Ples u dvorištu | Marija Rakić Mimica

OTOK

Putovanje do otoka je kratko. Kada isplovimo vidim utvrdu sv. Mihovila s čijeg sam vrha jednom davno fotografirao zadarski arhipelag.

Mama se ugnijezdila na otoku, među zidovima psihijatrijske bolnice na dva kata. Dvorište se čini prazno iako na svakoj klupi sjedi jedan bolesnik.

Hodnik je dugačak, čini se da nikad neću dospjeti do mamine sobe i otvoriti vrata. Konačno, unutra, mama sjedi na stolici pokraj kreveta. Ne gleda me, baš kao što me nije gledala ni kad sam joj donio pohvalnicu prvog razreda. Okreće glavu ustranu. Nastavlja umatati duhan u bijeli, tanki papir. Ovako je sjedila zorom za stolom u kuhinji punoj boca, boca koje sam nalazio posvuda: u ormaru, torbama, ormariću za cipele i ispod umivaonika u kupaonici. Sjednem na krevet i izvučem papirić za sebe. Duhan motamo skupa. Njoj prsti manje drhte. Bit će da lijekovi za smirenje rade svoje.

Kosa joj je odvratno masna. Možda od lijekova, možda se opet zapustila. Ništa nova. Moja mama smrdi. I mene je rijetko tuširala dok smo živjeli u stanu koji je smrdio na ustajalu hranu. Nema veze. Sada mi je stalo samo do toga da prestane podizati donji dio poderane pidžame i škripati zubima dok mota.

Stišće posljednji prstohvat duhana u papir. Plastična vrećica švercanog duhana je prazna. Uzima ogrtač s kreveta i izađe iz sobe, bez riječi. Hoda ispred mene, vuče za sobom frotirsko platno, žuri koliko može, zvuk klompi odjekuje hodnikom, umnožava ga jeka.

– Mama, vani je vruće – opominjem je prije nego što izađemo. Ne treba joj sva ta odjeća.

Znojim se od vrućine i njezine beživotnosti. Sjedamo na klupu koja nema svog bolesnika. Palim joj cigaretu, njima ne daju upaljače.

Na klupi pored nas sjedi muškarac. Duž čitave nadlaktice proteže se tetovaža čiji oblik ne uspijevam dokučiti. Pomno promatram govor njegovog tijela, sva tijela govore slično, sedirano, ne prate grimase. On je tu, u ovoj zgradi kao i ona, njenu povijest bolesti poznajem kao linije svog dlana. Koji ništa ne govori.

O njemu ne znam ništa. Kao ni o njoj, zapravo. Bolest se može upoznati, ali oboljeli je uvijek drugačiji. Možda shvatim. Trebao bih.

Gladan sam i vrti mi se u njenoj blizini. Izvodim podmukli trik.

– Pojedi ovo – gurnem joj u ruku bananu koju sam donio.

– Pojedi sam – drsko me pogledala. Negdje poviše obrva.

Banana je nagnjila, mekana ispod kore, slatka. Jedem je, trpam rupu u sebi.

Odavno si kuham sam. Učio sam kuhati još kao dječak, čistih ruku gledao sam baku kako mijesi pite s krumpirom dok su se druga djeca igrala lovice pred kućom, u prašini do koljena. Baka je razvlačila tijesto vješto, promatrao sam je i upijao njene pokrete. Mama nije kuhala. Ona je pila. Mama je povraćala, bez najave. Ne bi uvijek stigla do WC-a ili lavaboa. Zato je baka često brisala bljuvotinu po stanu. Bilo je bljuvotine po krevetu, izlizanom parketu od hrastovine, po tepihu.

Da si barem ti umrla ono jutro kada sam trčao bos stanom, zapinjao o pokućstvo. Kada se baka ugušila u krvavom kašlju, kada se utopila na suhom.

U dvorište dolaze ljudi, oni u pidžamama više nisu sami, skupljaju se drugi, članovi obitelji i prijatelji, poznanici. Ruke su im posvuda; mašu lepezama, vade hranu čvrsto zatvorenu u posudama, sačuvanu od vlage, svjetlosti i mikroorganizama, vodu u plastičnim bocama, objede ispod pamučnih krpa.

Sparno je. Nemam se kome vratiti. Ana više nije u stanu. Sigurno je s njim.

Ostavljam mamu na klupi, odlazim, ona se ne osvrće. Ni ja. Blizu bolnice je plaža.

More je točka nestajanja. Šljunak mi grebe stopala. Plivam dugo, zamahujem pravilno, bez iznimke. Svakim sljedećim pokretom dalje sam od nje, ovog mjesta, čovjeka s tetovažom, ručaka na travi.

*

Grad je nasilan. Ljeto se razlilo po asfaltu kao fleka od ulja, ljudi po njoj gaze, noge su im prljave. Otključavam vrata stana u središtu palače, među kamenim zidovima gdje sve odzvanja, a vrata škripe. Ručke tankih vrećica urezale su linije na unutrašnjoj strani zgloba, znoj mi vonja po benzodiazepinima. Stan je prazan. Kupim zgužvanu majicu s poda, perem ruke, stavljam zakuhati vodu na ploču štednjaka. Sutra ću poslati molbu za posao u turističku agenciju u centru. Otvaram prozor. Vrući zrak uvlači se tromo. Vani je glasno. Život drugih ulazi u stan.

Ana me ostavila. Zadnju godinu dana živi kod roditelja u Istri.

Jednom sam se vratio kući s kineskom hranom za večeru, stajala je pored otvorenog prozora i promatrala me dok sam hranu vadio na tanjure. U sljedećem trenu žvakali smo jedno drugo ne osvrćući se na proljetne rolice rasute po podu. Gutali smo tada dane kao tablete; u jednom času razgovarali smo o budućnosti, a u drugom o djetinjstvu kao okidaču za moje duševne boljke. Pustio sam se, dopustio sam joj da me nosi svugdje sa sobom. Radila je to kako je najbolje znala.

Uskoro smo prestali razgovarati. Povukla me moja kaotičnost. Granice su prestale biti opipljive. Glasovi u glavi osjetljivi su na vanjski svijet onoliko koliko im dozvolim da me dotaknu, koliko imam snage koncentrirati se na borbu s njim. U početku se pustim. Presnažna je sila što me vuče unutra, u vrtlog misli formiranih u opomene znanih ljudi, onih koji su ostavili pečat kao i onih na koje nisam dugo pomislio. Svi su bili jednom tu, negdje u meni. Svašta su mi rekli.

Ana nije odlazila sa mnom na otok. Jednom smo putovali u Zadar kod njenih prijatelja. Sjedili smo na terasi, a ona je bila zadubljena u razgovor o umjetničkoj fotografiji. Jeli smo paški sir i pili vino iz Ravnih kotara. Ipak sam mislio svratiti sutra do mame, rekao sam joj. Nije se okrenula, samo je nastavila pričati. Sutradan sam putovao trajektom u posjet majci s fotoaparatom u ruci. Uspio sam zaustaviti trenutak u pravoj desetinki sekunde, u trenutku buđenja, kad je sunčeva svjetlost zažutjela borove i čemprese iznad bolnice. Nije joj se svidjela. Moja najbolja fotografija.

Ana me čekala u Zadru. Putem kući bilo mi je loše, prizori iz bolnice vrtjeli su se pred mojim očima kao slajdovi. Glasovi u glavi zvučali su drukčije nego inače, kao s tranzistora. Neka struja.

– Popij tabletu – rekla mi je sat vremena kasnije. Ležao sam na krevetu, držala je u ruci čašu vode.

– Ne mogu – pogledao sam kroz nju. Izašla je i zatvorila vrata. Buka je ostala u sobi.

*

Nekad svrati do mene kad mora poslom u Split. Sinoć je trebala. Možda dođe večeras. Ne postavljam više pitanja. Ako dođe, jedino bih mogao opet čuti riječi kako se prosipaju iz njenih usta, kako mi pokušava objasniti zašto je morala otići.

Znam da laže. Voli drugog muškarca. I onu večer kad sam je uhvatio kako kriomice pokušava izaći van, tu večer se sigurno išla vidjeti s njim. Rekla je da mora hitno na zrak. On je sigurno dobar čovjek. Neosjetljiv na vanjske podražaje. Ne gubi se usred dana u gradu u kojem živi trideset godina, ne dovode ga nepoznati ljudi natrag svojoj ženi. Ne smije se naglas sam sa sobom. Ne smije se. Smije sve. Ne priča s njima, ne boji ih se.

– Ah, tu si – ušla je u stan pola sata nakon mene. Uspio sam se otuširati i složiti odjeću razbacanu po sobi.

– Dokad ostaješ? – upitao sam i koncentrirao se da gledam ravno u njene oči. Nisam spuštao pogled. Nisam imao zašto.

– Ma idem brzo na autobus, nazad, sređivala sam jutros neke stvari. Prespavala sam u hotelu, tu u centru – prekinula je tim riječima i zadnju poveznicu među nama.

Stajala je pored mene, osjećao sam da ne osjeća ništa. Vaza na stolu poprimila je drukčiju boju, rubovi su joj oštriji, skoro da se na nju možeš porezati. Svjetlo lupa o prozor s mrljama od prstiju, žuta boja rasula se po dnevnom boravku. Mirisi su nestali. Ana sprema neke papire u fascikl, sređuje, kaže, materijale, kupi cigarete, ona je dobro. Nečujni pozdrav izlazi joj iz usta.

Perem ruke, izlazim na ulicu. Pokoji glas odjekne iz kuhinja ispod dotrajalih prozora. Uskoro će se ulice pretvoriti u zvjerinjak, kuhat ću kavu čovjeku u odijelu i ženi sa sunčanim naočalama. Oni će žuriti, pregledavati papire pred odlazak. Novac ostave na stolu i pogledom prijeđu preko mene. Sutra se vidimo.

Otišla je. Ne gleda, tako ljudi odlaze. Ne osvrću se. Tako je i otac otišao, nije se vratio s poslovnog sastanka. Mama je poredala boce na balkonu kao vojsku. Tada sam prvi put skuhao juhu.

Nemaš nikoga, opet si sam. Uzela je sa sobom tvoje stvari. Vrati se nazad u stan, operi smrad sa sebe. Smrdiš na lijekove i samoću. Prljav si. Uvijek ćeš biti sam.

Ljudima se usne miču kao na usporenoj snimci, bez tona. Ne znaju kamo idu. Ljudi ništa ne razumiju, dječica su im umotana u dekice, gubice brljave od sladoleda. Nemaju pojma kako odjekuje glas u praznom stanu među bijelim zidovima. Kako odjekuje život kad si sam.

Otok je moj. Na svakoj klupi sjedi jedan bolesnik, tamo je čovjek s tetovažom i rodbina s toplim objedima. Ručak na travi umjesto jutarnje kave čovjeka s hrpom papira i žene s naočalama. Tišina umjesto buke. Samoća umjesto čovjeka. Zeleno dvorište je puno ljudi. Na posljednjoj klupi sjedi mama. U ruci drži bijeli smotuljak duhana.

– Dobar dan, mama.