Sad se napokon mogu popeti stepenicama | skarlet_p

EPITAF, PET.
(Gemma)

Strah me da nisam dovoljno stručna. Strah me da su polja u kojima sam stručna previše uska. Izvuci me iz ego-tripa u predvorju pakla, Bella. Samo kad dođem kod tebe, dopuštam si nepovezane misli. Sva kaotičnost koju sam nakupila kroz protekle dane probija iz mene, iz svih pora svega što jesam. Kad vidim uvenulo cvijeće i figurice anđela na tvom grobu, postajem prozirna, vrijeme se savija, metro zatvaraju zbog magle, riječki tunel prokišnjava, ulazimo na vlastitu odgovornost. Na kraju dana, shvatim da je samo ono što sam kod tebe razmišljala imalo nekog smisla.

Sjećaš li se kasnih devedesetih, Bella? Achtung baby! Sjećaš li se koliko smo puta gledali „Samce“ kod mene doma? Pa kad su se prelile u rane nulte… sjećaš li se „Gilmorica“? Oprosti što uopće pitam! Ispada kako smo žestoko bindžale daleko prije „bindžanja“, samo što smo mi gledale uvijek istu epizodu po pet puta zaredom. Fućkaš ove danas što sutradan zaboravljaju da su jučer nešto uopće i gledali. Snimili su nove nastavke „Gilmorica“ pred koju godinu, tek sad sam ih smogla snage pogledati. Ali mislim da se ništa bitno nije promijenilo. Znamo koja je i dalje tvoja omiljena epizoda. Smijem li reći? Ok, ok… Rory i onaj tip na krovu automobila. Kao da je bitno o kojem tipu se radilo! Tip je ionako izblijedio, bitno je da je u pozadini Lennon svirao „Oh My Love“. Sjećam se kad si rekla da bi cijelo ljeto prala stakla automobila na benzinskim crpkama samo kako bi mogla otkupiti autorska prava na korištenje Lennonove pjesme u toj sceni. Vrijeme prolazi, postaje nam sve jasnije da nećemo dočekati „closure“.

U nedostatku argumenata za raspravu o desetljećima, plivam po širokoj površini, tijelo na valovima, sunčan je dan. Ovaj tjedan na radiju kanaliziram osamdesete, draga. Smithsi su lektira, ravno iz ladice vremena koje, barem za nas, nije bilo. Ti bi sigurno rekla da je Morrissey odnedavno skroz otišao na kvasinu, da je pljunuo na ostavštinu Smithsa. Neću ti ni reći kako Johnny Marr zabranjuje slušanje Smithsa svima koji se ne nalaze na njegovoj strani polarizacije, naravno, nasuprot Morrisseyu. Kao da je netko drugi svirao onu gitaru. Nisu prestali pucati napola, čak i trideset godina nakon što su se raspali.

Umjetnost mora transcendirati kulturalne ratove, bi li se složila sa mnom? Znam da bi potpisala sa mnom peticiju da je umjetnost daleko važnija kad siđe na razinu nutarnje borbe pojedinca. E pa ta borba je danas nevidljiva, hladno mi je u našem vremenu, Bella, došla sam se sakriti kod tebe, u vrijeme koje nije bilo.

Tvoj grad? Uh, ne znam kako bih ti to rekla… Pada mi na pamet pjesma Toma Waitsa, „Muriel“, sjećam se kako si voljela njegov glas. Možda bi bilo dobro da si pustiš tu pjesmu, dok me slušaš. Ima u njoj onaj stih kad Waits pjeva kako je pregorila još jedna ulična lampa na glavnoj cesti. Ili, u našem slučaju, na Aveniji. Grad je vidio i bolje godine, što da ti još kažem. Neke dijelove sigurno ne bi prepoznala. Recimo, pretvorili su Robnu kuću Ri u prvi Amazonov dućan u državi. Na nešto tamnijoj strani, rigojanči je postao politički nekorektni kolač. Rekla sam ti da neke stvari neće biti jasne ljudima iz drugog vremena.

Zbog toga sve čvršće čuvam svoje definicije, dijelim ih ovdje s tobom, kao i uvijek.

Rijeka je odredište vlaka iz Gorskog kotra s čijeg krova pri kočenju klizi snijeg na zelenu travu u pričama koje još uvijek stoje u glavi Envera Krivca nenapisane, ne mogu to objasniti.

Rijeka je četrdeset sedma sekunda pjesme „Mayonaise“ Smashing Pumpkinsa, tko je kasnih devedesetih osjetio prvu rujansku buru na Aveniji zna o čemu pričam. Zvali smo je Kristalina, prvu rujansku buru, sjećaš se, Bella? Premazala bi grad i svi bi se osjećali kao da je svijet nastao prije pet minuta. Odnosno, četiri minute prije „Mayonaise“.

Rijeka je nikad do kraja artikulirana alternativa polarizaciji koja je ipak bila dominantni mentalni okvir u glavama nas, njezinih građana.

Riječka „americana“.

Priče pojedinaca u kojima se dogodila povijest o kojima Terrence Malick nikad neće snimiti film.

Rijeka je ono između redaka što njezini građani znaju bez izricanja i to je njezin „statement“.

Rijeka je grad koji utječe u više mora istovremeno. Ova obilaznica vijuga kroz više država prije nego spoji Podmurvice i Vežicu. Prvo ide izlaz za Turnić, potom ide putokaz „New York, 500 m“, onda „Škurinje, 300 m“, a nakon toga „Dublin, 1000m“. Slijedi „Portland, 1500m“ i odmah nakon toga „Trst, 200m“. Zatim ide „Sušak, 500m“, i tek onda „Vežica, 300m“.

Kozmopoliti iz ovog grada možda ostaju prekarni radnici i djelomično „alieni“ za dominantnu kulturu koju trenutno nastanjuju. Umrežuju svoje korake s pješačkim zonama drugih gradova, ali nikad stvarno ne napuštaju Rijeku, uvijek ostaju na Aveniji. Ako njezini hodači migriraju svjetonazorima, ovaj grad bi za njih trebao biti bescarinska zona, slobodna luka.

Tvoja etiketa, „Bella, naslov koji tražiš“, je u puno boljem stanju, hvala na pitanju. Glavne zvijezde etikete i dalje su Sva Dizala Sušaka, instrumentalni post-rock povlaka jazz, svidjeli bi ti se. Naši lokalni dečki koji su postali face u širim okvirima, trenutno su na europskoj turneji kao predgrupa britanskom bendu GoGo Penguin, znači, sa svojim glazbenim rođacima preko kanala. Sjećaš li se da za našu etiketu svi pišu pod pseudonimima? Knjige mjeseca su nam nebo_ton i njezina „Marama oko Kamovljevog vrata“ i klaus_k sa svojom zbirkom „Jučer sam vidjela Bryana Devendorfa kako hoda niz Ulicu braće Branchetta“. Moram ti priznati kako smo malo iznenadili tržište s tim pseudonimnim pristupom, ljudi se puno izravnije štekaju na pismo kad ne poznaju puno detalja iz života autora. Ako su kvalitetni, završe ravno u tkanini kulture grada. Za standardno izdavaštvo mi smo i dalje greška na robi s greškom. Ali ljudi su zagrizli i mogu ti reći da ne puštaju. Pronašli smo nešto vrlo nalik na običnog građanina i okupirali mu pažnju. Čitaju nas smrtnici u metrou nakon posla, ne bi mi vjerovala. Radovi naših autora postaju „talk of the town“.

Što da ti još kažem? Jonas i Edith… su dobro. Lažem, nisu dobro. Uopće nisu dobro. Sjećaš se kako je Edith počela ono, kao, nešto posve „light“ brijati na vjeru i te dogmatske sisteme. E, pa u posljednje vrijeme je postalo nekako „heavy“. I to ne na neku vjeru s labavim krajevima i bez čvrstog pripadanja. Ne, nego na „onu“ vjeru. Crkva, papa, grijeh, utjelovljenje, pakao, milosrđe, anđeli, deset zapovijedi, obraćenje, cijeli paket, prvo Jan, a sada i ona, to je već zabrinjavajuće. A Jonas je… ostao iza. U početku je nešto kao i pratio, činilo se kao da će to biti održivo. Ali onda su prestali dolaziti zajedno na naša okupljanja. Ili bi došao on ili ona. Kao, zbog klinaca, netko mora ostati s njima, uvijek je netko bolestan i to. Prestali su nas pozivati kod njih doma. Opet, uvijek netko ima vodene kozice, šarlah, bronhitis, bla, bla, bla. U početku nitko od nas nije uspio skužiti da nešto nije kako bi trebalo biti, mislim, tko bi posumnjao, Edith i Jonas. Nerazdvojni od valjda drugog razreda srednje škole, nikad ni najmanja trzavica, lakše je bilo zamisliti Rijeku bez Gradske ure nego bez Edith i Jonasa skupa. Onda smo primijetili kako ne govore o onom drugome dok su s nama. Pitaš Jonasa kako je Edith, izbaci ti ili dvosložnu riječ ili kraticu. Pitaš Edith što ima s Jonasom, imaš dojam kao da ti govori o osobi koja postoji samo u misaonom svijetu. Onda je postalo jasno, pa smo prestajali pitati. Kad ugledaš slona u sobi, pa se od tada nadalje moraš pretvarati da ga nema, kunem se, nema glupljeg osjećaja. Kad postane normalno da više ne pitaš za onog drugoga, poželim biti negdje drugdje. Možda zbog toga češće dolazim kod tebe. Već sam skužila kad ljudi najčešće dolaze ovdje kod tebe, pa izbjegavam ta vremena.

Kako da ti objasnim to između Edith i Jonasa… izgleda da se trenutno nalaze na skroz različitim mjestima. On kaže da je to sloboda, ako završe na različitim mjestima. Ona kaže da je to isto mjesto, samo ga moraju pronaći. On se nada da je privremeno. Ona razmišlja u kategorijama vječnosti. Sjećaš se njihovog slatkog i toplog dnevnog boravka u kojem se svatko osjeća više doma nego kod sebe doma? Pretvorio se u Atlantik koji ih razdvaja, s barem sedam sati vremenske razlike, mimoilaze im se letovi, slijeću u različitim nevidljivim gradovima, u krivo vrijeme. Više nitko ne živi ondje, samo turbulencije. On je osnovao novi bend, Loose Enderse, također bi ti se svidjeli. Ona je upravo objavila novu zbirku priča, njezino pismo također bi ti se svidjelo. Nije nekakva mlaka limunadica iz predvorja pakla, već zbilja, onako, pismo koje ti prodire u leđnu moždinu. Mislim da je uglavnom više čitaju ateisti, nego ti njezini vjernici. Kao da oni prate suvremenu umjetnost ili uopće kuže kreativnost. Znam, opet lupetam o drugima koje ne poznajem!

O čemu Edith piše? O stvarima koje vidi u svom svijetu, u kojem sada i najbanalnija ili najteža stvar poprima neki dublji, samo njoj dostupan, smisao. On je zabrijao na njemački minimalizam, ona je uočila neko nevidljivo široko platno. Ona putuje mjestima koje on ne vidi. On se zadržava na mjestima koja za nju jednostavno više nisu ista. Glupo mi je uopće svrstavati se i pokazati prstom krivca. Ovako, na mah, rekla bih da je ta njezina novopronađena vjera bila okidač. Ja ne primjećujem kod nje neku degradaciju, korak unatrag. Ona tvrdi kako se njih dvoje samo trebaju ponovno pronaći, ona je spremna čekati, ako treba, cijeli život. On govori kako je on kriv, jer da se nije mogao riješiti te uloge propalog Mesije s kompleksom manje vrijednosti. Ona kaže da se on ne treba mijenjati. On ponavlja kako se ona nije promijenila, nego on nije dovoljno odrastao za ovakvu promjenu. I dalje se vole, samo što se sada među njima nalazi Atlantik. Ne znam. Od svih mogućih havarija, ova mi još najbolje i izgleda. Zaspali na splavu kao Kate i Leonardo za 21. stoljeće, njemu su poplavile usne, ona čeka do kraja života. Samo što u pozadini ne svira Celine Dion, nego Death Cab For Cutie i „Transatlanticism“. Nije lako kad ti je soundtrack himna iz vremena koje nije bilo, budiš se i već si na gubitku. Što se još nalazi na tom soundtracku? Napravila sam playlistu, mogu ti pustiti kad mi ponestane teksta. Znači, uskoro.

Možda svi parovi od početka kruže oko samouništenja i opiru se gravitaciji, stvarima kakve stvarno jesu, samo tek kasnije postaju toga svjesni. U tom slučaju, dobra vijest je da su Jonas i Edith na tom putu zajedno i čini se kao da sad kruže sve šire, u koncentričnim krugovima. Nije lijep prizor, ali čini se da su se izvukli iz vira. Centripetalno iskre oko pakla i otimaju se, Zvijer ih je dobro nagrizla. Ali evo ih, ondje, ondje su gdje se stavljaju oblozi na pukotine u svemu, njoj je temperatura vjere pala na tjelesnu, njemu priopćivu razinu, njemu otpadaju kraste njene visoke temperature. On joj mijenja obloge, ona puše na njegove opekline. Ovo bi moglo potrajati. Mislim, ne moja priča, nego baš oni.

Uostalom, Bella, ti imaš potpuniju sliku, reci mi ti. Iz naše perspektive, izgleda da se polarizacija preselila u dnevni boravak Edith i Jonasa. Ali Atlantik se razgranao puno šire i dublje od toga. Nije samo polarizacija i lokalne politike. Nisu samo protekla desetljeća koja nas čekaju ispod tepiha. Nije samo samoća iza prvog sloja tapeta. Nisu samo Jonas i Edith. Nije samo Julien. Nije samo Jan. Nije samo ne_mirovsky. Nije samo dos_toyevsky. Transatlantik je plimom dosegao opći pogled na sve, nitko više nema u sebi dovoljno snage misliti svijet u pozitivnim obrascima. Zidovi i bodljikave žice su u meni, Bella. Pred njima u posljednje vrijeme jako naglo završavaju svi naši razgovori na tvom grobu. Kad bih barem znala da mi možeš pročitati misli, opet mi napipati bilo osjećaja. Kad bih barem imala malo više sigurnosti da me slušaš. Ok, vrijeme je za playlistu. Nastavljamo s Death Cab For Cutie, „When We Drive“, drugi život osamdesetih. Štreberi u apokalipsi, znam, bit će toga još, postat će ružno.