Život u ruksaku | Maja Klarić

DOKOLICA

Vikendima poslijepodne
Sve se pustoši oko nas otvore
Da nas usišu nečujno u letargiju.

Koja nemoć! Koje posvemašnje nepostojanje
Ičega što bi nas odvratilo
Od neobraćanja pažnje ni na što.

Kako su ogromna ova prostranstva,
Kako nepristupačna za pješačenje
Onda kad se gluposti nagomilaju
Kad tolike dobre dane
Zamijeni jedan monoton i siv.

Pustinjom nedjeljnog poslijepodneva
Kad ništa ne potiče maštu
I ništa nije dovoljno zanimljivo,
Pješačim dugo i ne nailazim ni na što
Što bi me usvojilo.

Siječanjska melankolija,
Zimsko samovanje u predvečerje,
Kad napada snijeg s druge strane prozora,
Iz udobnog se prekrivača pretvara
U omču mirovanja.

Pustinja ne-iskustava, nemoći,
U iščekivanju telefonskog poziva,
U iščekivanju ljudi, stvari, povratka, polaska,
U čekanju
Praznina koja se prelijeva iz korita
Uvijek pomalo prisutna
Nevidljiva kad smo bolje raspoloženi.