Život u ruksaku | Maja Klarić

IZMEĐU MINARETA

Osluškujem Istanbul, usredotočen, zatvorenih očiju.
Orhan Veli Kanik, Osluškujem Istanbul

Na dokovima Zlatnog roga
Dok je hladno poslijepodne postajalo
Još hladnije pokraj mora
Ulijevajući se iz kanala u Bospor
Kojeg tada još nismo vidjeli
Samo Most koji je u daljini dao naslutiti
Novi kontinent na kojeg ćemo uskoro zakoračiti
Istanbul je mirisao na ribu
Ribari na Mostu Galata i oni uz Bospor
Strpljivo su pecali i spravljali
Balik ekmek kojeg smo jeli pored vapora
Sa starim mornarima koji su nam pričali o tome
Kako već trideset godina voze brod duž kanala
I kako nikad ne bi radili ništa drugo
Sjatili su se oko nas
Kad smo počeli motati duhan
Punu vrećicu kupljenu na Grand Bazaaru
Od dječaka koji ti je rekao
Kako lijepu curu imaš
A ti si se samo nasmijao i okrenuo prema meni
Jer smo se već navikli na to da me promatraju
U ovoj zemlji gdje sam jedina kovrčava
Valjda se zato u otmjenom restoranu na Sultanahmetu
Gdje smo si mogli priuštiti samo malo pivo
Ali je toliko kišilo u Istanbulu toga dana
Da smo se morali negdje skloniti
Konobar raspitivao za prirodu našeg odnosa
O kojoj nisi htio reći ništa
A meni je došlo da te na Istiklal Caddesi
Upravo u trenutku dok je posred ulice
Prolazio Nostalgični tramvaj
Zagrlim toliko snažno da znaš
Koliko mi je drago da smo zajedno na Taksimu
U ulici prepunoj mirisnih slastičarni i trgovina čokolade
Meni je došlo da te zagrlim
Ali smo upravo ulazili
U najromantičniju ulicu u gradu
Koja je cijela nalikovala budoaru
I mislila sam da bi bilo previše
Da te baš tad uhvatim za ruku
Ako već nisam prije
Pa sam te samo, nakon što smo izišli iz Alžirske,
Poljubila u obraz i rekla ti
Nešto čega se više ne sjećam
Ali znam da si se ti nasmijao
i poljubio me zauzvrat