Sad se napokon mogu popeti stepenicama | skarlet_p

OSVRT NA OVOGODIŠNJE IZDANJE riNdiE> FESTIVALA, KAZALIŠTE LUTAKA, BR. 2/2003., STR. 14-16.
(ne_mirovsky)

Ukoliko zanemarimo činjenicu da je jedan od natjecatelja na ovogodišnjem riNdiE> festivalu riječkih demo-bendova nosio ime Kandinsky, na smotri novog riječkog zvuka nisam čula baš ništa što bi u meni uzrokovalo preispitivanje identiteta. Ne govorim o tome da bi glazba trebala dovesti do krize identiteta. Govorim o tome da se nitko od milenijalaca nije potrudio apdejtati glazbeni identitet ovog grada. Dolazim na riNdiE> već godinama. Protiv svake vjerojatnosti, svake godine se nadam kako će nešto ipak izroniti iz skorenog blata prosječnosti i matrice uvijek istog oponašanja onog identičnog milimetra zvuka, koji je u nekoj točki osamdesetih godina povučen iglom elektrokardiograma po svijesti riječkih klinaca. Onih riječkih klinaca. Ne ovih riječkih klinaca.

Nakon prvih par bendova, već sam bila zabilježila u svoj notes radni naslov ovog osvrta. „Naš vječiti riječki svrab“.

I tako godinama već gledam kako dolaze novi bendovi, ali nekim čudom zvuk uvijek ostaje isti. Uvijek isti ton, uvijek ista boja glasa, uvijek ista mitologija u lirici, uvijek mi, uvijek neki oni. U ovom gradu nema benda s kojim bih mogla ostariti, a da mi po godinama njegovi članovi ne bi mogli biti očevi.

Najbolje su mi one godine riNdiE>-ja kad se netko barem potrudi kopirati neki strani bend. Bez obzira na svu nekreativnost takvog koncepta, barem ostaje zadovoljstvo slušanja neke solidno odsvirane obrade izvornika. Kao i utjeha da će neki stvaralački komet možda sljedeće godine presložiti neurone naših mladih glazbenih uzdanica, pa će stišati radio, zatvoriti oči, sniziti ratio i pokušati pronaći svoj glas. Tim više jer nasuprot ovoj nadi postoji tek surovi demografski zakon: ako neće oni, posve je sigurno, neće nitko.

U tom sveopćem sivilu, počnete se radovati malim stvarima. Kad su Kandinsky izišli na pozornicu odjeveni u obvezne činovničke košulje s uskim crnim tregerima, prije nego što su uopće odsvirali prvu notu, već samo zbog outfita i imena benda, zaslužili su posebno spominjanje u Kazalištu lutaka. Pritom su, također, sasvim pristojno otprašili obradu Interpolove pjesme Untitled. Dvije autorske stvari koje su potom uslijedile neće biti nešto po čemu ćemo dugo pamtiti ovu večer. Ali, sve u svemu, stvar je prilično dobro hvatala vlak sadašnjeg trenutka i obećavala. Povrh toga, mogli smo barem vidjeti da netko u ovom gradu ima polegnuto uho na toplim tračnicama svjetskih glazbenih trendova.

Svejedno, to je malo i krvavo premalo za grad koji želi, kroz koju godinu, staviti multinacionalnom Guliveru na stol kandidaturu za europsku prijestolnicu kulture. Nula zarez pet zanimljivih mladih bendova koji izlaze ispod radara. Vječito prizivanje lokalnih albuma koji su 1982. možda nekome nešto i značili, svaka čast, ali nama danas i ovdje ne govore baš previše toga. I posve iskreno… priđite malo bliže da vam šapnem… nisam sigurna koliko su uopće ti albumi doista… dobri. Ili, da parafraziram kultnog radijskog voditelja, Johna Peela, ovdje se čak niti meni ne sviđaju ploče koje mi se sviđaju.

Smijemo li se uopće više nadati kako će nas definirati neki novi zvuk, neki novi bend, neki kantautor/ica? Odakle bi uopće mogao stići? Ne dolazi, nikad nije dolazio iz prošlosti. Niti je, srećom, predvidljiv ispod svjetala satelita sadašnjosti. Netko bi mu sigurno već podrezao krila, da ga je samo ranije uočio. Otkud dolazi, ako ne dolazi od nas?, pitali bi se mnogi nosivi stupovi kulture u gradu.

Dolazi iz budućnosti.

Tog petka, 16. svibnja 2003. godine, dok su Kandinsky skupljali opremu i motali svoje kabele oko laktova, napuštajući pozornicu uz potpuni izostanak reakcije publike, htjela sam barem promijeniti smjer povlačenja crte na svom notesu. Naslonjena na miks-pult ton-inženjera, barem ću svake godine u notesu povući ravnu liniju, nalik onoj na bolničkom monitoru, u suprotnom smjeru.

A onda se dogodilo.

Počelo je kao uragan u čaši vode, kao Fight Club, kao The Insider Michaela Manna, kao Pollockova Summertime: Number 9A, kao Untitled 1959 Conrada Marca-Rellija, kao The Soft Bulletin, kao Deserter’s Songs. Kao komad umjetnosti bez kojeg više ne možeš zamisliti svijet.

Najavljivač se popeo na pozornicu i, bez spominjanja upravo završenog nastupa prethodnog benda, nimalo nadahnuto najavio nastavak.

„A prije kraja ovogodišnje riNdiE> smotre, predstavit će nam seeee još jedan mlaaaa…di bend. Čini mi se da je ovo njihovo premijerno predstavljanje pred publikom. Jel’ tako?“, rekao je, osvrnuvši se prvo lijevo, pa desno na pozornicu. Ondje je ugledao Bellu, koja je na koljenima prikopčavala svoju bas gitaru u pojačalo i, bez da ga pogleda, kimala glavom namještajući pedale.

„…tako je, oni se zovu…“, pogledao je na papir koji je držao u rukama, „… pomalo samozatajno, Nestalne frekvencije. Njihov zvuk, kako kažu, nije posve lako spremiti u kategorije. Kad smo ih malo pritisnuli da nam daju nešto više podataka, rekli su nam kako bi se možda u nekim daljim fusnotama mogli spomenuti indie, shoegaze, post-rock, elektronski indie-folk i alt.country. Dragi ljubitelji riječkog zvuka, namjestite svoje prijemnike i poslušajmo… Nestalne frekvencije!“

Još jedan bend s curom na bas gitari, pomislila sam. Prvo Kandinsky, pa sad ovi… barem imamo zanimljiv trend. Pišem jedan mali plus u uglu bloka. Križam plus. Zašto dopuštamo da nas društvo pretvori u potajne navijačice ženskih članica benda, kao da bi se radilo o nekom međuzvjezdanom fenomenu koji sam po sebi zaslužuje aplauz i povlašteni tretman? Ne znam je li mi gori taj pristup ili onaj šuti i sviraj hitove…

„Hvala“, rekla je Bella na mikrofon pridižući se s koljena. Jan je na sredini pozornice stopalima isprobavao svoje pedale. Jonas je zauzimao svoje mjesto na stolici za klavijaturama skroz lijevo na stejdžu.

„Ali voljela bih kad bismo, prije svega, nagradili pljeskom bend koji je bio prije nas. Bravo Kandinsky! Odlični ste bili!“, rekla je Bella pogledavajući prema publici koju je ipak uspjela potaknuti na pozitivnu reakciju. Potom je namignula prema backstageu u pravcu kutka gdje su se članovi prethodnog benda oporavljali od svog premijernog šoka, „…i imate genijalno ime“, dodala je i odsvirala par probnih tonova na basu.

„Hello!“, pozdravio je Jan publiku, možda malo preblizu mikrofona, „šest mjeseci se pripremamo za ovaj trenutak“, sad je već našao dobar razmak od mikrofona, „nadam se da ćete čuti barem dio onoga što mi čujemo u glavi kad se nađemo u našoj prostoriji na Bulevardu“, dodao je, još uvijek promatrajući pedale pod cipelama, dok je Jonas podmazivao uvod nekim odmaknutim soul klavirskim akordima.

„Ok. Jonas na synthu“, nastavio je, „Bella na bas gitari i back-vokalima, Borna na drugoj gitari i Sanjin, naš čovjek-stroj na bubnjevima. Moje ime je Jan. Mi smo nešto više od pukog zbroja članova benda i zovemo se Nestalne frekvencije… Ajde nam malo zatamni svjetla na stejdžu, kompa, može?“

Svjetla su se prigušila na pozornici i u uskoj cijevi reflektora ostali su osvijetljeni samo mikrofoni Jana i Belle, tipke Jonasovog syntha, jedna bubnjarova činela i pedala drugog gitarista. Također, na desnoj strani pozornice, s nešto širim snopom svjetla iskočila je u prvi plan prazna plastična, očigledno dizajnerska, prozirna stolica, s natpisom Producent na naslonu.

Već je scenografija nagoviještala da će se upravo nešto drastično promijeniti u zraku. Nastala je tišina koja se mogla rezati škarama. Kemijska olovka mi je počela smetati i klizati po znojnim dlanovima.

Najprije je Jan počeo vokalizirati šapatom nešto nalik na „sign posts, empty shoe“ u ponavljajućem slo-mo hip-hop ritmu. Nakon dvadesetak sekundi Bella je počela preko njega povlačiti drugu, gotovo cabaret-soul vokalnu liniju teksta „safeguard, qualify, petrified, Boulevard“. A potom se Jonas uključio četverotonskim repetitivnim vrtlozima syntha s efektom koji je posudio od Saint Etienna (Avenue) deset godina ranije.

„Mmmmm… prljavi folk“, bile su prve riječi na koje sam naišla kao mrvljene orahe posute po svijesti. Trnci su mi počeli kliziti po desnima kao elektroni koji nasumično nose poruku o dobroj kombinaciji hormona i enzima. Kad je u taktove Janove dionice uletio bubanj simetričnim strojnim praskom čovjeka koji je postao ritam, zatvorila sam oči i razvukla smile. Kad god bih ih otvorila, vidjela bih kako publika kretnjama tijela želi popratiti svaki pomak zvuka sa stejdža. Mojim naočalama jezdili su novinski napisi, poput „Noćas sam vidjela budućnost glazbe, i ona se zove…“, „Dakle, ovako zvuči sutrašnjica“, i slično. Nakon otprilike minute i pol vokalnih harmonija i uvoda, krenuo je tekst.

„Restate myself in the face of contradiction / embrace a new narrative in defense of fiction“

Negdje tijekom druge minute prve pjesme, kojoj tada još nismo znali ime, shvatila sam da je već prošao trenutak u kojem se dogodila klasična zamjena uloga. Umjesto da bend bude nervozan pred nama, mi smo bili ti koji smo imali tremu pred njima, u tami publike. Oni su nastupali prvi put na stejdžu, mi smo se osjećali kao amateri. Podučavali su nas glazbi. Zvuk bubnjeva je namjerno pregorijevao i usporavao na izlazu iz pjesme. Bella je eliptično preuzela i zaodjenula temu klavijatura iz uvoda na svom basu i ostala sama na kraju pjesme. Nakon nekoliko taktova poslala je posljednji ton pjesme u tišinu. Dugu tišinu.

„Predivno!“, uzviknuo je konačno netko iz publike, nakon petnaestak sekundi u kojima smo slušali samo glasno disanje benda na stejdžu, u oporavku od intenziteta pjesme. Mnoga usta u klubu tek tada su se bila zatvorila i uslijedio je pljesak koji bi na papiru bilo lakše smjestiti negdje nakon prvog bisa na koncertu Radioheada, nego na prvom koncertu riječkih debitanata. Bendu kao da je bilo pomalo neugodno zbog ovako bučne reakcije.

„Hvala. Khm. Ova pjesma zvala se Restate Myself. Ono što ćemo sada izvesti zove se Interferencije, ne ravnodušnost. Ova stvar je instrumentalna uz vokalne harmonije koje će izvesti Bella. Potom, odmah krećemo na posljednju pjesmu večeras, pod naslovom Late September: Wednesday Outside The Gradina. Dobro se osjećamo ovdje, i zahvalni smo organizatorima za ovu priliku. Još jednom, hvala svima.“

Ovaj put nas je u pjesmu uveo bubnjar, ritmom kojeg je izrezao i zašio iz dva unakrsna post-punk mid-tempo obrasca. Nije se niti milimetra pomaknuo iz tog strojnog kalupa tijekom cijele pjesme. Kao što niti njegovo lice nije izlazilo iz mraka pozornice, budući da smo vidjeli samo desnu činelu kako pleše pod reflektorom i povremene pramenove poluduge kose koja mu se njihala preko lica. Svaki udarac palicom raspršivao je vlagu nakupljenu na čineli. Jan i Borna ukrižavali su svoje gitare vozeći osmice dvjema melodijama koje, gdje god da su lutale gradom te večeri, uvijek bi se nekako susretale na Aveniji u dogovorenoj točki, u točno predviđeno vrijeme. To je, valjda, ta kontragitara koju spominju u prezentacijskom letku. Nakon te stvari, bend nije ostavio mnogo prostora za pljesak, već su se odmah otisnuli u posljednju pjesmu te večeri.

A nakon posljednje pjesme, i uz Janovo vidimo se uskoro obećanje, bend je sišao s pozornice. Koju sekundu kasnije, već smo ih vidjeli kako raspravljaju o tome što je trebalo bolje izvesti i gdje nisu bili dovoljno sigurni ili precizni.

Trebala mi je koja minuta da se priberem, pa da se krenem probijati do backstagea kako bih dobila neku izjavu od članova Frekvi. U prolazu sam vidjela kako ljudi, nakon suspenzije dojmova, još uvijek s izrazom čuđenja na licima, pitaju nekoga iz publike pokraj sebe što… je… ovo… bilo? Putem sam prekrižila radni naslov osvrta u notesu i upisala Vječiti mat nezacjeljivog šuma. Ono što su ove uši čuli te večeri, nadam se, neće nikad zacijeliti. Večeras je budućnost posjetila Rijeku, nadam se ne posljednji put.