Sad se napokon mogu popeti stepenicama | skarlet_p

EPITAF, TRI.
(Julien)

Pronalazim ih na najčudnijim mjestima.

Bio sam siguran da si ono bila ti. Ona konobarica u Cukarikafeu. Učiteljica razredne nastave kada sam ono jednom klince Jonasa i Edith bio odfurao u školu. Čelistica benda Sva Dizala Sušaka na njihovom koncertu u Dnevnom Boravku prošlog vikenda. Lista se nastavlja, Bella, komadići me ranjavaju posvuda. Pogotovo danas, dok šećem Avenijom na posao. Punom Avenijom. Praznom Avenijom. Pogotovo danas.

Tvojom Avenijom.

Istovremeno, znao sam da to nisi ti. Te osobe nisu toliko niti nalikovale na tebe. Ne bih ih niti izdaleka zamijenio s tobom. Ali sada mogu jasno prepoznati rubove na kojima si bila prisutna. Jednostavno, nekako si bila tamo. Iako te ti ljudi vjerojatno nikad nisu poznavali. Poznavali su Aveniju.

Najčešće se ne radi toliko o ljudima, koliko o situacijama. Komadići. Ostaju na mojoj svijesti kroz različite efekte fotografije. Mono. Izblijeđeno. Cross proces. Sepija. Njima popunjavam rupe. Upisujem pokraj njih kratke opise, godine kad su nastale. I odmah se nađem ondje.

Na primjer, ona fotografija kad smo te Gemma i ja pozvali da se uspneš stubama do terase radija. Rekla si kako smo dobili ovaj posao na radiju samo da možemo pozivati prijatelje da nam se pridruže u pogledu na grad. I kako smo ono, da nas nitko s Avenije nije mogao vidjeti gore na terasi, plesali sa slušalicama na ušima dok je Gemma puštala glazbu za grad. Zapravo, za nas troje. I ono kad smo bacali minijaturne školjke, koje si tog ljeta izronila, Janu kroz prozor ureda na susjednoj fasadi. Najčešće bismo ipak pogodili čaše vode ljudima za stolom, dolje na terasi kafića. Možda im nedostaje soli u životu, rekla si.

Mi smo izlošci riječkog Muzeja nevidljivih gradova. Ostali smo jedini koji promatramo naš postav. Bit ću ti iskren, ne vidim puno ljudi ovdje, Bella. Koncept muzeja je takav, sve se svodi na pločicu koja objašnjava eksponat. Ovi gradovi jednostavno nisu vidljivi. Ponekad odlutam za komadićima, iza mikrofona, sa slušalicama na ušima, dok Gemma iza stakla tonskog studija odabire pjesme za naš radijski program. Tada sjednem u odijelu i kravati, na stolicu u kutu, i usmjeravam prolaznike. Nitko se ne zaustavlja kod naših eksponata. Nikome ne moram ukazivati na fotografiranje bez flasha. Ograničujem se na to da ih upozoravam ako su preglasni. Bez obzira na sve to, nevidljivi gradovi čine razliku. Bez da se to primijeti. Najviše tada.

Kad Gemma i ja susretnemo Jana, ne_mirovsky, Jonasa i Edith… Tada savijamo pročelja. Vežemo obilaznicu u čvor i jedan krak nadvijamo nad grad, naopako. Izvlačimo ladice sjećanja iz prostora. Istresamo jedni po drugima fotografije iz kutija s idejnih potkrovlja. Htio bih pokriti sve rupe, između klinaca na Aveniji do ljudi koji smo postali. Mono. Izblijeđeno. Cross proces. Sepija. Smijemo se. Pronalazimo na njima zapise tvoje prisutnosti. Vise u vremenu, kao titlovi na lokacijama posvuda po gradu.

Komadići nedostaju posvuda, ali, bez brige, pronalazim ih na najčudnijim mjestima.