Sad se napokon mogu popeti stepenicama | skarlet_p

RADIJE BIH DA ME ODABEREŠ SVAKI DAN.
(Jonas)

Neki ljudi vide stvari u ljudima. Bella je vidjela u meni nešto što sam postao tek nakon petnaest godina. Petnaest godina od pogleda kojim je nekako, ne pitajte me kako, vidjela stvari koje su čučale u ljudima, kao još uvijek neosušeno, zapleteno sirovo klupko. Prolazile bi godine i jata svjetlećih riba koritom Mrtvog kanala prije nego bismo se uspjeli izboriti da pronađemo ono što je Bella vidjela u nama. Svojim ljudima. Ljudi gledaju ljude… znate bolje od mene kako ljudi gledaju ljude. Analitički, metodom razgradnje i dekonstrukcije. U najboljem slučaju. Ponekad, često, ok, gotovo u pravilu se ne usuđuju prijeći preko praga različitosti drugoga. Zarobljeni u promatranju drugih izvana, nikad ne napuštajući sebe. Ali Bella je vidjela ljude u sintezi. U presjeku, od djetinjstva do starosti, znala je čemu će se veseliti ako drugi budu znali to sačuvati u sebi putujući i mijenjajući se kroz vrijeme. Polazila je od onog što je vidjela u njima prije njih samih.

Htjela je prebivati u drugima. O da, znala je kako nesavršeno prebivati u drugima. Ostati u njima kad svi drugi pobjegnu. Običavala je štrikati u metrou. Znala je plesti izvanserijske kardigane. Znala je kako udahnuti život iz svojih punih pluća u korodirajuću infrastrukturu Avenije. U svojim je mislima naslućivala što nedostaje. Predosjećala je što bi nas moglo dijeliti od toga da budemo malo manje nesretni. Znala je kad se treba povući.

I, ovo mi se čini bitnim, mi nikad nismo birali nju. Ne zato što to ne bismo htjeli to učiniti, ne, ne, ne. Već zato što nismo stigli. Ona bi već izabrala nas.

Bella je, koliko god to nevjerojatno zvučalo, mogla plesati uz glazbu Jamesa Blakea. Što je po sebi prilično nevjerojatno, jer valjda nikome prva poveznica na glazbu Jamesa Blakea nije, pa, plesanje… zar ne? E pa, ona je voljela plesati na njegovu glazbu. U njegovom soničnom svijetu nikad je nije iznevjerio osjećaj da naizmjence nastanjuje dva prostora koja je, osim međuljudskih odnosa, najviše voljela od svih stvorenih stvari. Planine, pa oceane. Bez obzira na to, u Blakeovoj glazbi nije tražila pejzaže. Stvarno, zašto bi, kad su oni uvijek bili ljepši u stvarnosti, mislila je. Ali je zato tvrdila kako može napipati boje, milovanje vjetra i mirise. A to nije mala stvar. Mislim, pejzaži bi je često tražili, ali je nikad nisu pitali za ples. Umjetnost… umjetnost je bila partner s kojim je mogla ravnopravno plesati. I naučiti neki novi pokret. Kad bi s Blakeove glazbe netko otkopčao strukturu ritma, pretpostavljala je da bi mogla nastaviti plesati na rupice koje bi preostale na mjestu gdje su nekad bili beatovi.

Kad je prvi put čula Limit To Your Love znala nam je reći kako je netko konačno prepoznao nju. Njegovi duboki basovi bili su krtičnjaci na kojima joj nije smetalo uganuti gležanj. To se događa možda jednom u životu, a možda i nikada, mislila je, da netko upisuje moje ime klavirskim tipkama u dubove prostora transeuropske kulturalne željeznice.

On bi govorio o ograničenostima. Njoj poznavanje granica ljudske ljubavi nije smetalo da je osjeća i traži. Štoviše, smatrala je to komplimentom, jer samo velike stvari znaju dotaknuti granice. Ako možda i nije bila posve uvjerena nakon prvog albuma, drugi album Jamesa Blakea, onaj iz 2013. godine, nije ostavio više mjesta sumnji. On ju je prepoznao.

Nije se radilo o takvoj vrsti prepoznavanja nakon kojeg bi ona poduzela sve samo da ga, preko prijatelja od prijatelja koji ima prijatelja koji radi u tehničkoj podršci njegove turneje, upozna u backstageu poslije nekog od njegovih koncerata. Ništa nije moglo biti udaljenije od toga. Ili da zaigra nagradnu igru za večeru s Jamesom u nekom od skupocjenih restorana središnjeg Londona. Pa da poslije napravi s njim intervju i par fotki za svoj fanzin, ili nešto tome slično. Nije ju moglo manje biti briga tko je doista bio James Blake, u usporedbi s njegovom glazbom. Niti u jednom trenutku nije poželjela prespojiti art s nosača zvuka natrag u utor svakodnevnice autora kao privatne osobe. Osobe koju su roditelji jednog dana upisali u vrtić, koja je pohađala određenu školu, šetala određenim dokovima Temze i potom diplomirala na određenoj glazbenoj akademiji u određenom kvartu u Londonu. Dobro, možda ne bi imala ništa protiv toga da prošeta određenim dokovima Temze. Ali sasvim sigurno ne zbog toga što je on tu šetao. Zanimao ju je njegov otisak. Ovdje se radilo o plesanju s umjetnošću, ne o susretu dviju osoba. A ako se nekad i radilo o susretu dviju osoba, niti jedna od njih posve sigurno nije bio James Blake.

Kad je, dakle, otvorila njegov drugi album s pjesmom Overgrown, Bella nije imala niti početnu ideju s koje stanice je krenuo ovaj londonski vlak metroa. S Embankmenta? Hyde Park Cornera? U čemu je razlika? Bitno da se prebacio na riječku Vodoravnu liniju, stao na Aveniji i ukrcao nju. Znala je da je to odljev njezinog lica u vremenu. Prvi dan slušala je samo ovu pjesmu. Nije se mogla otresti dojmu kako vrijeme, s tom pjesmom u slušalicama, prima u svoje pore neki postotak elastina. Ili, ako ništa drugo, kako s njom u slušalicama vožnja metroom ulazi u neku sanjiviju, usporeniju dionicu na njezinom omiljenom potezu od Avenije do Biblioteke.

Premotavajući traku nekoliko tjedana unaprijed, Bella me jednog dana nazvala mobitelom. Zazvonio je u džepu dok su me još na pristojan način bili izguravali iz tajništva sindikata socijalnih radnika, uvjeravajući me kako sam prekvalificiran i kako ću lako naći bolji posao.

„Jonas, treba mi uzemljenje, hitno!“, rekla je.

To mi se često događa, da me ljudi poistovjećuju s gromobranom. Bez obzira što je svima poznata moja sklonost depresivnim stanjima. Pokušat ću objasniti. Počelo je negdje na prvim godinama fakulteta. Nekakvo drhtanje nagrizalo bi mi glas kad god bih trebao reći nešto važno i pritom zvučati samouvjereno. S godinama su se simptomi prebacili i u privatnu, svakodnevnu komunikaciju. Ne bih mogao oblikovati jasan slijed misli. Ponekad bih bio prisiljen birati između podrhtavanja glasa, zamuckivanja ili krive uporabe padeža. Najčešće sam birao krivu uporabu padeža. Na kraju bi ipak završilo na zamuckivanju. Kad bih trebao u javnosti izgovoriti nešto s katedre ili održati izlaganje na simpozijima iz društvene teorije, ok, tada se radilo o znanstvenim činjenicama. Uvijek bih se uspio nekako zakrpati. Zadržati mišiće lica i glasovne žice na okupu. Znao bih odigrati društvenu ulogu za Zlatni Globus. Ali otkad se društvena uloga preselila u ladicu Zavoda za zapošljavanje, padeži su opet podivljali, na svim razinama. Ista hrđa nalazila se posvuda, u meni, kao i oko mene, na Aveniji. Tako da nisam znao gdje ona prestaje, a gdje počinjem ja. Što da kažem, počeo sam otkrivati nove dimenzije skromnosti i srama u svojim tridesetima. Unatoč tome, prijatelji tvrde kako odašiljem umirujuće vibracije. Nije mi jasno kako.

„Bella, svijet je u puno lošijem stanju nego, ne-nego mi.“

Nije mi dopustila da bilo što drugo kažem, a nije niti sama puno objašnjavala. Samo me kratko obavijestila neka Edith i ja otkažemo eventualne druge planove, nađemo baby-sitterice za klince kako god znamo i odjenemo nešto za ples. Za ples?

„Točnije, za minimalistički elektronski soul.“

Ona će doći po nas u 19:00 i odvesti nas na koncert Jamesa Blakea na Trsatu.

„Oprosti, možeš li mi ponoviti još jednom… James B-Blake“, upitao sam nekoliko puta uzastopce nakon svake njezine potvrde, „…na T-T-Trsatu, večeras!?“

James Blake na Trsatu, večeras. Nakon dva promotivna koncerta u Londonu i Berlinu, čovjek je, ne zna se kako, a još manje zašto, odlučio održati treći na Trsatskoj gradini. I to nenajavljeno. Iznenadno. Dobro, nije sad da se samo pojavio ondje. Ali je najava koncerta bila strogo kontrolirana i stvar je procurila tek nekoliko sati ranije.

Prema najuvjerljivijoj legendi, svi putevi ovako nelogičnog zaokreta turneje vode ka jednom imenu. Odnosno, pseudonimu. Dos_toyevsky.

Dos_toyevsky je novinar u Kazalištu lutaka, gradskom magazinu o pop-kulturi, čiji pravi identitet nije bio poznat nikome u gradu. A Kazalište lutaka stiže prije hipstera na mjesto gdje se generira kultura. Zapravo, i riječ „hipster“ je izbačena iz njihovog redakcijskog rječnika kao zastarjela. Uglavnom, taj tip je nekako – a takve stvari bi mu počesto uspijevale – upao na pretpremijerno studijsko preslušavanje Blakeovog prvijenca u Londonu. Legenda tvrdi kako je, tom prilikom, prisutnim glazbenim novinarima održao supernadahnuto desetominutno izlaganje o tome da su upravo preslušali jedini album one godine koji je doista zvučao kao da je 2011. i to s takvim autoritetom da se nakon toga nitko nije usudio napisati negativnu recenziju. Štoviše, recenzije su, sve do jedne, bile toliko ekstatične da je Blakeov menadžer negdje niz liniju mejlom kontaktirao dos_toyevskog i iskazao želju za proširenjem turneje na grad u kojem se izdaje Puppetry (Kazalište lutaka). I tako, eto nas natrag u 2015. godini. Uoči Blakeovog koncerta na Trsatu.

Tog kasnolipanjskog dana, James Blake je pustio samo tri stotine ulaznica u prodaju za koncert na Gradini, po sistemu tko prvi stigne kupiti kartu. Već je ovakav pristup koncertu bio sasvim dovoljan za kalibriranje zaključka o postojanju pozadinske priče koja jednostavno mora biti legendarna. Čak je i činjenica kako ključni trenuci priče nikad nisu službeno potvrđeni srasla u kolektivnu svijest o tome kako dos_toyevsky ima svoje prste u ovoj marmeladi. K tome, Julien Kožulić, voditelj na Gradskom radiju i hipster u duši koji to još uvijek niječe – i još uvijek vjeruje da je taj naziv itekako aktualan – s krajnjom je nevjericom tog jutra pročitao jedinu objavu ove vijesti u eteru. Ne sjećam se da sam ikad čuo Julienov glas da se tako njiše zbog zapanjenosti, u ritmu radiovalova. Po svoj prilici niti on nije znao ništa o ovom događaju, prije nego mu je urednik uručio upravo pristiglu najavu. A budući da ga nisam vidio na koncertu kasnije te večeri, zaključio sam kako na radiju očito nisu dobili ulaznice, niti za zadržavanje, a kamoli za dijeljenje slušateljima.

Bilo kako bilo, Bella je tog jutra, kao i svakog utorka, provodila pauzu s posla na omiljenoj klupi pokraj zidina Trsatske gradine. Naravno, ne na nekoj očekivanoj klupi s koje ljudi izoštravaju pogled na zaljev. Bili smo dio one generacije koja niti izbor klupe nije prepuštala slučajnosti. Tako je postupno prisvojila onu klupu koja okreće leđa gradu, a gleda na obilaznicu i kanjon Rječine. Nikad se nije morala žuriti da je zauzme, u pravilu nitko nije sjedio ondje. Tog tjedna provodila je pauze uz zelenu jabuku i neku gnjilu roman-sagu, čija se fabula protezala preko tri obiteljska naraštaja. Nikad nije skužila kada je pravo vrijeme za odustajanje od knjige. S filmovima u kinu je bilo lakše, izjuriš s projekcije, probudiš onog tipa koji čuva kino da ti otključa izlazna vrata i jednostavno se osjećaš bolje na mokrom gradskom smogu. Ali knjige su bile ozbiljnije vremensko ulaganje i, k tome, mnoge bi palile tek na drugo čitanje. Hvalila se kako joj neki bibliotekar iz trsatske knjižnice preporučuje naslove, i kako, u pravilu, nakon dvije katastrofalne knjige slijedi jedna koja iskupljuje sve prethodno izgubljeno vrijeme. Smatrala je to dobrim prosjekom. Pitala se hoće li ikad pročitati tekst nekog autora iz njezinog grada koji bi plesao s njom kao što pleše Blake.

U nekom trenutku trgnulo ju je neuobičajeno komešanje iza njezinih leđa. Osvrnuvši se, primijetila je da pokraj ulaza u Gradinu postavljaju štand s vinilima i t-shirtovima Jamesa Blakea. Nakon početnog šoka i nekoliko stvarnosnih provjera koje su uključivale blago samopljuskanje i nesvjesno odgrizanje rizičnih zanoktica shvatila je kako se ovo doista događa. Dobro, još uvijek nije bila sigurna što se točno događa. Svejedno joj se učinilo nevjerojatno zabavnim još nekoliko minuta samo grickati jabuku i promatrati prizor. Ponajviše činjenicu kako ondje, osim nje, te mladića i djevojke koji su postavljali štand, još uvijek nije bilo apsolutno nikoga na vidiku. Potom je ustala, prišla štandu, kupila tri ulaznice, tote bag i uzela ostatak dana slobodno s posla. Samo sat vremena kasnije mnogi nitko ljudi, poneki netko ljudi, pa i određeni predsjednik uprave multinacionalne kompanije sa sjedištem u Zagrebu pokušat će učiniti isto. Štoviše, neki će potegnuti iz Ljubljane ili Beča ne bi li se dokopali te karte ili ostavili svoje ime na popisu. Ali ovaj put nije postojao popis.

„Dobro, Bella, jel’ stvarno dos_toyevsky nekako sve ovo organizirao?“, nazvao sam je iz metroa, dok je vijest poprimala divovske razmjere posvuda po gradu.

„Nema šanse“, nasmijala se, „on bi mi sigurno već dao karte. Ne zaboravi da ja znam tko je dos_toyevsky“, odgovorila je.

Te je večeri Rijeka još jednom postala dvorištem koncertnih premijera Europe. A Bella je plesala. Kao da je kod kuće, sa slušalicama u ušima, samo što su sada trsatska bura i svjetla grada sačinjavali kulisu. Mjesta je bilo sasvim dovoljno za minimalistički ples, tristo ljudi sasvim komotno stane u Gradinu bez gužvanja. Blake je sjedio za synthom na središnjem dijelu male pozornice. Prilično sam siguran kako tip od početka koncerta nije otvorio oči. Ispred stejdža, u drugom redu, Bella, Edith i ja oponašali smo ramenima sporo otapajući ritam njegovog bubnjara.

Nakon pjesme To The Last, u fade-outu, a prije aplauza, Bella mu je bacila pod noge najprije vunenu kapu, a potom je u nju ubacila dvije kovanice od po dvije kune. Iako inače, navodno, ne primjećuje stvari koje mu bacaju na pozornicu, kad je krenuo aplauz James se sagnuo, pokupio kapu s poda i promatrao je nekoliko sekundi osjećajući vunu pod prstima. Potom se, još uvijek gledajući kapu, aristokratski razgovjetno zahvalio na mikrofon. A onda je pogledao Bellu u oči i pozvao je da priđe u prvi red i objasni mu koliko vrijede ove dvije kovanice. Bella nikad nije osjetila tremu kao nešto što bi je moglo spriječiti da bude ona, bez obzira priča li uživo s poznatim osobama ili se nalazi pod svjetlom reflektora. Prišla je mikrofonu koji joj je James ispružio kao nekakav stariji soul brat, kojem je sada dovoljno bliska godinama da s njim može odraslo razgovarati.

„Pa, kapa je zapravo pravi poklon, isplela sam je ovog poslijepodneva u metrou. Puno bolje bi ispala da sam samo imala više vremena. A kovanice, njih nisam bacila zbog njihove stvarne vrijednosti. Tvoja glazba, James, znaš, za mene nema mjerljivu vrijednost. Nego, htjela bih da ih staviš na oči sljedeći put kad budeš uranjao u sonični ocean, među divovske tune i planktone.“

Teško je opisati tišinu koja je tada zavladala Gradinom. Gotovo se moglo čuti šuštanje vune pod Blakeovim prstima. Pitao ju je kako se zove.

„Bella.“

„Ima smisla. Kad bih barem češće mogao svirati ovakve nenajavljene, spontane koncerte. I češće moći odabrati svaki dan…“

Potom je stavio kapu na glavu i odsvirao na synthu ulazne taktove u Limit To Your Love.

A mi smo nastavili slijegati ramenima u ritmu kad nas je klavir izručio beatovima.

„I ti još uvijek tvrdiš da dos_toyevsky nema nikakve veze s ovim?“, upitao sam je na uho, negdje na pola pjesme.

„Ne. Ali ovdje je“, odgovorila mi je. Nismo prestajali plesati.

„Znači, vi imate kao neku skrivenu komunikaciju, kao ne znamo se… bilo koji od ovih superkul tipova mogao bi biti on, da vidimo…“

„Nemoj ni pokušavati. Ali, samo da znaš, u ovom slučaju je stvarnost puno zanimljivija od fikcije.“