Sad se napokon mogu popeti stepenicama | skarlet_p

SONIČNA MLADOST.
(Jonas)

Moram priznati da je ovo najčudniji upitnik za posao koji ikad ispunjavam. Nitko me nikad nije pitao za prosjek ocjena na fakultetu, niti za temu, a još manje za središnji argument, diplomskog ili kasnije magistarskog rada. A vi me pozivate da malo opišem, što je vjernije moguće moje godine fakulteta, glazbu i ideje koje su ih obilježile.

Iako je ovo drugi krug natječaja za radno mjesto glazbenog urednika vašeg glazbenog streaming servisa koji je odnedavno prisutan u Hrvatskoj, dopustit ćete mi da u ovom tekstu budem uglavnom neformalan i povremeno bolno iskren. Smatram da je to jedini ispravan način da odgovorim na vaše podjednako neformalno pitanje. Također, povremeno ću spomenuti neke od svojih prijatelja, a da ne zatrpavam prostor u tekstu njihovim biografskim podacima. Hoću reći, pritom ne podrazumijevam da ih poznajete. Samo želim naglasiti kako su oni bitni za priču, ali nisu od presudne važnosti za razumijevanje ovog teksta.

I još nešto. Možda bi mi bilo draže da ste suočili nas, kandidate, na nekom iščašenom popkulturnom kvizu. Mislim kako bih tu mogao prilično dobro proći. A i vi biste, po mom sudu, lakše došli do osobe koju tražite za ovaj posao. To jest, mene. Ali u ovom formatu u kojem tražite da vam pišem, puno mi je teže u to vas uvjeriti…. No dobro, pokušajmo. Sjednimo u taj DeLorean i poletimo petnaestak godina unatrag.

Dok se prisjećam svog trećeg semestra na fakultetu iz današnje perspektive ranih tridesetih godina, priznajem, osjećam se nekako nelagodno. Gotovo podjednako neprikladno kao kad sam, u svojoj devetnaestoj godini, redovito ušetavao kroz glavni ulaz fakulteta, slušajući novi album Sonic Youtha. Imate dojam da ste na obje stvari zakasnili, a zapravo će vam tek kasnije postati jasno kako ste stigli daleko prije vremena. Ili kao da ste kupili premalen okvir za platno s reprodukcijom detalja nekog od Monetovih Lopoča. Dijelovi lopoča morati će ostati izvan okvira i zamrljati zidove. Ili se, pak, trajno preklapati i gužvati unutar slike. Tko bi rekao da ćemo se u tridesetim godinama početi osjećati kao fejk Lopoči u premalim okvirima?

A te 2002. godine smanjivali smo divovskim koracima, iz mjeseca u mjesec, prednost Zapada na jednoznamenkaste brojeve godina. Ipak, kad su bili pali Twinsi u New Yorku ujesen prethodne godine, odjednom smo se našli u stvarnom vremenu, a da nismo poželjeli više ostati ondje. Svi se sjećaju gdje su bili kad se dogodio jedanaesti rujna. Ja sam bio na kavi sa svojom prijateljicom Bellom i njezinom prijateljicom Edith, a mojom današnjom suprugom, onog dana kad je post-imperij upao kroz vrata bez kucanja.

„Tko zna hoće li otkazati ispitne rokove ovog tjedna?“, upitala je Edith. I tim pitanjem, zapravo, izvrsno otjelovila paranoju milenijalaca. Gotovo svaka vijest tih godina pristizala je u televizijskim kadrovima koji su na mah izbacivali naše osigurače iz kolotečine i uzrokovali kratki spoj u nekom od sustava gdje su naši životi svijetlili kao minorna žaruljica u strujnom krugu. Kad smo bili očekivali da će milenijski bug srušiti bankovne sustave 1. siječnja 2000. godine, onesposobiti semafore ili barem neke od naših budilica, budućnost nas je dočekala s urušavajućim neboderima.

Uglavnom, stoljeće je počelo u skladu s otvarajućim taktovima spomenutog albuma Sonic Youtha. Dakle, s bujicom riječi i bez razrađenog plana. Nitko nigdje nije bio zapisao, ili možda ja nisam stigao pročitati, da će svijet, u pravilu, među svim scenarijima za koje biste bili dali ruku u vatru da će ih prepoznati kao loše, svjesno odabirati one najgore. Sigurno, daleko je to od rastućeg mora totalitarnih ludila iz kojih je Europa isplutala na površinu u prošlom stoljeću. Isto more ispunilo je uši naših roditelja pitanjem kako nas Bog uopće može voljeti ako te stvari činimo jedni drugima. Oni su ga zvali Bogom, ja sam ga nazivao Pripovjedačem, Julien ga je nazivao Skladateljem, Jan ga nije nazivao arhitektom, iako je bio na putu da to sam postane. No, nitko od nas tada ga nije poznavao. Iako nam rečenica u kojoj smo spominjali Njegovo ime samim time nije gubila smisao, svakom generacijom dogodio se zaveslaj kojim smo se udaljavali od poznavanja što bi iznutra, ili jednostavno za nas, taj pojam točno značio.

Ušli smo u ovo stoljeće, tako mi se tada činilo, u strahu od bilo kakvog zarona. Umišljali smo si kako se znamo penjati, a zapravo smo hodali vodoravnim replikama fasada, loše simulirajući uspon i gravitacijski otpor kao u starim filmovima. Bez obzira s kojim smo naslijeđem u kulturalnom backpacku ušetali u nulte godine, progresivno smo zaboravljali tko smo, dok su se neboderi oko nas gradili i urušavali.

Vraćajući se na temu, rujan, fakultet, Sonic Youth u slušalicama. Točnije, običavao sam hodati samo s jednom slušalicom, kako bih drugim uhom mogao čuti ukoliko netko zazove moje ime.

„Jonas!“

Sada možete zamisliti kako pogledavam u kameru i kažem: „Rekao sam vam“.

„Hej, jesi li čuo novi Sonic Youth?“, upitao me s jednog od stolova na terasi studentske kantine Julien, kolega s godine i jedan od voditelja na studentskom radiju. Tih godina svaki naš razgovor imao je samo jednu temu i mnoge varijacije na nju: glazba. Možda se na tom planu previše stvari i nije bitno promijenilo do danas. Društveno najpogubnije kombinacije tada su svakako predstavljali slučajni susreti u nekom od dva gradska art-kluba za večernjih izlazaka. „Gradski art-klub“ tada je značilo ne pretjerano žanrovski definiran ugostiteljski prostor s vrlo široko postavljenom paletom indie glazbe, a u kojem ljudi još uvijek nisu baš svi bili toliko cool da ti to nakon nekog vremena počinje ići na živce. Ondje bi se petkom navečer odlazilo razmjenjivati osobne i društvene drame. Ili samo poslušati dobru glazbu i lupetati o tekućim glupostima.

Samo dva mjesta u gradu zaslužila su takvu skupnu oznaku. Možda ponajviše zbog toga što ih se moglo opisati samo pomoću negativne definicije, radilo se o prostorima koji su nekim čudom preostali kad bismo s popisa prekrižili sve tadašnje birtijetine, gradske kavane, ili šminkerske kafiće. Naša mlađa braća i sestre tada još nisu odavali obrise hipstera koji će se za koju godinu pojaviti na obzoru i naseliti naše prostore lošim pokućstvom i vrećama za krumpire zaklamanima na stolove s otpiljenim nogama za kojima se sjedi na podu.

U večerima kad bismo se Julien i ja susretali, društva s kojima bismo došli u klub uglavnom su već znala rutinu. Jedan od nas bi se pridružio stolu za kojim je sjedilo društvo drugoga i, nakon pozdrava, između nas dvojice odmah bi krenula sve glasnija rasprava. Možda bi prvi plotuni zanesenih komentara na skrivene ceduljice u plastičnoj kutiji novog albuma Radioheada ili veličanje skrivene pjesme s tada aktualnog Beckovog albuma Mutations, još nekome i bili simpatični. Nakon toga bismo redovito gubili pažnju slušatelja, jednog za drugim, dok se stol potpuno ne bi ispraznio.

Kad smo već kod Radioheada, još uvijek se posipam pepelom kad se sjetim kako smo se oboje tada bili crvenjeli na spomen njihovog, tada novog, albuma Kid A. Bili smo uvjereni kako se moralo raditi o grešci, kako će se stvari, ma samo je pitanje vremena, zaokrenuti. Vratiti natrag na tračnice. Bend će se konačno odreći tog albuma, uputiti svijetu ispriku i snimiti nešto novo što će zvučati kao oni. Nešto drugačije od ovoga. Bili smo u krivu. Prvo, neke stvari se ne vraćaju na tračnice. Drugo, neke stvari su važnije od albuma Kid A. Treće, da, bili smo u krivu i što se tiče albuma Kid A. Iako će proći još desetak godina prije nego to shvatimo, na tom albumu je doista počinjena umjetnost. Tada je jednostavno bilo prerano da se nađemo s njezine prave strane. Unatoč početnom višegodišnjem tapkanju u njegovom mraku, nijedna glazba me danas ne transportira natrag u vrijeme kao taj doticaj klavijatura. Nalaze se posvuda po rubovima Rijeke kako sam je ja tada čuo u svojoj glavi. Još uvijek utipkavaju sve naše ondašnje boli u prostor.

Tako smo se nekako Julien i ja bili upoznali. Prvi put smo se vidjeli na kolektivnom zgražanju prilikom premijernog preslušavanja Kid A-a u Dućanu ploča, negdje tijekom 2000. godine. Nekoliko dana kasnije, prišao je stolu za kojim je sjedilo moje društvo s namjerom da pozdravi Bellu. To je bila prva u dugom nizu naših preglasnih i društveno isključujućih rasprava o glazbi. U godinama koje su uslijedile, Bella je prilično drastično i odano neutralizirala osjećaj krivnje što nas je uopće bila međusobno službeno upoznala. Naime, odlučila je nekako stisnuti zube i ostajati posljednja putnica na našem dijaloškom avionu koji je za sve druge putnike nenamjernike za stolom sve neugodnije ponirao. Dok su oni iskakali iz njega, jedan po jedan, mi smo skupa s Bellom letjeli njime ravno u oko oluje mozgova.

Danas bih dao sve da negdje mogu pronaći crnu kutiju sa svim zapisima naših razgovora i njezinim neuspješnim pokušajima da nas vrati u društveno kontaktno stanje. Naravno, ne toliko zbog kvalitete sadržaja naših dijaloga. Oni su nesumnjivo bili prilično upitne kvalitete. Ne, nego zbog autentičnosti načina na koji smo živjeli to vrijeme, iskreno želeći prišiti neki smisao posvemašnjem neredu stvari. I, naravno, kako bih još jednom sjeo s Bellom za stol. I možda pokušao saznati gdje su završile one dvije-tri prastare audio kazete sa nekim, kako je rekla, stvarima koje sam nedavno snimila, koje mi je dala na preslušavanje. Priznajem, nikad nisam dao tim snimkama poštenu priliku. Znam zašto sam to, odnosno nisam učinio. Bella je bila toliki div u stvarnosti da smo njezine tvorevine nesvjesno doživljavali kao redukcije originala. Uz to, uvijek se činilo kako ima vremena za te snimke, kako neće nigdje pobjeći, kako je uvijek dobro vrijeme za njih, kako se radi o vremenu koje uvijek možemo odgađati unedogled. Mogao sam lako zamisliti, često sam i zamišljao, pa čak i sanjao kako se moj nagibni vlak odvaja od tračnica i više ne vraća na njih. Ali nikad mi kroz glavu nije niti prošla misao da se njezin vlak više ne bi mogao vratiti, ma što da se dogodilo.

Usput, govoreći o puzzlama koje nedostaju, na onom spomenutom preslušavanju Kid A-a, samo jedna od prisutnih osoba nije mogla skrivati svoje oduševljenje zvukovima koji su presijecali zrak prodavaonice ploča. Kad pomislim na tipa koji je na tom preslušavanju svako toliko viknuo to kompa! ili ljubim te u poluzatvoreni kapak, majstore!, a na pjesmi Idioteque par puta i poskočio od ushita, nekako osjećam da je to najbliže što ću ikad prići dos_toyevskom, kultnom recenzentu u časopisu Kazalište lutaka.

Odmrzavajući ponovno kadar ulaska u zgradu fakulteta tog kasnorujanskog jutra, pokazao sam Julienu prstom na slušalicu koju sam izvukao iz uha i potvrdno kimnuo glavom, s titlom slušam ga već danima, Jul. Vjerojatno bih se zaustavio i otišao pozdraviti ga, pružiti mu slušalicu i izmijeniti pokoji osvrt. Ali nisam htio zakasniti na zakazani susret zbog kojeg vam i pišem ovaj tekst. Naime, što se dogodilo. Samo koji dan ranije izišao sam s usmenog ispita iz predmeta Javne politike II.: Socijalna politika s osmijehom na licu, znajući da sam odradio svoj dosad najbolji ispit na fakultetu. Istog poslijepodneva primio sam e-mail nositelja katedre. Kratka poruka sadržavala je satnicu susreta u njegovom kabinetu i napomenu da razmislim o svojoj budućnosti, prioritetima i udaljenosti do koje sam spreman dobaciti u akademskom životu.

„Sjednite, kolega“, rekao mi je profesor mirnim glasom, ispunjavajući neku tablicu na računalu. „Dakle, gledajte, bit ću kratak i jasan, a potom ću vas ostaviti da razmišljate do početka predavanja. Naime, zasigurno ste čuli, počele su se ozbiljno zahuktavati stvari oko reforme sustava visokog školstva. Iako je trenutno još uvijek prerano za pretpostavke u kojem će točno pravcu čitav proces krenuti, mi smo u profesorskom vijeću posve sigurni da bismo trebali već sada zauzimati novi pristup…“

Slušao sam ga pozorno, s nervozom koja je rasla u razmjeru s temperaturom u tom realsocijalističkom kabinetu, upijajući profesorove riječi i popratno pucketanje parketa, stola, ormara, njegovog raspadajućeg stolca, ukratko, kompletnog inventara koji samo što se ne uruši. Povremeno bih pogledom izoštrio naslove knjiga na policama iza profesora. U nekoj točki police čekalo me iznenađenje. S nutarnje strane stakla, odmah iznad njegove glave, stajala je prislonjena karta za koncert Pearl Jama. Pokušavao sam još izoštriti i ime grada u kojem je održan koncert. A to već nije moglo proći nezamijećeno.

„…što ste vidjeli, kolega… ah, to… da, bio sam sa svojim sinom, on se odselio tamo, ima već nekoliko godina, na njihovom koncertu u Indianapolisu, prije, koliko, dvije godine je već prošlo, nije li? Kako vrijeme leti, pa to je nevjerojatno… Dobar bend, onako, međugeneracijski. Solidaran, rekli bi mi u javnim politikama. Prvi album im je izašao baš kad sam dobio naslov redovitog profesora ovdje na fakultetu. Otvorili su koncert s Even Flow, nisam mogao vjerovati…“, počeo se osvrtati kao da čuje buku publike na koncertu, „bilo je više ljudi iz moje generacije ondje, nego sinovljeve…“, počeo je plesati prstima po imaginarnom vratu zračne gitare imitirajući uvodne hvatove riffa iz Even Flow i kimati glavom, bilo mi je čak malo neugodno zbog njega koliko je sve to skupa trajalo, „…uglavnom, što sam bio govorio… da, Indianapolis. Gledajte ovako, kolega, pokušavamo već u ovoj ranoj fazi tijeka studija ponuditi nekim studentima za koje držimo da su daroviti za sva područja, a osobito zainteresirani za određenu vrstu problematike, mogućnost da provedu, za početak, jedan semestar negdje u inozemstvu. Konkretno, u vašem slučaju, unutar programa studija Primijenjene sociologije na Sveučilištu u Indiani, u SAD-u. Već nekoliko godina traje suradnja naših dvaju fakulteta i zasad se pokazalo vrlo dobrim iskustvom. Stoga smo vam htjeli ovo ponuditi već sada, jer je potrebno započeti proces prijave i stipendiranja godinu dana unaprijed. Mislim da ne bi trebalo biti problema, ja ću vam napisati dobru preporuku, a vaše ocjene s prve godine dovoljno govore same za sebe… Pazite, kolega, želimo vas nakon ove godine predavanja i polaganja svih ispita u ljetnom roku – to ste me dobro čuli, jeste li? – poslati kako biste u kolovozu sljedeće godine započeli peti semestar u Indianapolisu. Ondje biste odabrali kao vaše majors, glavne predmete, sve što bude u ponudi iz domene socijalne politike. Uvjeren sam da će vam to iskustvo višestruko koristiti. Ne samo vama, nego i nama, da, naravno, i nama. A vrlo vjerojatno i drugim akademskim, a možda i državnim institucijama… Gledajte, radi se o sjecištu društvenih znanosti, javne uprave i prava. Dodatno obrazovanje će vam zasigurno biti korisna stavka u životopisu, da ne govorimo o životnom iskustvu koje ćete ondje steći, gdje god krenula reforma visokog školstva… Kako vam se čini? Ne morate mi odmah, naravno, odgovoriti…“

„Prije svega, m-moram priznati da sam p-p-počašćen prijedlogom“, rekao sam između nakašljavanja, ponavljajući u sebi upute mojih roditelja za moguće scenarije ovog razgovora. Gotovo u pravilu bih zamucao kad god bih nastojao reći nešto što bi trebalo zvučati kao presudno. Uvijek neka pukotina ostane ondje gdje bih poželio da sve zvuči savršeno. „N-naravno, morat ću razmisliti, odvagnuti neke, kako ste rekli, pr-prioritete… iskreno, nisam htio otići studirati u neki drugi grad iako sam imao m-m-mogućnosti. A još manje sam razmišljao o st-studiranju u inozemstvu. Ovdje su svi moji prijatelji, također i moja d-d-djevojka…“

„Mladi kolega! Ne znam koliko ste svjesni veličine trenutka i ove mogućnosti… Ovo vam otvara prozore u svijet i daje konkretnu šansu da prkosite surovoj stvarnosti s kojom se susreću mnogi vaši kolege nakon završenog fakulteta. Ovo iskustvo, kad ga završite, bit će jezičac na vagi zbog kojeg će preferirati vas ispred desetaka drugih kolega iz konkurencije. Djevojka će vas zasigurno znati čekati…“

„Hoćeš li Edith?“, pomislio sam u tom trenutku.

Hoćeš, ti ćeš me čekati. Ne samo tada, nego i kada drugi put odem van na još jedan semestar, nekoliko godina kasnije, na isto sveučilište. Biti ćeš uz mene, podržavati me i u upisu doktorskog studija. Bit ćeš sam mnom i kad ću preuzeti mjesto znanstvenog novaka u novom komparativnom istraživačkom centru za pravne vidike socijalne politike. A pogotovo ćeš biti tamo kada, nakon završnog dokumenta o reformi visokog školstva, Sveučilište odluči ukinuti moj institut. Kao i tijekom svih narednih godina u kojima moj matični fakultet ne donosi odluku o uvođenju u nastavni plan predviđenog izbornog predmeta za koji sam se specijalizirao proteklo desetljeće. Nosit ćeš me na ramenima i kad shvatim da su mi preostale samo tri strukovne opcije, od kojih jedna uključuje profesionalnu suradnju s političkim strankama na njihovim programima, druga traženje poznanstava u strukturama područne samouprave, a treća pokretanje radnog spora. Bit ćeš tamo i kad prekasno shvatim da su se boje grada naglo promijenile. I onda kad shvatim kako sam to prekasno shvatio. Kad ću morati svući romantiku koja nikad nije ni postojala sa struktura koje ipak nisu tu zbog nas. Kad zauzmem poziciju zrna šljunka koje, uz tupi zvuk udarca metala, zaustavlja njihove vijke dok mi aparatura melje rubove i pokušava shvatiti koliko sam joj uopće potreban.

Ostaješ nekim čudom tu i dok se borim hoću li, nakon Nove godine, podnijeti zahtjev za rad u pola satnice u knjižnici svog bivšeg fakulteta. Nećeš pobjeći niti kad ću pod spajalice umetati svoj životopis i reference, i slati ih posvuda, odnositi osobno u urede, gledati kako se stavljaju na hrpu, kako se prolijeva kava po njima, kako referenti na šalterima i tajnice u pismohranama s nevjericom gledaju debelu fasciklu s mojim kvalifikacijama dok misle neće ti nitko sve to čitati, frende, šteta papira. Kad ću se boriti da ne shvatim ovaj proces osobno, da sa svakom spajalicom u smeće odlazi i dio mene. Jer, kako često kažu u predgovorima knjiga koje još nisam i ne znam hoću li ikada imati prilike objaviti, možda nisi uvijek znala što znači predmet mog istraživanja, ali znala si točno što je to sve značilo.

Ali tada sam, nakon razgovora s profesorom, izašao iz zgrade fakulteta ne osjećajući tlo pod nogama. Sjećam se kako sam bio uvjeren da prolaskom kroz ta vrata istrčavam dva koraka ispred sustava, i započinjem povijest spajanja nemogućeg, odnosno dnevnog posla i, usporedno, rada u mom bendu.

Ukrcao sam se na metro na stanici Prirodoslovni muzej i krenuo u pravcu centra. Dvadesetak minuta kasnije ispijao sam kavu na terasi Konta uz Edith, Bellu i golubove. Shvatio sam kako smo tada zapravo mi bili te nove ptice. Podcijenjene jer im roditelji nisu dopuštali odrasti. Privilegirane jer im nitko ne postavlja suvišna pitanja o tome zašto rade stvari koje se doimaju ispravnima.

Tada nisam imao niti u primisli kako će doći trenutak kad će zvuk dotjecati u domaćinstva poput vode u slavinu, bez potrebe da bude otisnut na čvrsti medij. A još manje kako ću se natjecati za posao vodoinstalatera glazbe.

Sad kad malo bolje razmislim, još uvijek nisam naveo niti jedan bend koji je te godine izdao novu ploču, osim Sonic Youtha. Osjećam kako očekujete neko moje objašnjenje, zar ne? Bez brige, imam sve albume izdane te godine pred očima i na pragovima ušiju. Mogao bih vam iz rukava nanizati dvadeset ploča koje su završile na svim relevantnim listama najboljih albuma te godine. Ali neću to sada učiniti. Žao mi je, skoro niti jedan glazbeni statement iz te godine nije preživio test vremena. Možda tek poneki radiofonični šapat, recimo, iza potiljka one djevojke na ovitku drugog albuma Coldplaya, čija se glava pulverizira u slojevima u igličastom trodimenzionalnom portretu. Hoću reći: postao je prašina koju je vosak zauvijek zazidao ispod membrane naših bubnjića. Ajde, možda je taj album preživio. Možda. Možda je posljednji veliki album koji je preživio. Tko će ga znati, sve je to u međuvremenu postalo jako relativno. Ovaj drugi val milenijalaca više ne poima svijet u narativnim okvirima. A još manje odlazi u muzeje, ma bili oni i popkulturni i dostupni s vlastitog pametnog telefona.

U nedostatku glazbe koja bi me te i sljedećih godina nadahnjivala, odlučio sam pronaći ljude s kojima ću je barem pokušati stvarati. Po principu uradi sam, jer nitko drugi vjerojatno neće. Nisam imao nikakav razrađeni projekt, jednostavno sam bio otvoren za dopuštanje da se stvari dogode. Složit ćemo se, bio sam u razdoblju života kad je to poželjno i moguće si priuštiti. Vjerojatno me, barem na ovom području, Pripovjedačeva ruka pomilovala, jer su me roditelji upisali na tečaj klavira kad sam imao četiri godine. Tako da sam fakultetske dane dočekao bez konzervatorijskih ambicija, znajući prilično dobro svirati klavir, no ne sjećajući se točno kako sam ga uopće naučio svirati.

Jedne, tada već hladne prosinačke večeri te iste godine, u jednom od dva gradska art-kluba, samotni razgovor Juliena i mene prekinuo je tip sa susjednog stola, koji je prečuo neke dijelove našeg razgovora. Sorry, ali Coldplay nije tek loša kopija Radioheada, ubacio se i osvojio piće po izboru i stolicu za našim stolom. Saznao sam mu ime tek kad nas je, Juliena, mene i Jana – tako se, naime, predstavio kad smo izišli van na riječku zimu – vlasnik kluba u pet minuta nakon ponoći upitao hoćemo li se ustati i otići, ili će nas zaključati i ostaviti unutra do sutradan u deset sati ujutro.

„Hej, gdje su svi ostali otišli? Uh… halo, Edith, možeš li mi… zašto zvučiš kao da si zbog nečega ljuta na mene… oprosti, k-koji dečki?“, upitao sam još uvijek pokušavajući rekonstruirati dijelove priče koji su mi nedostajali, pogledavajući naizmjence Juliena i Jana, „…dobro, m-mogli ste se barem javiti da odlazite. Ok, ok, ne želim se sad svađati, možeš li mi samo još jednom p-ponoviti kad ti d-d-dolazi sestra sutra na satove k-klavira?“ Nakon dvije sekunde pogledao sam mobitel u ruci, misleći da se potrošila baterija, ili da je nestalo signala. Ali dogodilo se nešto drugo puno gore od toga.

„Sviraš klavir?“, pitao me Jan, dok sam još jednom bezuspješno pokušavao dobiti barem neki trag života s Edithinog broja mobitela.

„Da, ali tre-trenutno sam u nekom zra-zra-zrakopraznom prostoru, što zbog ovog inci-ci-denta s Edith, a ponešto i zbog činjenice da sam nedavno prodao moje Clavia Nord Lead 3 k-k-kljave i sad čekam novi u predn-n-arudžbi, trebao bi mi do Božića stići Roland V-Synth… to je pos-s-ve novi model… jel’ i vama h-h-hladno ovdje vani?“, primijetio sam poluodsutno, tipkajući poruku na mobitelu.

„Hej, pa mogao bi onda navratiti do mene jedan dan, nakon Nove godine, kad malo prokužiš kako instrument funkcionira. Moji starci su upravo otkazali najam naše garaže bendu koji je ondje svirao. Imam na raspolaganju prostor sa zvučnom izolacijom. Ja ti živim na Bulevardu. Sviram gitaru, ponekad nešto otpjevam, bez nekih posebnih planova. Teško je naći ljude s kojima možeš ovako popričati o mjuzi… dobro, iako to možda znači izgubiti neke druge važne ljude iz kadra“, rekao je Jan kroz smijeh i zube zime, pokazujući obrvama Julienu kako još uvijek tipkam poruku isprike, „uglavnom, dođi, ako ništa drugo, barem da probaš svoj novi synth u garaži. Izolacija je toliko loše postavljena da ponekad dio zvuka skrene kao kroz neku pukotinu u zidu, pa se vrati iz drugog dijela prostorije. Ono, kao kroz neke smetnje, nestabilne frekvencije na radiju.“

„Nestalne frekvencije?“

„Ma skroz nestalne frekvencije.“

U svibnju iduće godine, 2003., održali smo svoj prvi nastup kao Nestalne frekvencije, s tri pjesme na kultnom riNdiE> festivalu demo-bendova. Jan na gitari i vokalu, Bella na basu i pratećim vokalima, ja na klavijaturama. Tada su, skupa s nama, na pozornicu izašli još jedan tip na bubnju i drugi na kontragitari. „Kontragitara“ zapravo i ne postoji kao pojam u glazbenom rječniku. To je Janova umotvorina kojom je htio dati naziv jednoj od odrednica našeg zvuka, naime kad njegova gitara većinu vremena putuje različitim melodijskim odvojcima od „kontragitare“. Pa se onda nađu na ugovorenim mjestima i sve to nekim čudom čak zvuči i pomalo radiofonično. Kao kad biste na suprotnu marginu stranice izdvojili po riječ iz svakog stiha neke pjesme, na način da se time dobije smislena paralelna samostojeća poetska cjelina. To je kontragitara. Uglavnom. Na mjestima bubnjara i kontragitare kroz godine će se rotirati i stabilizirati, pa opet odlaziti, budući riječki profesori, stomatolozi, ugostitelji, programeri, scenografi u kazalištu, pa čak i pokretači obiteljske proizvodnje smrznutog jogurta.

Ali to je neka druga priča, a ovu želim privesti kraju. Drago mi je da smo popričali. Bilo bi mi žao da ne uzmete druge, ali ipak se nadam da ćete se odlučiti za mene.

Htio sam još dodati da vladam i paketom vještina koji me osposobljava za snimanje glazbe uživo. Nažalost, nemam nikakav certifikat kojim bih potvrdio svoje predznanje. Ipak, u privitku ovom pismu nalazi se live album Nestalnih frekvencija iz 2006. godine, koji sam samostalno snimao i kasnije miksao u studiju. Preporučujem vam ga, ako ništa ne bude od naše suradnje, onda svakako barem za slušanje. Ondje klinci sviraju na igralištu zvuka. Bez ikakve gradske platforme iza leđa koja bi ih predstavljala ili predznanja na koje bi mogli pasti kao na zaštitnu mrežu. U loše izoliranoj prostoriji na Bulevardu. Originalni, jer su pročitali, čuli i proživjeli premalo toga da bi nalikovali na bilo koga. Ne vjerujući onima koji bi ih pokušavali uvjeravati u suprotno.