni pristup. Pritom mislim samo i isključivo sljedeće: Bella je bila žena, Bella je bila frendica, Bella je bila Rijeka. Biti ljubomoran na Bellu, bilo je jednako tome da je netko ljubomoran na pojam žene, na pojam frendice, ili tome da je netko iz Rijeke ljubomoran na Rijeku, u smislu da je ljubomoran na grad.

Bella nikad nije branila svoj stav. Branila je istinu, i ako je bila žalosna zbog nečega u vezi s tim, bila je žalosna jer nije uspjela obraniti istinu, a ne jer bi putem možda ostao zgažen njezin tijek misli.

„Koji feminizam? Čija definicija? U kojem se valu feminizma uopće nalazimo?“

„Hej, jel’ ono Robin Pecknold?“, upitala sam, još uvijek više sebi u bradu, nego izravno upućeno nekom drugome. Za razliku od proteklih epizoda kad bih ga „prepoznavala“, ovaj put niti ja nisam mogla vjerovati svojim očima.

„Mislim, dobro to kažu Sleaterice u ovoj pjesmi, prije nego što uopće razumiješ što točno kažu…“

„Hej, jel’ ono Robin Pecknold?“, pitala sam gurkajući Edith, koja je bila napola zaokupljena Bellinim izlaganjem teze, a napola dojenjem svog najmanjeg mladunčeta, kao da je istodobno na snimanju ovitka za debut album benda Belle and Sebastian i sluša zanimljivo predavanje iz antropologije. Vjerojatno je moje gurkanje doživljavala kao blage nalete vjetra ili valove u plićaku, uglavnom, kao nešto na što se ne obraća pažnju.

„…dovoljno je samo poslušati kako to kažu…“

„Dos_toyevsky tvrdi da su Corin Tucker i Carrie Brownstein nešto kao Lennon i McCartney za njegove tridesete,“ upala je ne_mirovsky naizgled poluodsutno.

„Što kaže? Kako on to može znati, još nije napunio ni dvadeset i devet godina? Plus toga, on je frajer…hej, opet ti!“, uzviknula je Bella, shvativši da je ne_mirovsky opet uspjela skrenuti priču na dos_toyevskog i usput izvući od Belle još jedan marginalni podatak o njemu.

„ZAŠTO ME NITKO NE SLUŠA, JEL’ ONO ROBIN PECKNOLD IZ FLEET FOXESA!?“

Odjednom su sve tri zašutjele i pogledale prema meni, pokušavajući si objasniti što se točno dogodilo. Daj, samo pogledajte, gestikulirala sam rukama i licem, pa mi onda recite da sam pogubila nit. Bradati mladić na drugom kraju duge puste plaže prestao je svirati akustičnu gitaru, pogledao nas u djeliću sekunde i potom s izrazom bespomoćnosti na licu zabacio glavu i okrenuo lice prema nebu.

U sljedećih nekoliko sekundi nelagode dogodilo se nekoliko stvari koje sigurno nisu olakšale situaciju. Unatoč svemu, ovaj put je to doista bio on. Robin. Ne_mirovsky, Bellu i Edith je, jednu po jednu, u domino efektu, preplavio nijemi ushit prepoznavanja. Potom su počele na autopilotu pričati o feminizmu u nepovezanim rečenicama bez predikata, kao, možda te nije čuo Gemma, i dalje pogledom fiksirajući Robina na drugom kraju plaže. Ne_mirovsky se pokušala sakriti u zamrznutom kadru s kažiprstom među zubima, izlistavajući diskografiju i imena tonskih inženjera Fleet Foxesa u memoriji.

Odjednom, bradati mladić odložio je gitaru, ustao sa svog ručnika i počeo hodati u pravcu našeg kružoka. Nije bilo druge mogućnosti, nije moglo biti drugog povoda, ili alternativnog odredišta, nikog drugog više nije bilo na plaži. Stvar je bila više nego sigurna. Robin Pecknold iz Fleet Foxesa, glavom i, da, bradom, hoda prema nama preko plaže Srebrna na Visu.

„Hej, cure. Oprostite što vam ovako upadam i što sam prečuo neke glasnije dijelove vašeg razgovora. Iako zapravo nemam pojma o čemu ste pričale, jer ne razumijem niti riječ hrvatskog, osim, bock i, kako ono, ha-wa…, čekaj samo malo, ummm… ha-wa…wah? Ne… koala? Nego, jel’ govorite vi engleski?“

„Of course we do!“, odgovorila je na tečnom engleskom, kao iz topa, Eliza, najstarija Edithina kći, pritom pavši s luftmadraca u plićak.

Mi smo samo zurile u Robina. Širom otvorenih očiju i nesvjesno blago otvorenih usta. Možda smo mogle malo više poraditi na našem cool-u u tom trenutku. Priznajem.

„Ok, ummm… pretpostavit ću kako onda sve govorite engleski, dobro, dobre stvari svuda oko nas… Eto, mislio sam da je bolje da odmah dođem do vas i da se predstavim, pa da izbjegnemo daljnje moguće neugodnosti pogledavanja na daljinu… Jer, znate, niti ja, a niti, mislim, vi ne želite napustiti ovu plažu u neko skorije vrijeme. Tako da sam odlučio u ime svih nas kako je daleko bolje odmah doći i predstaviti se, tako da možemo odmah proživjeti naš Heat trenutak… Znate onu poznatu scenu iz Michael Mannovog filma Heat, kad policajac Al Pacino, potpuno, like, iskočivši iz normalnog slijeda stvari, izlazi iz svog automobila i prilazi otvorenom prozoru automobila lopova kojeg, like, potajno prati, Roberta De Nira, i pozove ga da otiđu zajedno popiti kavu? Eto, baš mi je bilo prošlo kroz glavu da nam je sad više nego potreban jedan kratki Heat trenutak, pa da se mirno vratimo onome što smo, svatko od nas, prije radili…“

„Oprosti, ali otkud, za Boga miloga, ti na Visu?“, pitala je ne_mirovsky, izvadivši tek sad prste iz dentalnog klinča.

„Uh… ne znam gdje bih započeo… već sam nekoliko dana na Visu i, like, silno mi je trebao neki ummm… neočekivani otok na kojem se mogu sakriti… hej, ne znam čija je ovo kćer, ali upravo je pala s luftmadraca u more…“

„Nema veze, ima rukavice na napuhavanje i u plićaku je, velika je ona cura“, odgovorila je Edith kimajući glavom prema Robinu neka slobodno nastavi s pričom.

„Da… uglavnom… ne znam ako ste čule, raspao mi se bend, tako se barem sada čini, raspala mi se dugogodišnja veza i silno mi je trebao jedan otok, negdje daleko od svega, na kojem su šanse da me netko prepozna ravne, like, nuli – tu sam se očito prevario – kako bih proveo malo vremena sa sobom i odlučio što napraviti dalje. Snimam skice i fragmente pjesama i pokušavam shvatiti može li nešto od toga izrasti u neki budući album. Bez ikakvog plana hoću li ikad doista nešto više snimiti, bilo s bendom bilo solo. Čak ozbiljno razmišljam da bih napravio predah i konačno završio fakultet koji sam prekinuo…“

„Zbilja? Koji fakultet?“, upitala ga je Edith brižljivo, dok smo je strijeljale pogledima uz koje bi najbolje odgovarao titl jel’ tako teško samo odšutjeti ovo, samo ga pustiti neka priča? S tom razlikom što prilikom strijeljanja uvijek barem jedna puška nije napunjena.

„Ne znam, kulturološke studije, ili možda psihologija. Moj bend je tako strelovito postao poznat, nisam stigao nastaviti školovanje, život je napravio prilično oštar zaokret i evo nas na Visu… koji očito nije toliko dalek otok, niti je ovo, kao, toliko off plaža, kako se činilo. Pokušat ću sutra naći neku izoliranu uvalicu, iznajmiti gumenjak, ili nešto… Ok, uživajte u ostatku večeri, lijepo je da sam vas upoznao…“

„Hej, zašto nam ne bi odsvirao neku od tih skica koje si donio na otok, pa da tako malo isprobaš materijal pred živom publikom…“, obratila mu se Bella kroz svoj poznati osmijeh, kao da se radi o najnormalnijem tijeku stvari na svijetu, dok se već počeo okretati natrag ka svom ručniku.

„Heh, da, možda nisam dovoljno jasno bio rekao koliko su točno te skice u doista ranoj fazi…“

„Pa koje veze to ima! Mislim, očito su već u nekoj fazi… u svakom slučaju, dovoljno su stvarne da mogu putovati s tobom. A mi smo ti, osim što smo jedina publika na plaži, prilično naklonjena publika. Gemma, ova djevojka ovdje, tonska je urednica na gradskom radiju, ne_mirovsky, duga priča, radi kao glazbena kritičarka, mahni ne_mirovsky, potom, tu je Edith, koja je vrlo pažljiva slušateljica, a ja sam donedavno pjevala prateće vokale u jednom našem gradskom bendu. Bit će nam užasno žao što smo te vidjele samo jednom u životu, a da baš tom prilikom nisi ništa odsvirao… Doduše, već smo te jednom vidjeli na vašem jedinom koncertu u Hrvatskoj, u Tvornici kulture, tamo 2011. godine. Ali sad si na prijelomnoj točki, u drugom kontekstu. Naravno, ako hoćeš, nećemo inzistirati…“, uvjeravala ga je Bella, pokušavajući mu prikazati kako bismo zbog njega, ne, nikako ne zbog nas, pristale biti test publika.

„Ha, ovo doista nije bio dio plana, ummm… kako ćemo sad, ummm… ok, napravimo ovako, odsviram vam dvije pjesme, možda tri, ali – ovo je sad zbilja bitan dio pogodbe – morate mi na kraju iskreno, svaka pojedinačno, reći što mislite o njima. Kao kad razgovaraš s nekom osobom i više pratiš kako se osjećaš u blizini te osobe i u dijalogu s njom, nego što paziš na sadržaj njezinih riječi. Zanima me kako se osjećate uz ove pjesme. Je li to prihvatljivo?“

„Mislile smo da nikad nećeš pitati!“, odgovorila je Edith, uz popratni smijeh svih nas.

Otišavši do svojih stvari na drugoj strani plaže i vrativši se s gitarom u ruci, Robin je sjeo na jedan od naših ručnika i, u tišini koju nismo ničim htjeli prekidati, koncentrirano i predano namještao tonalitet žica, kao da ima solo nastup na pozornici Royal Albert Halla pod svjetlom jednog usamljenog reflektora. Kao da posvuda oko nas nema preostalih mrvica štrudle od višanja koje je ne_mirovsky neprimjetno pokušavala počistiti malim prstom s ručnika.

„Ok“, rekao je, prebirući nasumično svoje, vjerojatno trenutno omiljene hvatove na gitari, „možda prvo jednu stariju, za zagrijavanje, više za mene, da se ušaltam…“

„Ma ne brini…“, rekle smo jednoglasno s dubokim empatičnim razumijevanjem, pokušavajući potom pogledima prizemljiti nevjerojatnost trenutka na neku možemo mi ovo isfurati dostojanstveno razinu.

„Ok, ummm, idemo…“

Tada je počeo u arpeggio tehnici svirati prve taktove uvoda u pjesmu Mykonos.

Uz Robinov vokal koji se ulijevao u slani zrak kao delta Mississippija u Jadransko more, kao da to nije bilo dovoljno iznenađenje samo po sebi, čule smo još jedan glas koji je pratio korito vokalne rijeke, samo oktavu niže. Pogledale smo u pravcu Belle, a ona zatvorenih očiju nije mogla pročitati titlove naših polubijesnih pogleda u stilu pa dobro, jesi li ti pri sebi, Robin Pecknold svira samo za nas na viškoj plaži, možda nije najsretnije vrijeme za duete. Čim je otvorila pukotinu između kapaka i pogledala nas, odmahnula je blago glavom, uz popratni titl ne, nisam pri sebi, cure.

„Ok, imaš jako lijep glas“, dobacio je Robin, nastavljajući prebirati iste taktove po žicama, „možeš se slobodno odvojiti s melodijom, ako poznaješ dionice pratećih vokala… može? Idemo zajedno…“

Ono što je uslijedilo trajalo je oko četiri minute, ali vrijedilo je kao čitavo godišnje doba. Nitko od nas nije znao gdje bi točno gledao. A onda smo se prepustile i, jedna nakon druge, sve bile prvo zatvorile oči, pa ih naizmjence otvarale upijajući pozadinske prizore plaže Srebrna i zalazećeg viškog sunca, svaka na svom privatnom kulturalnom tripu, na križanju riječke i američke americane.

(…)

„Predivno“, rekao je Robin, otpuštajući ton posljednjeg hvata na gitari da odleti u zrak. Sve četiri smo zapljeskale, skupa s Edithinim klincima koji su sve pratili s luftića.

„Idemo odmah dalje, malo više u pravcu nepoznatog… ummm, ovo što slijedi zapravo je pjesma o jednoj mojoj bivšoj djevojci…“, uvodio nas je Robin u sljedeću stvar, sada svirajući s trzalicom u ruci, parajući žice gitare u dugim razmacima neuobičajenim pomaknutim poluakordima, „…nisam bio, zapravo još uvijek nisam siguran je li uopće pametno nešto toliko osobno i nefiltrirano napisati, i potom ostaviti dovršeno u toliko sirovom obliku, ali… Znate, često se u posljednje vrijeme uhvatim kako se nalazim u nekom lennonovskom izražajnom okviru, gdje istodobno potvrđujem i niječem iste stvari, kao onaj always, no, sometimes think it’s me stih iz pjesme Strawberry Fields Forever.“

„Pričaj mi o tome, bila sam ondje. Boli kao skidanje stare kože sa sebe…“, ubacila se ne_mirovsky u razgovor, slijedeći svoju standardnu intuiciju za vođenje intervjua.

„Da, taman kad misliš da si konačno uhvatio svoj identitet, tlo se počne izmicati pod nogama… što više vrijeme prolazi kužim kako sve manje toga shvaćam. Usput, vidio sam da si snimala ovu prvu stvar i moram reći da imaš jako dobru napravu za snimanje zvuka. Jesi li ti neka, kao, ilegalna tejperica na koncertima? Zbilja si glazbena novinarka, mislim, nosiš uređaj za snimanje zvuka čak i na plažu“, rekao je Robin kroz smijeh, „nemaš frke, ne smeta mi što si snimila ovu prvu stvar, ali molim te, nemoj snimati stvari koje ću sad odsvirati, radi se o neobjavljenim skicama i htio bih da ostanu takvima, je li to ok?“

„Ok! Naravno!“, rekle smo i nas tri skupa s ne_mirovsky, odašiljući u njezinom pravcu još jedan paket titlova prijetećeg sadržaja, koji je ipak bio ublažen istodobnim podtitlom u zagradama kakva šteta što je primijetio da snimaš. Ne_mirovsky je, grizući nutarnju stranu donje usnice, prešutjela svoj spremni odgovor: „Hej, Robine, jesi li čuo ono kad vas je Simon Reynolds nazvao poster-boy bendom retro glazbe nultih godina u svojoj knjizi Retromania?“. Spremila ga je kao post-it u neki mentalni džep, možda za neku buduću recenziju.

„Odsvirat ću vam dvije nove skice, jednu odmah nakon druge. Nemam još naslove. Ali ide ovako nekako… Khm…“

(…)

Nakon otprilike sedam minuta, tišina, nitko se ne usuđuje ništa reći.

„Onda“, nakašljao se Robin, „kako vam se ove dopadaju? Bilo tko…?“

„Nije toliko dobro, Robine.“

„Kako, oprosti?“

„Rekoh, nije toliko dobro. Oprosti, mislim, dobro je, da se razumijemo, ovo je zapravo super, ali…“, sve oči bile su uprte u Bellu, u rastućoj nevjerici onome što je izlazilo iz njezinih usta, „…ali, kao da nisi napravio nikakav odmak od nekog jako teškog kuta gledanja. Mislim, ja bih prva htjela da odmah sutra izbacite novi album, ali pitam se što bi se dogodilo s ovim skicama kada bi si ipak uzeo malo vremena. I pitam se što bi se dogodilo s trpećim umjetnikom da odmah izbaci ove pjesme pred publiku. Mislim da ovim pjesmama treba malo zraka, malo odmaka, ovako zvuče kao da si htio sve greške i manjkavosti čovječanstva propustiti kroz sebe pa što bude. Osjeti se da te nešto, bivša veza, bend, život, prilično grubo sastrugalo po rubovima. Ali razmisli je li sada možda trenutak da si uzmeš vremena, čekajući da, možda, ma sigurno negdje niz liniju, pripovjedni okvir pronađe tebe.“

„U pravu si. Shvaćam što želiš reći, itekako te čujem. Mislim, ummm, nije to lako priznati, ali sve što si rekla je na svom mjestu. Eto, upravo s tim se borim ovdje na otoku…“, dekonstruirao se pred nama Robin Pecknold, „…tako da si dobro primijetila… oprosti, kako ti je ono ime? Bella?“

Bella.

I tako smo ostali još nekoliko trenutaka u tišini, započinjući, ondje i tada, svaki svoje odmake od vlastitog privatnog kaosa, razmišljajući kako ugraditi borbu za goli smisao u izgradnju nečeg novoga, boljega. Potom su Edithini klinci opet izgubili ravnotežu na luftmadracu i pljusnuli u more, ovaj put ipak uz popratni plač. To je ujedno bilo okidač za neki novi, posve svakidašnji smjer razgovora o plažama na Visu, o tome što igra u ljetnom kinu sutra, o najboljoj pašticadi na otoku. Shvatili smo kako je Robin nešto mlađi od nas i koliko je, zapravo, posve običan dečko koji se nalazi na raskrižju. Nakon dvadesetak minuta ugodnog čavrljanja, ustao se, pozdravio nas pruživši nam svakoj ruku, pa zagrlio Bellu i nekoliko puta ponovio thank you.

Potom je otišao prema svom ručniku, polegnuo gitaru na kamene oblutke i legao s odlukom da provede noć na ovoj ili nekoj obližnjoj plaži. Znao je da će se sutradan probuditi i da će ponovno biti na raskrižju. Ali u tom trenutku bio je sretan što nas je susreo i što je našao osobu, valjda jedinu osobu na svijetu, koja ga je uvjeravala da ne objavljuje novu glazbu. Barem ne još neko vrijeme. Svaki novi album Fleet Foxesa nakon te večeri za mene je, prvo, najbolji album koji sam dotad čula uopće, i drugo, spomenik čekanju da narativ nađe one koji ga traže.