Život u ruksaku | Maja Klarić

O OTVARANJU SRCA

Danas, dok šutke pada prvi snijeg,
A mene preplavljuje sve što još nisam rekla,
Vraćam se pustinjama koje nosim u sebi,
Kojima još nikom nisam dopustila hodati,
Za koje sam mislila da su sigurno skrovište
Promjena mojih raspoloženja…
Sve dok se ti nisi pojavio odjednom
I počeo primjećivati nijanse mog ponašanja.

Ti koji još ne poznaješ moje ruke
Htio bi da te vode neotkrivenim prostranstvima
U kojima je dosad bila noć,
Koje nijedno od nas ne poznaje dovoljno
Da bi hodalo njima bez karte.

Kad spavamo, kad smo posve razdvojeni,
Dok ja sanjam o pampama Južne Amerike
A ti o planinama Istoka,
Udaljeni tisućama kilometara jedno od drugog
Ne dosežemo se.

Ujutro, kad se najmanje poznajemo,
Dok se pitamo tko smo
I tko će se kome dati pripitomiti,
Poželimo zauvijek ostati neukroćeni
I ne prepuštati se navigaciji drugih ljudi.

Ušetaš među moja prijašnja iskustva
Očekujući da nam neće stajati na putu
I da sam ja cijelo vrijeme samo tebe čekala
Ne znajući da svatko od nas ima svoje zakone
Koje bi valjalo naučiti
Prije nego krenemo na put.