Sad se napokon mogu popeti stepenicama | skarlet_p

INTERVJU S JANOM KRIŽANIĆEM (VOKAL, GITARA) I JONASOM MAJEROM (SYNTH) IZ BENDA NESTALNE FREKVENCIJE, KAZALIŠTE LUTAKA, BR. 2/2003., STR. 17-23.
(ne_mirovsky)

Subotnje poslijepodne na terasi Kontinentala. Na ovom klasičnom riječkom lokalitetu, prije četvrt stoljeća, odnekuda je procurio punk. Dvije godine nakon toga, ritam dizalica s Molo longa presložio ga je u precizan industrijski zvuk post-punka. Samo da bi ga naposlijetku poklopio novi val. Tako je nastala jezgra riječkog zvuka čije smo atome, htjeli – ne htjeli, primili majčinim mlijekom. Danas, na ovom lokalitetu, mladi ljudi tek čitaju knjige, sjede i promatraju Mrtvi kanal, skupa s kipom književnika Janka Polić Kamova, naslonjenim na ogradu mosta. Isprva sam htjela uhvatiti reakcije benda neposredno nakon jučerašnjeg nastupa i pobjede na riNdiE> festivalu, u backstageu. Ipak sam zaključila kako će biti bolje za jedan kasniji, mirniji trenutak sačuvati teme koje zaslužuju nešto više od nadglasavanja klupske buke i vikanja na uho. Jer ovaj bend zaslužuje više. Posljednje što bih, nakon jučerašnje večeri, htjela oštetiti jest sluh Jana i Jonasa, gitarista i pjevača, te klavijaturista Nestalnih frekvencija. Ovaj dvojac mi se tog sunčanog poslijepodneva pridružio na kavi, na terasi Konta. Zamolila sam, za početak, Jonasa, svježeg s predavanja druge godine studija društvenih znanosti, da podijeli s nama svoje mentalne fotke spomenutog mitskog riječkog vremena, koje je završilo prije nego što je bilo tko od nas za stolom uopće rođen.

JONAS: Alati. Mislim da smo od post-punka naslijedili alate, oni su najbitniji. Songovi, vibra, rane osamdesete, siguran sam jako puno znače ljudima koji su ih živjeli, puno više nego meni danas. Ali alati su došli do nas, repetitivni mašinoidni ritmovi, duboki basevi, to su neki od sastojaka našeg zvuka koje smo apgrejdali, umiksali u nešto novo, možda i bez da puno razmišljamo o porijeklu samih sastojaka. Gledajući iz današnje perspektive te fotografije mlađe braće i sestara naših roditelja, prva stvar koja mi pada na pamet je da u to vrijeme u središtu pozornosti nije bila scena, glazba, niti čitava ta post-punk futuristička poza. Iza novovalne šminke i hairstylea, naši onodobni vršnjaci u fokus stvari stavljali su druženje. A tek potom, eventualno, reakciju. Danas kad posjedujemo puno šire prostore slobode, u središtu, zanimljivo, svakako nije generacijsko druženje. Što ćeš, tako je kako je. Kako to pjeva Carrie Brownstein iz Sleater-Kinneya, nije to novi val, tu smo samo ti i ja.

NE_MIROVSKY: Vraćajući se natrag u budućnost… tko ste vi? Otkud ste došli, koliko godina uopće imate? Kako je moguće da nikad prije nismo čuli za vas?

JAN: Došli smo na kavu s tobom ravno iz naše prostorije za vježbanje na Bulevardu. Svi smo studenti na riječkim fakultetima, tako da žongliramo, prilično nevješto, između faksa i mjuze, da ne spominjem privatni život, iako ni faks ni mjuza još uvijek nisu baš neki javni život. Jonas je najstariji među nama, ima 21 godinu, svira synth. Za tri mjeseca odlazi na peti semestar u Indianapolis na fakultet primijenjene sociologije. Bella upravo završava prvu godinu bibliotekarstva. Borna, kao što se ponekad osjeti u distorziji njegove gitare, studira stomatologiju. A Sanjin, naš post-punk čovjek-stroj i četverotaktni motor benda, studira, ne bi čovjek rekao, strojarstvo. Niste još čuli za nas jer ne živite u stambenim zgradama na tajnoj lokaciji Bulevarda, zbog čijih stanara treće životne dobi će nam sljedeće veće bendovsko ulaganje morati otići na popunjavanje rupa u izolaciji prostorije za probe.

NE_MIROVSKY: Nagrada za osvojeno prvo mjesto na riNdiE>-ju uključuje, kako čitamo u proglasu natječaja za festival, potporu „sponzorskog paketa privatnih i poslovnih subjekata“ za snimanje vašeg debut albuma. Kako ste zamislili odvijanje stvari na tom planu, dakle o kojim rokovima, studijima za snimanje, producentima pričamo?

JONAS: Dobro si to primijetila, to nam je bila jedna od osnovnih motivacija za prijavu na riNdiE>. By the way, totalno mi se dopada činjenica da se album benda koji, prema odluci žirija, osvoji prvo mjesto, financira iz privatnog sektora. Nešto kao crowdfunding ljudi i poslovnih subjekata koji žele poduprijeti gradski zvuk. Smatramo da se kultura ne generira iz institucija jedinica samouprave, po modelu da, u protivnom, ne postoji.

JAN: Bilo bi nam jako drago kad bismo u što kraćem roku snimili dva EP-ja, koji već postoje kao demo-snimke. Prvi EP htjeli bismo snimili uživo na nekoj sanjivo akustičnoj lokaciji grada, s producentom Sandijem Bratonjom. Drugi EP bismo, pak, htjeli snimiti u studiju Turnichville, još tražimo inženjera zvuka, zato ona prazna stolica na stejdžu jučer, iako su se neki riječki producenti koji su nas slušali već sami ponudili…vidjet ćemo. Nemamo puno vremena za gubljenje, htjeli bismo početi snimati već u srpnju. Jonas u kolovozu odlazi u Ameriku na šest mjeseci, velikodušno će nam ostaviti otvorene ruke za fazu miksanja, šta ne, Jonas? Odrekao se i svog prava veta…

JONAS: Ne, nego ima da mi šaljete mejlom mastere u šnitama, svaki dan.

JAN: Da, da, ako budemo čekali tvoju konačnu odluku, nećemo nikad ništa objaviti.

JONAS: U jako tankim šnitama. Makar slanje privitaka trajalo cijeli dan. Objavit ćemo kad bude spremno.

JAN: Eto, tako ti je to u bendu gdje smo svi perfekcionisti. Uglavnom, pjesme su gotove. Tako da se u sljedećih mjesec i pol dana možemo usredotočiti na ispitne rokove, a nakon toga ulazimo u studio. Uz budžet nagrade i štednju studijskih sati, mislim da možemo objaviti barem prvi EP u rujnu, drugi do Božića.

NE_MIROVSKY: Kako to izgleda kad stvarate pjesme, odakle i kako dolazi ta glazba?

JAN: Kakav skok iz prakse u teoriju! Ajmo ovako… važniji nam je sam put do stvaranja nego rezultat, a kada song nastane tretiramo ga kao kuratori izložbe, reproducirajući izložak.

JONAS: Jan više pokušava obuhvatiti cjelovitu sliku, moja je uloga više minimalističke naravi, stalo mi je do toga da svaki sonični detalj ima svoju ulogu. Jan udara čekićem po sirovini, ja šmirglam rubove. Bella onda dodaje pjesmama neki kut gledanja koji mi nikad ne bismo skužili, a koji postaje ključan sastojak pjesme, nekad melodiju koju smo nekim čudom mimoišli, nekad pozadinske vokale koji čine pjesmu radiofoničnijom, nekad novi groove koji je čini plesnijom.

NE_MIROVSKY: Što se točno mijenja u dinamici benda kad je djevojka na bas-gitari?

JAN: Iskreno, dok ti ovo nisi pitala, nisam o tome nikad razmišljao kao o nekom fenomenu koji se događa nama. Al’ kužim na što ciljaš, to je ono klasično novinarsko pitanje, muški bendovi, ženski članovi, muški članovi u ženskom bendu, ženski članovi u muškom bendu i te spike. A gledaj, Bellinu prisutnost u bendu uvijek sam doživljavao kao nešto najprirodnije na svijetu, ona je suosnivač benda i jedan od glavnih kreativnih motora. E sad, kad bi me, na primjer, pridržavala za ruku s vrha nebodera, i očekivala da kažem još nešto o ovoj temi… onda bih ti mogao, nekim primordijalnim želučanim osjećajem za dekonstrukciju na temelju razlike u spolu, još reći kako naš zvuk s Bellom… štajaznam, možda grli neke emotivne prostore koje mi, dečki, niti ne naslućujemo kako postoje. Mislim, Belline intervencije u pjesme stvarno kao da dolaze s drugog planeta, sad koliko to ima veze s dubinom spolova… ne znam. Hoćeš li me sada pustiti da padnem?

NE_MIROVSKY: Ne još. Eto, sad nastupa taj ključni trenutak u mojim intervjuima, ja ga nazivam „doktorica Nemir“ trenutak, u kojem volim dovoditi sugovornike na tanki led koji pucketa pod njihovim nogama u „surround“ tehnici. Tek ste postali miljenici publike, pa neću biti okrutna kako bih mogla, ali ipak ću vas pitati…  zašto toliko gitare u zvuku, jel’ ima nešto osim tih gitaretina u ovom gradu? Sve neke pedale, riffovi, fiju-briju, nisko vješane gitare, baraže… zašto se malo ne ugledate na Radiohead kojima je Thom Yorke zabranio sviranje gitara na neko vrijeme? 

JAN: E vidiš, pripremili smo se na ovakvo pitanje, dosta smo te čitali u prošlosti, pa poznajemo tu tvoju love and hate vezu s gitarama. A što je s onim trenutkom kad su, nema godinu dana, i tvog omiljenog gitarista, Jonnyja Greenwooda, baš iz Radioheada, ostali članovi benda morali na koljenima preklinjati da svoju dionicu na pjesmi Morning Bell odsvira na gitari?

NE_MIROVSKY: Pa sigurno, kad se čovjek zasitio od tog rokenrol prangijanja! Nemojte mi Jonnyja dirati.

JONAS: A jesi li čitala recenziju albuma Kid A koju je u New Yorkeru napisao Nick Hornby, onaj što je napisao Hi-Fi i Nogometnu groznicu? Tip je izjavio da je album, kao, prezahtjevan za ljude koji više nemaju vremena za opetovana preslušavanja ploča zbog posla i obitelji, a da je istovremeno zvukom prekompleksan za klince od sedamnaest godina. Tako da, prema njemu, Kid A zapravo uopće nema svoju publiku.

NE_MIROVSKY: A ima tu nešto, jer ljudi nakon tridesete, recimo, moja starija sestra i kompletno njezino društvo, masovno prestaju pratiti glazbu. Barem ovi „gen x“-ovci, svi su ili još uvijek zapeli u videosnimci „unplugged“ nastupa Pearl Jama ili su se prebacili izravno na, nemam pojma, klape i Nenu Belana. Kao, suvremena art forma je bila đir kad smo bili studenti idealisti. Vidjet ćemo nas nakon tridesete, bit će zanimljivo. Ali „Kid A“ ostaje spomenik, ma što spomenik, svjetionik, za osvjetljivanje nekog novog puta poklonicima gitaretina.