Sad se napokon mogu popeti stepenicama | skarlet_p

ZUMBULI, UZALUD.
(Julien)

Jesmo li već prošli onu točku, Gemma? Onu točku nakon koje postajemo podsvjesno, a potom svjesno i supertajno ljubomorni na sve te ljude iz ovog grada koji će… ostati. Upijati listopadsko sunce, zazidano burom na čelu i obrazima, onda kad mi više ne budemo ovdje? Koju točku?, pitaš me svojim stavom, bez riječi. Za tebe je prelijevanje granica među stvarima odavno najnormalnija stvar, tvoj način funkcioniranja lebdi iznad razlika novih i starih normalnosti. Ja još uvijek mislim da je ono prije bilo bolje, izvuci se s egotripa iz predvorja pakla, rekla bi mi da čuješ ove misli.

„Zumbuli, uzalud / ali nije uzalud, ljubavi / atomi postaju gubavi / plijesan ionako viri odasvud“

Hej, što je to? Zvuči kao… nešto što bih trebao prepoznati na mah. Neka nova kantautorica? Ili stara?

„Gemma!“

…ne čuješ me kroz staklo.

„jesmo li već stigli / molekule cure posvuda, ljubavi / teorije velikog praska / skupa s nama, u trajnoj razgradnji“

Tko svira ovo!?

„Gemma!!“

Mašem, bacam papire u zrak.

„Ha? Oprosti, nisam te čula.“

„Tko je autor ove pjesme?“

„Ove što ide ispod? Samo malo… zvuči poznato. Ok, tko si… ne piše mi ništa pod kategorijom autor. Čekaj… metapodaci izvornika… gdje si mi, gdje si mi… evo te. Lažnjak. Nema autora, Jul“, odvratila je Gemma s druge strane stakla, poluodsutno uspoređujući podatke s dvaju omota ploča, „ali možda ćeš ipak ti znati, piše tvoje ime na omotu ploče, skupa s adresom našeg radija?“, pokazala mi je omot s mojim crno otisnutim imenom.

„Ma što pričaš? Prvi put to vidim… Daj, gurni mi, molim te, omot ispod stakla.“

„Stiže.“

Bijeli omot, nalik na standardne omote vinila s Gemminim playlistama. Samo što ovaj sadrži napisano moje ime. Rastvaram središnji dio omota. Gledam Gemmu. Gledam omot.

„Gemma, mislim da bismo trebali nazvati Jana. Prvo kako bih ga pitao izgleda li nekako ovako osjećaj uskrsnuća? A kao drugo…“

Pri lijevom okomitom rubu nutarnjeg dijela omota ploče stajao je naziv autorice Bella Gretić. Uz ime je stajala otisnuta uputa za „preuzimanje 24-bitnih datoteka“.

„A kao drugo?“

„Kao drugo, da ga pitam otkad zna svirati sve ostale instrumente?“

„Ne znam o čemu pričaš, Jul.“

„Ne znam niti ja. Ali ova stvar koja ide ispod na radiju je, ni više ni manje, Bellina solo pjesma.“

„Daj, Jul… To baš i nije moguće! Iako…“

„moji potplati po stepenicama / bez težine, nekonkluzivni / svira Sonny Rollins, ‘You Don’t / Know What Love Is’, ljubavi“

„Ne moraš ništa reći, Gemma, sve je jasno. Pored njezinog imena ovdje piše kako ona pjeva i svira gitaru, a Jan Križanić sve ostale instrumente. I, po svemu sudeći, ima toga još…“

„Molim!? Koliko još?“

„Trenutak strpljenja… ok, imamo pred sobom…“

Okrećem ekran laptopa prema studijskom staklu iza kojeg Gemma sa slušalicama na ušima u valovima prepoznaje glas iz pjesme koja još uvijek ide ispod, u eteru. Povezuje ga s Bellom. Najprije izdaleka. A onda postaje sigurna.

„Izvuci me s egotripa iz predvorja pakla, ali ovo doista zvuči kao Bella. Koja je našla svoj glas. Nisam je nikad čula da ovako pjeva. Mislim, čuli smo već prije kako Bella pjeva prateće vokale. Ali ovo je nešto sasvim drugo. Ovo je neki drugi, zreliji glas…“

„…imamo pred sobom album od dvanaest pjesama. Za preuzimanje u svežnju na posebno dizajniranoj web-stranici. Nema sumnje, ovo je Bella izdala. Je li netko od naših znao za ovo?“

„Pa, pokušajmo saznati… Halo? Mašo, Gemma ovdje… Pusti sve papire, polij ih benzinom i zapali. Ovo je važnije. Slušaj sad. Govori li ti išta naslov Zumbuli, uzalud? Zvuči ti poznato… čekam, čekam. Ne, nije poezija iz prošlog stoljeća. Ploča s bijelim omotom, naslovljena na Juliena, na kojoj piše Zumbuli, uzalud. Čekaj, samo malo… ti si dostavila neku ploču s bijelim omotom kod nas na radio? Prije godinu dana? Mašo, Bella je izgleda snimila solo album, ne znamo kada. Vjerojatno u nekom ranijem stadiju bolesti, pokušavamo posložiti kronologiju. Julien upravo preuzima datoteke pjesama s mreže. Čekale su nas ondje cijelo vrijeme. Javim ti se čim saznam nešto više. Reci mi samo, kako je ova ploča došla do tebe? Mogla sam si misliti…“

„Već ga ja zovem, Gemma… Halo? Kris, pomozi mi shvatiti na koju foru imamo Bellin solo album u arhivi ploča, a da nismo znali niti da postoji? Polako, polako… idemo ispočetka, kad si došao do ove ploče?“

„Ovaj… ne znam točno koji je koncert bio u pitanju“, prisjećao se dos_toyevsky s druge strane slušalice, „ali prilično sam siguran da su Frekvencije predstavljale svoj tada novi album Siječanj. Govorimo uglavnom o nekom od zimskih koncerata 2017. godine. Sigurno Rijeka. Možda siječanj, veljača… ne znam, jednostavno se ne mogu sjetiti. Uglavnom, ja sam, naravno, bio na svim koncertima u gradu s te turneje. Svima. Ok. Na nekom od koncerata Jan je, kao, nešto bio petljao na stejdžu oko toga koliko su se mučili s tim albumom. Već se vidjelo da mu je… stage-presence tada počeo predstavljati teret, pa se, umjesto da navuče neku javnu masku, skroz ogolio. Jul, ja nikad nisam vidio, niti kod nas, a niti vani, da netko do te mjere autorski demistificira svoj art pred publikom. Pričao je između pjesama, kao zašto ih je mučila ova stvar, zbog čega nisu bili sigurni u onu pjesmu… Jul, to si može priuštiti samo netko tko ima toliko jak materijal kao što su oni imali na svakom albumu.

Sad ide taj trenutak između pjesama, sjećam se kao da je bilo… ma kao da je sad. Jan je, kao, otpio vode, potom se okrenuo prema publici, dlanom otklonio svjetlo reflektora u očima i počeo promatrati lica u publici. U jednom trenutku, rekao bih, kazališnom jasnoćom dozvao je moje ime na mikrofon, dos_toyevsky! I to s tonom kao da točno zna tko sam i da sam ondje, u sekundi sam protrnuo. Nema me. Čak sam, kao, škiljio oko sebe, da vidim hoće li me netko pogledati. Želim da mi recenziraš ovo, dodao je, držeći u rukama ploču s bijelim omotom, stići će ti standardnim kanalom, kaže. Pomislio sam, otkud ti, kompa, znaš što znači standardni kanal? Čisto da znaš i to, to ti je u ono vrijeme, pazi, u to vrijeme nitko nije znao tko sam, to ti je značilo da su materijali za preslušavanje stizali kod glavnog urednika, a onda bi ih on osobno, bez oznake pošiljatelja, dostavljao u središnjicu gradske knjižnice zapakirane i uvijek s oznakom trsatski ogranak, lomljivo: ruske bajke. Ondje sam ih čekao, pogađaš, ja. Te večeri dolazi ploča s natpisom, napisano crnim flomasterom, Zumbuli, uzalud, i na unutarnjoj strani otisnuto samo gitara i glas: Bella Gretić; svi ostali instrumenti: Jan Križanić.“

„Da, to je ovo što držim u rukama!“

„Čekaj, to još nije niti pola priče. Iz utora za ploču izleti mi ceduljica na kojoj piše ako je dobro, recenziraj, a u svakom slučaju potrudi se da drugi, zapakirani primjerak ploče dođe do ne_mirovsky i da ga ona katalogizira u arhivi Juliena i Gemme Kožulić i pošalje im poveznicu na par singlica za puštanje u eter u sklopu nekih generičkih kantautorskih playlisti, negdje između kasnije i nikad, ali nikako ne sad, znači, bolje kasnije nego nikad, jedino, budi pažljiv, jer nema puno kopija ove ploče uokolo.“

„I?“

„Strgao sam najlonski omot i poslušao ploču.“

„Dobro, to smo mogli i pretpostaviti! I?“

„Recenzirao sam.“

„Bilo je dobro?“

„O da. Bella je ostavila više načina kako da nas poveže, tko zna koliko ćemo ih još otkriti  negdje putem. Poslao sam ploču obrnutim standardnim kanalom do ne_mirovsky, za koju tada nisam mislio da ćemo se ikad uopće upoznati. S porukom da posije songove s ploče na njezine playliste koje često koristite na radiju i da vam dostavi ploču u arhiv. Nije mi se povratno javila, samo je jednu od svojih sljedećih recenzija završila, potpuno izvan prirodnog tijeka recenzije, s riječima arhiviraj ovo. Tako sam skužio da je misija obavljena.“

„Kris, upravo sam preuzeo cijeli album s mreže. Ne znam što bih ti rekao. Javim se kad preslušam, pa onda kad mi se vrati sposobnost govora, za koji dan.“

„Može, može… čujemo se za nekoliko dana, kad ti se slegnu dojmovi. Odmah ću te upozoriti, album je udaljeni vatromet, tiha revolucija.“