Sad se napokon mogu popeti stepenicama | skarlet_p

BELLA, NASLOV KOJI TRAŽIŠ.
(ne_mirovsky)

„Šteta što je naziv Bella Union već zauzet. Ali izdavačka kuća mora u naslovu imati riječ Bella“, rekla je Edith dovoljno glasno da bismo je svi mogli čuti, dok je stavljala pečene kestene na stol između čaša u koje je Jonas točio neki random rizling, cijena negdje oko prosjeka.

Nastavili smo s pričom. To bi se posljednjih mjeseci događalo prilično često, naime, da bi njezini argumenti isparavali iz razgovora, čim bi ih izrekla, bez da ih itko registrira, čak ni kao udaljenu izmaglicu. Nije se radilo o tome da nisu bili relevantni, nipošto. Sve je to zvučalo dobro, na mjestu, konstruktivno, s rubom, sa stilskim figurama, pametno bez puno promišljanja, nepretenciozno. Nije joj bilo jasno kako je i kada točno upala u pozadinu kadra. Bila je ispred zastora, ali snop reflektora nikad nije prelazio preko njezinog lica. Ipak, naslućivala je zašto nam je odjednom postala dovoljna sama činjenica što je ona tu. Nije trebalo biti Sherlock Holmes kako bi se to shvatilo. Bilo je dovoljno, ne znam, pitati tetu iz pekare preko ceste.

Nakon što su ona i Jonas dobili četvrto dijete, u našim glavama napuhao se nekakav nepoderivi cepelin, pretpostavka koju ništa nije moglo oboriti. Njezin kut gledanja na stvari nije više mogao ostati isti, mislili smo. Štogod ona rekla, nije moglo biti dijelom iste kontaktne leće kroz koju smo mi promatrali svijet. Doimala se sretnom, ali nitko od nas nije poznavao tu vrstu sreće. Mi smo živjeli u produljenom young adult svijetu. Edith je bila državna službenica na vječnom rodiljnom dopustu, s četvrtim djetetom u naručju, doktorandica i kućanica istovremeno. Ne postoji mnogo knjiga i filmova o takvim osobama, nitko ne vjeruje da je moguće poistovjetiti se s njima na bilo kojoj razini. Nitko ne zna kako bi to točno trebalo izgledati u praksi. Miris kestena ispunio je sobu.

„Hej, Edith, ovi kesteni su ti vrh, što je to, Lovran? Rukavac?“, pitao je Julien.

„Za kestene od Edith!“

„Edith, ona koja ostaje, Edith, više nego ponekad!“, razlijegale su se zrakom parafraze naslova pjesama Leonarda Cohena i The Curea, dok su okupljeni podizali čaše.

„To su zadnje zalihe koje sam čuvala u zamrzivaču. Nego, svakako bismo trebali staviti ime Bella…“.

Gotovo. Trenutak je prošao. Opet smo je nadglasali i više je nitko nije slušao. Spustila je glavu i tiho se nasmijala prislanjajući dlan na usta. Pored tri glasna, istodobno ukrižena dijaloga, njezin doprinos sveo se na tišinu. Ali Edithina tišina je glasnija, snažnija. Ako je trenutna situacija u njihovim godinama doista već bila zamijenila veliku sliku, Edith je tada bila apsolutna kraljica situacije. Za Edith, kad god je budem mogla naći (Simon & Garfunkel). Za Edith, prije vječnosti (Bon Iver). Više nije imala dvadeset i tri godine i nula djece, nikad više. Osjećala se kao stari sentiš, kao slomljeni Elvis Costello nakon radnog dana, kao Sinatra za solo klavir, kao You Don’t Know What Love Is u izvedbi Chet Bakera. Znala je kako ona više nije primatelj uspomena, nego sustvaratelj za njihove klince, za neke nove ptice.

Bit će da je to došlo s tridesetim godinama, mislila je, ili se poneki kat u tvojoj infrastrukturi naprosto uruši kad rodiš četvrto dijete. Ali nije se previše zamarala s tim kako je drugi promatraju. Edith je naučila prihvatiti dane u kojima uglavnom nije bila u središtu pažnje, niti blizu nje. Nije to bila mentalna tehnika. Znala je da ako ne znaš trpjeti, ne znaš niti voljeti, a ako ne znaš voljeti, dragi, ne znaš niti trpjeti. Znala je. Odašiljala je to saznanje svakim svojim pokretom.

„Bella, naslov koji tražiš!“

„Edith, je li sve u redu?“, osvrnuo se Jonas preko ramena.

Edith: „Treba nam neko malo, situacionističko ime. Kad već želimo objavljivati isključivo autore koji pišu pod pseudonimima, zbog čega ne bismo predstavili njihove priče iza nekog neposrednog, odvija-se-dok-govoriš imena? Bella, naslov koji tražiš. Ime koje je u isto vrijeme ulomak manifesta naše izdavačke kuće.“

Julien: „Ok, sviđa mi se.“

Gemma: „Meni također.“

Ja: „Imamo ime.“

Dos_toyevsky: „Dobro je, iz kojeg god kuta pogledaš.“

Gemma: „Autori koji objavljuju pod pseudonimom, jer nudimo format u kojem kriterij nisu izvanliterarni podaci o autoru, nego to da je nešto jednostavno… dobro? Ili, ako nije dobro, opet je konačan kriterij tekst, song, film.“

Edith: „Želim čitati male životne priče na širokom platnu, bez da poznajem autora, njegovu biografiju, njegove omiljene bendove, njezine društvene agende ili omiljenu vrstu pahuljica za doručak. O ljudima koji se o supersložene svjetonazorske pozicije više spotiču, nego što se u njima dobro snalaze. I pritom osjećam potrebu da me baš… bude… briga tko je te priče napisao.“

Jonas: „Treba nam ovo m-m-mjesto.“

Ja: „Hear, hear.“

Julien: „Budući da nam treba neko zvučnije prvo izdanje, mogli bismo predstaviti ovu etiketu s live albumom Nestalnih frekvencija, Jonas je snimio tri oproštajna koncerta prošlog mjeseca u Manufakturi. Stavljam na glasanje prijedlog da se ovaj album zove Prosinac, mjesec koji nedostaje, za etiketu Bella, naslov koji tražiš…“

Svi: „Hear, hear.“