Sad se napokon mogu popeti stepenicama | skarlet_p

SVJETLO DANA KROZ STAKLENE OČI.
(Jan)

Hej. Ja sam. Upravo sam izišao iz metroa. Hodam između smeđih, izbrazdanih secesijskih pročelja. Njihova pigmentacija priča o međuvremenu koje je više oduzimalo nego davalo oblik. Idem prema stanici Centar pješice. Da, mogao sam sići nekoliko stanica kasnije, na primjer na Palazzo Modello i prehodati tih tek nekoliko blokova zgrada do cilja. Ali htio sam upiti fasade i sve to uzorkovanje koje ih je učinilo ovakvima. Brazde. Imao sam vremena. Čak mi niti pothlađene ruke u džepovima, još mokrim po rubovima od jutrošnje kiše, nisu smetale. Htio sam zapamtiti sva lica koja bih susreo putem, jer lica u metrou doimala su se previše odsutnima.

U metrou je zabranjeno gledati ljudima u oči, ili gledati ljude uopće. S druge strane, obvezno je reći hvala svakome tko ti pridržava ona teška metalna vrata na izlazu iz stanice, prije pokretnih stepenica. Ali pritom je još uvijek zabranjeno ljudima gledati u lice. Tako nitko nikog ne gleda, ali svi svima kažu hvala. Ne znam zašto je tako, jednostavno je oduvijek bilo tako. Nitko nam nikad nije o tome davao neke detaljne upute, roditelji nam nikad nisu posebno objašnjavali te stvari. Jednostavno, shvatili smo kad smo se prvi put, kao djeca, vozili metroom kako su ljudi ukipljeni i, iako trepću očima, ne primjećuju niti nas, niti ikoga. Zamišljali smo kako bi izgledali nakon što stoljeće prijeđe preko njihovih lica, kao preko secesijskih pročelja, dok gledaju u neku neodređenu praznu točku ispred sebe. Ili, u boljem slučaju, kroz prozor ukoliko se vlak nalazi iznad zemlje. Tu i tamo netko glavom ili prstima prati ritam iz svojih slušalica. Shvatili smo kako ovdje vrijede druga pravila, podjednako snažna kao zakon gravitacije i da nema smisla pokušavati ih promijeniti.

Izišao sam na stanici Bolnica i uputio se pješice do ureda. Manevrirao sam u povremenim slalomima između hodača koji su se kretali u nekom nižem stupnju prijenosa brzine, žonglirajući vrućom kavom u kartonskoj šalici do granice prolijevanja u jednoj ruci i još uvijek mokrim kišobranom u drugoj. Promatrao sam lica koja bih susretao putem. Radilo se uglavnom o umirovljenicima koji su se već vraćali iz grada obavljenog posla, klincima koji taj dan nisu imali prvi sat u školi, ili ostalima koji su, poput mene, odlazili na posao u trećem valu. Prvi val je vjerojatno najteži po kapke. To su oni ljudi koje susrećemo kako ulaze u metro ili čekaju vlak iznad zemlje, dok vozimo nekoga od prijatelja ili članova obitelji na prvi ranojutarnji, prerano jutarnji let u zračnu luku. Drugi val neslužbeno se zove riječki prometni kolaps. Nastupa oko 7:20 i traje do otprilike 8:10. Posebno su zanimljiva jutra kada kiši, ili kad obećani izvanredni vlak metroa nikad ne stigne, pa treba čekati prvi sljedeći službeni.

Iako nisam na to pomišljao kad sam birao svoje zanimanje, postao sam svjestan ovih detalja tek potkraj fakulteta, kad sam počeo petkom volontirati u arhitektonskom uredu. Naš radni dan započinje u 8:30 kratkim orijentacijskim sastankom u uredu, a potom u 9:00 kreće projektiranje, odnosno izlazak na gradilište. To, naravno, ujedno znači i duže ostajanje na poslu. Stoga, nakon nas, na Aveniji i u njezinim bočnim ulicama ostaju upaljena svjetla samo u odvjetničkim uredima. Ne znam kad odvjetnici stignu živjeti onaj dio života koji se ne odvija u uredu. Možda nakon četrdesete godine, kad su već izgradili neku autonomiju i dostigli neki status koji ne ovisi od trenutka odlaska iz ureda na kraju radnog dana. Naravno, oni među nama, arhitektima, koji započinju dan jutarnjom kavom i novinama u nekom od tipičnih strukovnih kavana, moraju se prebaciti u drugi val. Ali ja nisam takvi među nama, kao što znaš, više volim kratki šut espressom u Dnevnom boravku uz neki dobar random jutarnji song.

Na izlazu iz metroa primijetio sam puške s dugim cijevima, koje su prošlog mjeseca stigle i u naš grad, na desetak najfrekventnijih sjecišta društvenog života. Pa tako i na stanicu Bolnica. Kažem primijetio sam ih, jer ih još uvijek primjećujem. Još uvijek se nisam navikao na njih i nije mi postalo normalno da ponekad, kad ostanem u gradu navečer, vraćajući se kući metroom, dvojica u maskirnim uniformama noseći puške s takvim cijevima prošeću svim vagonima metroa razgledavajući prostor. I tako u gotovo svakom gradu Europe koji broji više od dvjesto tisuća stanovnika. Naravno, ukoliko je to jedina promjena u svakodnevnici koju nam je donio taj treći svjetski rat koji ne poznaje granice država, siguran sam kako većina ljudi misli kako tada situacija i nije toliko strašna. Ali svi znamo da nije tako. Nije strašna jer se još nije kod nas dogodio kaos, nego samo gledamo duge cijevi i nišan kad se otvore vrata vagona u metrou. A nitko ne zna točno zašto se nije dogodilo kod nas, a negdje drugdje jest. Niti bilo tko može reći kako se neće dogoditi i kod nas.

Još nekoliko stotina metara i stižem na gradilište. Idem izravno na mjesto događaja i ne trebam odlaziti u ured na prethodni sastanak. U mojem trenutnom projektu nema se što orijentirati, niti stavljati na raspravu među nama, partnerima u uredu. Potrebna je samo jedna stvar, dovršiti ovaj divovski projekt što prije i što savršenije. Radi se o manjem trgovačkom centru, maloj sceni kazališta, kinu, ogranku biblioteke i sportskom centru u sklopu nove, uskoro otvorene stanice metroa Centar. Samo trećina projekta virit će iznad zemlje, a preostali dio predstavljat će zaron grada u podzemnu infrastrukturu. Raznoliki sadržaji bit će strukturalno dovoljno međusobno odvojeni. Cilj je postizanje osjećaja kod hodača kako ovaj urbanistički podzemni krak nije neki nelogični segment grada i nužno zlo, već njegov prirodni i funkcionalni dio. Zamislimo samo odlazak u kazalište ili kino, fitness ili trgovački centar izravno metroom.

Preuzeli smo nemogući projekt iz neke prethodne desetogodišnje zaleđene faze vječnog kopanja i u dvije godine sve moguće nepremostive prepreke pretvorili u prednosti. Posvuda cureće more postalo je lučki akvarij, nešto kao napuštena industrijska ostavština, samo ispod razine mora. Ostaci feudalnih slojeva grada i mozaici ranokršćanske bazilike postali su zaštićena edukacijska i kulturalna podloga koju se može razgledavati, pa i po njoj hodati iznad transparentnog poda u širokim hodnicima. Odsad će se, ulazeći u ovaj objekt, zaranjati u grad ne samo doslovce, već i povijesno. Izgradnja bi trebala biti dovršena do 1. lipnja i ovaj projekt već je preko dvije godine isključivi fokus moje poslovne aktivnosti. Zato posao ujutro započinjem ondje, a tek negdje oko podneva odlazim u ured, samo kako bih poslijepodne ponovno nastavio rad na samom gradilištu. U posljednjem tromjesečju gradilište je operativno gotovo dvadeset i četiri sata dnevno. Sve je bliže onaj kut iza kojeg nas vrebaju rokovi i stvar je strateški važna za grad. Ne moram niti govoriti da i najmanja greška znači pomicanje dana otvaranja. Budući da je prigodna ceremonija već, iako neslužbeno, ali prilično čvrsto zakazana na određeni datum, ne bih volio da ostane niti jedan traljavo odrađeni zakrpani kvadratni metar u projektu. Još manje priželjkujem scenarij prema kojem bismo morali evakuirati posjetitelje ceremonije otvorenja zbog statičkih stavki koje nismo uzimali u obzir. Dogodilo se i boljima na papiru. Pada mi na pamet, na primjer, Millennium Bridge u Londonu.

Ali zašto sve ovo vrtim po glavi, sada dok hodam?

Kad sve ovo Ti ionako znaš. S druge strane, dosta mi je mene u vlastitoj glavi. Želim napraviti mjesta za Tebe. Metem već godinama komadiće stakla iz svoje svijesti. Komadiće koje je porazbijala prevelika prisutnost mene, a premala prisutnost drugih ljudi u mojoj glavi. I Tebe. Već sam dugo bio sumnjao u sebe. Nisam, naravno, sumnjao u svoje sposobnosti, u stvari koje znam dobro raditi. Imao sam iza sebe gotovo sulude rezultate. Dostigao sam status partnerstva u firmi u pet godina rada, po sistemu čistog vrednovanja zasluga. Tijekom godina nakupilo se sada već osam albuma Nestalnih frekvencija, sedam studijskih i jedan koncertni. Postali smo valjda jedini bend u državi koji ne živi od glazbe samo zbog toga što su njegovi članovi životno zainteresirani baviti se vokacijski drugim poslovima. Recenzije u inozemnim časopisima, povremeni gigovi u europskim prijestolnicama… Ništa pretjerano spektakularno, ali uz malo bolje pripremljen medijski teren, mogli bismo redovito svirati za petsto do osamsto ljudi u mnogim velegradovima Europe. Ipak, htjeli smo dobro nadzirati ovu priču, nismo htjeli da nam ona ikad pojede dnevne poslove, koje smo doista voljeli.

Ali otkad sam počeo sumnjati u svoje sigurnosti, odnosno prestao vjerovati kako se ostvarenje svega što ja jesam nalazi negdje zakopano u mojim sposobnostima, počeo sam osjećati kako bih trebao porazgovarati s Tobom. Ne u smislu da bi Ti to zahtijevao. Nisi nikad ništa zahtijevao od mene. Nikad me nisi pozivao na podvlačenje crte ispod koje ne bi više htio imati posla sa mnom. Stvar je išla u skroz suprotnom smjeru, htio si mi sve više otkrivati tko sam ja. A pogotovo tko sam ja bez Tebe. Govorio si mi ispod površine, motreći me i vodeći pogledima nutarnjeg smilovanja. Razoružao si moju sliku svijeta kao neuobličene mase na zatamnjenom dijelu karte područja koje trebam osvojiti. Da se razumijemo, uživao sam u stvarima koje sam radio i volim ih i danas. Ne pokušavam reći da sam došao do zasićenja njima. Ne, prije nekoliko godina došao sam do zasićenja sebe, ukoliko bi to značilo oslanjanje svog života, onog najboljeg u meni, na stvari koje nisi Ti, nego sam samo ja.

Ti znaš kako nije bilo jednostavno. Ne znam kakvim su putevima drugi prolazili do Tebe, ali moj je imao vrlo, vrlo daleku polaznu točku. Bio sam ondje gdje se naizgled, za onog koji ne vjeruje u Tebe, doima kao da Te doista nema. Nastanjivao sam taj prostor godinama. U mom nevidljivom gradu, Tebe nikad nisam vidio. Što se dogodilo? Negdje između dogodio se neki potop, oblikovalo se nekakvo razvođe koje niti danas dobro ne razumijem. Kada su se vode povukle iza Molo longa, ostao je isti prostor, ali sada ispunjen Tobom. Pokušavam ovo objasniti sebi, ne Tebi. Pritom mucam, ne izražavam se dobro, nije uopće niti potrebno da si sve objasnim. Ovo su stvari koje držim u rukama.

Ti znaš kako nikad prije nisam bio stvarno vjerovao kako postoji neki vječni život, te da mi nikad stvarno ne umiremo. Ne, ja sam živio posve uvjeren kako je ovaj život sve što imamo i sve za što ćemo ikad imati šansu. Bilo što drugo činilo mi se kao puka, pomalo iracionalna greška koju je smisleno izgradio naš racionalni sustav kako bismo postigli utjehu pred ogoljujućim činjenicama koje nas previše bole. Život su bili tek zidovi koje sam zadržavao svojim rukama, granice svijeta koji sam želio poznavati. Živio sam uvjeren kako će doći trenutak kad će se zidovi sklopiti. Tada bih ušao u apsurd postojanja: ako i ostane netko nakon mene tko će se pitati je li uopće išta postojalo na mjestu gdje sam nekad stajao ja, koje bi to uopće veze imalo sa mnom koji sada nestajem?

Mnogi moji poznanici, kad bih podijelio s njima ove nutarnje titraje, pomišljali bi kako sam prokrijumčario adolescentska pitanja u zrelu dob i odrasle godine. Istovremeno sam gledao naše roditelje i kako ih ova ista pitanja pokušavaju i uspijevaju poništavati. Kultura u kojoj sam živio nikad nije, ili barem ja nigdje nisam našao taj dio istine, uzimala u obzir činjenicu da se kroz život događaju promjene perspektive. Pogledi s nutarnjih nebodera se tijekom vremena drastično mijenjaju. Ako ne pronađemo neko svrhovito tlo pod nogama koje bi bilo stabilnije od nestalnih frekvencija, neki od nas će htjeti zakoračiti s ruba tih nebodera, ili na njihovim krovovima bezuspješno pokušavati sagraditi rajske vrtove.

Najbolje što mogu učiniti, mislio sam, je pomiriti oba svijeta. Hodati svojim rajskim vrtovima staklenih očiju. Gledajući svoj odraz, ponekad nisam bio siguran što je doista reflektirajuće staklo nebodera, a što moje oči. Živio sam za hvatanje nekog komadića ljepote, između stanice Centar u izgradnji, probi i koncerata s Nestalnim frekvencijama. Između žena s rubom za slijetanje vremena u prostor vrlo sličnim onom mojem. Svaka ljubavna priča otpočetka je bila gaseća supernova na ožiljku nekog novog svemira koji sam želio upoznati. Ali to, kao i vlastiti život, najbolje sam shvaćao gledajući unatrag, kad je priča već bila završena. U međuvremenu su se oči sve više caklile i gubile boju.

Dok nisam susreo Tebe. Postajalo mi je sve više jasno kako nosim dvije stvari u sebi. Istu onu nedovršenost koju sam primjećivao kod svake druge osobe. A ti je upotpunjuješ. Potom, uvjerenost kako si me sačuvao za Tebe. I sada znam, a to osim mene znaš jedino još Ti, kako nakon dovršetka izgradnje stanice Centar odlazim s posla i iz grada. Osjećam kako za mene postoji jedan drugi život koji jednostavno nikad prije nisam mogao napipati. Taj život uključuje Tebe na jedan novi, prožimajući način. Ne želim ljudima puno govoriti o tome, niti posebno najavljivati stvari. Najbliži, moji ljudi ionako već sve znaju. Ali nisam siguran do koje mjere bilo tko može ili uopće treba izvana razumjeti ovu odluku.

Želim na neki način sudjelovati u tome da ljudi upoznaju Tvoj oblik ljubavi, svi naši oblici su samo njezin odbljesak. Svi smo čuli poneku informaciju o Tebi, ali nikad nismo upoznali što znači živjeti u Tvojoj prisutnosti. Kad malo pogledam niz prethodnika, onih koji su željeli autentično ovo živjeti, znam da sam u dobrom društvu.

Posljednjih nekoliko godina ova misao raste u meni i moje oči ponovno svijetle poprimajući neku novu boju. Sravnila me Bellina smrt prošle godine na nultu točku tla, Ti to znaš. Danima sam Te molio da mi objasniš zbog čega baš ona i zbog čega baš na toliko trpeći način. Otkrio sam da na ovo pitanje neću dobiti odgovor ukoliko vjerujem kako postoji samo ovaj život. Ukoliko postojanje vječnog života ne padne kao sirovo iskustvo u moje srce, hladnije nego čavao, stvarnije od otvorenog neba, toplo kao milost. Ovo pitanje može supostojati uz vjeru. Ne znam što bih trebao, suočiti se s njezinom smrću zaboravljajući da se moja tek odgodila? Iako ne znam točno objasniti kako, u meni Bellin odlazak supostoji s vjerom kako je ona napokon pronašla ono što je nesavršeno tražila u svijetu kojeg uglavnom nismo učinili manje nedovršenim.

Jučer se dogodilo nešto nestvarno. Vozim se metroom doma s gradilišta i stiže mi mejl, otvaram obavijest i vidim da je pošiljatelj firma koja radi menadžment bendu Radiohead. U mejlu mi prosljeđuju pismo frontmena Thoma Yorkea i u privitku šalju zaštićeni link za preuzimanje glazbene datoteke s instrumentalom novog songa benda. Ludo, zar ne? Stvar koju mi je poslao zove se Glass Eyes. Thoma sam imao prilike osobno upoznati prošle godine prilikom njegovog samostalnog prosinačkog humanitarnog nastupa u Parizu. Službeni motiv je ipak bio više posao nego zadovoljstvo. Naime, imao sam zadatak predstaviti mu prijedlog gradskog poglavarstva za mogućim posuđivanjem pozadinske glazbe koja bi tiho popratila dan otvaranja i prvi tjedan rada nove stanice Centar. Znali smo kako Radiohead ne ustupa, niti Thom Yorke sklada, glazbu za svrhe promidžbe nekog proizvoda. Dobro, šuškala se već tad neka priča da snimaju pjesmu za uvodnu špicu novog filma o James Bondu, tko zna što će na kraju biti od toga. Naš prijedlog ticao se novog načina interakcije grada i vremena, arhitektonsko rješenje koje je istodobno futuristički predložak prostora i njegov muzej. Znali smo da bi informacija o energetskom napajanju čitavog projekta isključivo iz obnovljivih izvora mogla zainteresirati Thoma. Nismo zaboravili spomenuti taj podatak na naslovnici digitalne prezentacije prijedloga i brošure koja se tiskala samo za ovu prigodu. Napokon, i humanitarni koncert koji je tada održao odvijao se u sklopu konferencije o klimatskim promjenama.

„Ok, to mi zvuči zanimljivije nego mnoge stvari koje sam čuo u posljednje vrijeme… Ajmo ovako, javit ću ti se za par tjedana“, rekao mi je kratko Thom nakon što me nekoliko minuta pažljivo slušao, dok je listao prezentacijski paket.

„Ovo je jedna od naših novih pjesama. Možete koristiti instrumentalnu verziju pjesme za svrhe nove stanice metroa u vašem gradu. Mislim da je to divan projekt. Zamolit ću vas da se s našim menadžmentom dogovorite za sve pravne detalje. Oni već znaju cijelu priču i očekuju da netko stupi s njima u kontakt. Nakon postizanja dogovora poslat će vam instrumentalnu verziju ove pjesme. Pošaljite nam kasnije neki kraki film s otvaranja stanice. Mogli bismo iskoristiti snimku u svrhu promocije novog albuma, koji bi dotad već trebao biti objavljen. Čuvajte se. Thom.“

To je bio kratki sadržaj e-maila koji sam primio jučer, tri mjeseca nakon pariškog susreta.

Tek tada sam se sjetio kako mi uopće nije palo na pamet spomenuti Thomu priču o Nestalnim frekvencijama, pokušati ga zainteresirati za neki komad naše glazbe. Ne zbog toga jer sam mislio da nije dovoljno dobra, znao sam koliko smo dobri. Više zbog toga što… kao da je neki prevladavajući dio mene već bio zatvorio ovo poglavlje.

„Naišli smo na neke probleme, šefe…“, dočekao me projektant-asistent na ulazu u gradilište.

Pitam se je li ijedan dan ikad počeo drugačije.