Sad se napokon mogu popeti stepenicama | skarlet_p

EPITAF, JEDAN.
(dos_toyevsky)

Mogu li ti pročitati moju novu recenziju, Bella? Kao u dobra stara vremena.

Slušanje novog albuma Jamesa Blakea, The Colour In Anything (Polydor Records, 6. svibnja 2016.), pobuđuje izvanglazbene poveznice. Naravno, ne u svim ljudima, i ne na svim mjestima. Ukoliko uvedete nekog prijatelja-povlaka-poznanika u londonski Tate Modern muzej na južnoj obali Temze, u poluzamračenu prostoriju posvećenu divovskim platnima Marka Rothka, možda će vam ta osoba reći kako ova platna pripadaju više soboslikarstvu, nego umjetnosti. Možda će tako reagirati uvjerljiva većina ljudi. Kada jedna osoba ipak sjedne na stolicu i ostane kojih pola sata unutar te prostorije, promatrajući Rothkova platna, mogli bismo to pripisati iznimci koja potvrđuje pravilo. Iako će ta osoba vjerojatno tvrditi da je bila iznenadno usisana u neki vakuum između autorske vizije i vlastitog subjektivnog doživljaja, bez mogućnosti upiranja prstom u točan razlog zašto. Možda se radilo, reći će, o načinu na koji sraz dviju boja uvodi promatrača u kontemplaciju nečega, promatračevog, autorovog, ili neke treće osobe kao uporišne točke umjetničkog čina. Ili se jednostavno radilo o dozivajućem, preuveličanom razmjeru platna. Ili, ipak, o spoju prigušenosti svjetla u prostoriji i rasporeda platna, koji zapravo dodjeljuje samom prostoru subjektivnost nositelja poruke, kradući je uokvirenom djelu kao takvom. Možda će reći kako je zrak između njega i slike bio važniji od same slike. Koji god razlog naveo naš, još uvijek jedinstveni i jedini, ljubitelj Marka Rothka, ono u što će biti potpuno siguran jest želja: a) da ondje ostane još malo vremena, i b) da se obavezno ponovno vrati u tu prostoriju pri svakom sljedećem posjetu Londonu. Naravno, drugi će i dalje moći tvrditi kako se ipak radi o soboslikarstvu.

Ukoliko imamo pred sobom čitav niz osoba, bez obzira što se radi o manjini, koje dijele slične snažne dojmove pred Rothkovim platnima, tada se situacija stubokom mijenja. Tada će većina, naime, moći tvrditi da se ili radi o soboslikarstvu, ili da je nešto s umjetnošću jednostavno pošlo po krivu. Kako god bilo, splet te tri reakcije, dvije negativne i jedne pozitivne, već je prenio radove Marka Rothka preko praga definicije umjetnosti.

Uopće nije bitno koji bi od gornjih argumenata predstavljao moj osobni stav prema umjetnosti Marka Rothka. I zapravo, ne bih vam niti znao reći, jer još uvijek nisam raščistio taj problem sa sobom, iako su njegova platna odavno uronila u mene i postala dio interijera svijesti. Spominjem radove Marka Rothka u recenziji novog, trećeg albuma Jamesa Blakea iz nekoliko razloga. Možda je upravo rijeka Temza poveznica dvojice umjetnika. Nije teško zamisliti Blakea kako šeće južnom obalom Temze u nekom od svojih kaputa s ovitaka posljednja dva albuma, za lošeg vremena, dok prijeti londonska rominjajuća kiša. Zapravo, građanima Londona, za dobrog vremena. Bilo kako bilo, krajnje je vrijeme da prijeđemo na stvar: synthovi Jamesa Blakea ponekad znače razliku prijelaza između Rothkove dvije boje na platnu.

Bilo koja dva susjedna tona njegovog syntha počinju nalikovati na prostoriju koju ovaj slušatelj ne želi napustiti, te kojoj se želi što prije vratiti, ako ne i trajno nastaniti. Iako se zvuk Jamesa Blakea u glazbenom tisku često opisuje u kategorijama dviju boja, duboko plave i sive, i iako klavir u pjesmi Love Me In Whatever Way kao da posve opravdava tu poveznicu, nalazimo se pred izvođačem čiju muziku nije moguće vjerno dočarati pojmovima, bojama, zidovima zvuka koje smo već prije vidjeli. Ovdje pomaže jedino topografija, prolaznost i meteorologija.

Također, u ovom slučaju – u svakom slučaju? – nije potrebno poznavati osobnu biografiju autora s posebnim osvrtom na onu emocionalnu, kako bi se ispravno razumjeli dosezi ovog albuma u životima slušatelja. Kao i pri posjetu prostoriji Marka Rothka u Tate Modernu, sound ovog albuma uspjet će uvjeriti slušatelja da je upravo on taj koji pronalazi mentalne fotografije, boje i ostale poveznice od stvarnosti do mjesta s kojeg dolazi muzika. James Blake poznaje to mjesto.

I? Što misliš? Da malo bolje uredim kraj, zavrnem ovaj zadnji paragraf, izokrenem metaforu naopako?

Znaš li što ja mislim? Fućkaš recenzije.

Kad slušam Jamesa Blakea, ne pomišljam na pisanje o glazbi. Kroz tanku pukotinu gradske infrastrukture, kroz mrežu senzora za alarme, isprepletenu u ljudskim međuprostorima, kad čujem Blakeov glas, zakoračujem u vrijeme koje je prestalo i istodobno nastavilo trajati. Vrijeme koje nije bilo. Toliko stvarno u mojoj svijesti, stvarnije što je više blijedjelo u stvarnosti. Preskačem iz boje u boju, Rothkovim platnima kao riječkim krovovima.

Te noći kad si umrla, znao sam da možda nisam, koliko bih to sada htio, stigao poznavati osobu kojom si postajala posljednjih godina.

Ali, zato čuvam prostore, moja prijateljice i sestro po stihu. Prostore u koje ulazim kad šećem Avenijom, kad skrećem u njezine bočne ulice i prolaze. Prostore koji postaju puno stvarniji i kršteni dubinom koju nismo primjećivali kad smo njima hodali. Prostore u koje mogu zakoračiti u svakom trenutku, istom sigurnošću s kojom se nikad nisam usudio nastaniti tvoju nutrinu. Jer sam oduvijek imao onaj osjećaj. Osjećaj kako se nešto ovdje događa, a ja ne znam što je to.

Grad je bio zatitrao u stakličasto-plavoj boji te noći, potresom koji nije obitavao Richterovu ljestvicu, već Rothkov suženi kaleidoskop. Kad bih one večeri bio zatvorio oči, bljeskalo je ispod kapaka, boje su se ubrzano izmjenjivale u parovima. Čini se da je fenomen bio, u određenom smislu, univerzalan jer si uvijek znala lokalnim izraziti univerzalno.

Znam da me čitaš. Nemoj čitati stvari koje sam izbacio. Pitam se imaju li Rothkova platna smisla iz tvoje perspektive. Ovdje tek učimo otkrivati boje u bilo čemu. Dobro nam dođe Rothko.

Ovi utisci ostaju.

Tekst recenzije je ono što sam izbacio, Bella.