Život u ruksaku | Maja Klarić

GORANU, RAZGOVARAJUĆI O MONGOLIJI

Mi kao da smo već tamo
Kasno u noći razgovarajući o Istoku.

Kažeš da nije samo
Egzotična duhovnost Drugog
Ono što te vuče ka Istoku
Već i pustinja koju očekuješ naći,
Duša Svijeta.
Sit lica Zapada, njegovim bezbrojnim maskama,
Želiš izgubiti se u pustinji Gobi, daleko od svih,
Jer misliš da će ti posvemašnja tišina
Reći više od svega što dosad si čuo,
Da će ti neprisustvo drugih ljudi
Otkriti način na koji im pripadaš.

No, mi već nosimo pustinju u sebi i znamo
Da vjetrovi koji u nama pušu
Neprestano mijenjaju oblik njenih dina.
Zato i jesmo tako nestalni,
Zato nam je tako malo potrebno da krenemo…
A jednom kad tamo stignemo
Počet ćemo se utjecati Zapadu u sebi,
Iskustvima koje znamo dijagnosticirati.

Jedno smo drugom fatamorgana,
Privid oaze u lutanju
Jer, da smo sami, ne bismo se imali gdje
Odmoriti od sebe.

Putujući prema Istoku
Nismo sigurni
Odlazimo li ili se vraćamo.