Život u ruksaku | Maja Klarić

PISMO IZ DALEKA

Ja čekam.
Dođi kad vrijeme bude takvo
Da je povratak nemoguć.
Orhan Veli Kanik

Nabasavši na Kanikovu zbirku poezije
Prošaranu natuknicama koje sam bilježila
Putujući po Turskoj
U misli mi se vraćaju prizori
Tebe kako čitaš u autobusu
I povremeno bacaš pogled kroz prozor
Pa kažeš
Gle ovo, koja ravnica!
Dok jurimo prema Selcuku.
Razmišljam o stvarima koje ti onda nisam rekla,
Što sam osjećala za tebe, što sam osjetila
Dok si stajao na vrhu stijene u Kapadokiji
Bijele kao da je od šlaga, mekane i oble,
A ti pokušavaš fotografirati zalazak sunca.
Htjela sam ti to reći tada, ali bojala sam se da ne bi shvatio
Koliko i zašto su bile bitne pustolovine koje smo podijelili
Puneći ruksake suvenirima koje smo nosili doma
Prijateljima koji su iščekivali
Naš nikad najavljen povratak
Sitnicama od kojih neke još stoje na mom ormariću
Krhki kamenčići koje sam sakupljala po Pamukkalama
Dok si ti oblačio cipele skinute prije duge šetnje
Kad si rekao da se osjećaš kao u raju,
A to se ne može osjetiti bilo gdje
Samo na mjestima gdje poseban omjer
Krajolika i ljudi s kojima ga dijeliš
Stvori atmosferu koju ćemo dugo pamtiti.
Sjeti se, jednom kad te napusti taj osjećaj,
Kojeg smo trebali bolje čuvati,
Kako smo se gledali onog poslijepodneva na Peloponezu
Kad nije bilo potrebno ništa osim tog sunca koje je grijalo
Kao da je sredina ljeta
Kad pod borovima nije potrebno raditi ništa
Osim mirisati iglice i disati.
Sjeti se kako je bila potrebna samo jedna kabanica
Da pokrije nas dvoje
Tako velike tada da smo bili čitav svijet
Nastanjen licima koja smo vidjeli putujući
I pusti ih neka opet ti šapuću
Kako treba samo krenuti da bismo se osjećali dobro
Samo malo se pomaknuti od svega što nas inače okružuje
I kad stigne ovo pismo do tebe
Kad ga otvoriš, prije nego ga pročitaš,
Pokušaj namirisati moju kosu
Svježe opranu u izvorskoj vodi
Neke bistre grčke rijeke
I mene onakvu kakva sam bila u to vrijeme
Opet povedi na put.