Život u ruksaku | Maja Klarić

NEBO U TRAVNJU

S balkona naše dvokatnice usred grada
Promatram vedro nebo
Prohladne proljetne noći,
A vjetar koji puše odnekud s juga
Uzima moje misli i raznosi ih

Svuda po svijetu. One koračaju
Po peronima i uskaču u vlakove
Koji polaze prema sjeveru, u svitanje polarnog dana.
Gube se po praznim kolodvorima usred noći,
Moje neodlučne misli. Odvajaju se od mene i odlaze
Na Istok, konjima koji kasom gaze pustinju
I u pijesku im se gube tragovi. Penju se na planine,
Visoko prema vrhovima gdje prorjeđuje se zrak
I plitko dišu, krhotine misli. Natuknice.
Slike krajolika koje se pojavljuju u snovima.
Šume prizora i proplanci odakle se
Daje naslutiti čitav svemir. Nošene vjetrom
Moje neumorne misli hrabro
Putuju neutabanim putovima kroz prašumu
I nestaju u šikari. Uranjanju
U dubine mora i rone
U bezdan bez glasa. Beskrajne
Moje misli ovoga proljeća
Skupljaju hrabrost i od mene odlaze.