Ples u dvorištu | Marija Rakić Mimica

TIHANA SAMO ŠTO NIJE DOŠLA

Kad sam otvorio oči, oblaci su se nazirali iznad susjedne kuće, čupavi s bijelim svilenkastim sjajem. Zastori su razmaknuti, jer Tihana kaže da se čovjek tako ljepše budi. Baba s crnom maramom sjedi na balkonu na drugom katu, kao i svako jutro. Ispruži noge na stolac, a šake nasloni na koljena. Rijetko se dogodi da je loše vrijeme zaustavi na prozoru, da ne iziđe na balkon. Tada rastvori čipkaste zavjese, nalakti se na okno, promatra tko kamo ide, možda provjerava dnevne rutine susjeda, možda samo bulji. Ne vidim joj dobro oči, skrivene su ispod mlohave kože, grubo načete godinama.

Navikao sam vidjeti je čim se probudim. Ako je nema, onda pričekam da barem prošeta stanom kako bih joj vidio sjenu. Jutros sjedi s prijateljicom, piju nešto iz bijelih šalica s velikim ručkama i razgovaraju. Mislim da nekoga čekaju.

Uspravio sam se na krevetu. Moram ustati, Tihana samo što nije došla.

Zakoračio sam, ali iznenadna sila bacila me na leđa. Raširio sam ruke od čuđenja. Pokušao sam ponovno ustati, zakoračiti, ali noge me nisu slušale, kao da nisu moje. Vraćale su me unazad, htjele su da opet sjednem na krevet. Uhvatio sam koljeno i čvrsto ga stisnuo dlanom, a drugom rukom stisnuo kvaku na vratima. Srećom, mogu je dohvatiti iz kreveta kada se kotrljanjem prebacim na njegov kraj. Kretao sam se nekako, gurao koljena naprijed, koraci su bili teški. Ušao sam u hodnik s kvakom među prstima, ovaj put iza leđa. Pustio sam je. Pokušat ću bez potpore. Prvi korak nije vodio u kuhinju, vukao me natrag prema spavaćoj sobi. Dah mi je zaškripao u nosnicama. Hvatao sam se zida, vrata, namještaja. Stalno sam se osvrtao iza sebe kako bih vidio kuda idem, znojnim i vlažnim dlanovima kao ticalima pipao sam prostor oko sebe. Nije više bilo zabune, sve je bilo jasno. Hodao sam unatraške, kada sam htio ići naprijed.

Dovukao sam se do fotelje i sjeo. Znoj mi je kapao po sljepoočnicama. Tihana mrzi kad se znojim, svaki put zakoluta očima. Inače ima prodoran pogled, njene oči su mi se usjekle u pamćenje čim je izgovorila ime pri upoznavanju. Pogledala me i stisnula mi ruku čvrsto, samopouzdano. Kako je snažna ova žena, pomislio sam. Dugo smo razgovarali, a ona me cijelo vrijeme pozorno slušala. Kao nitko dotad.

Moram je nazvati, govoriti ipak mogu, lošije artikuliram, ali shvatit će. Ako ne shvati ili mi ne povjeruje, poslat ću joj SMS. Ona racionalno istumači svaku paničnu situaciju u kojoj se zateknem. Ne znam kako, ali uvijek me uspije smiriti. Koprcao sam se po fotelji, podvukao noge ispod stražnjice i ostao tako sjediti na njima, da ne odu nekud mimo moje volje. Nisam imao hrabrosti ustati, tražio sam mobitel pogledom po dnevnom boravku. Jučerašnje dnevne novine na kuhinjskom stoliću, kabel za laptop pored bijele hrpice računa, knjiga koju sam sinoć čitao na kauču. Nema ga na stolu, nije na punjenju, nije pored TV-a… Nisam ga nigdje vidio. Nemoguće mi je sada ići po kući i naći ga. Ovaj plan propada.

Sjećam se, jednom sam se probudio natečen kao da su me ose izbole, prsti na rukama bili su toliko debeli da sam jedva tipkao brojeve na mobitelu. Glava je narasla proporcionalno prstima, oči su se sasvim uvukle u šupljine, na lijevom se pojavila crvenkasta kvržica uz rub vjeđe. Koža ispod obrva visjela je do polovice kapka, obrazi su me pretvorili u čudovište s količinom kože dostatnom za nekoliko lica. Došla je s posla za sat vremena, skuhala mi čaj u koji je umutila antihistaminik. Zna da ne volim gutati tablete. Zamišljao sam je kako prelijeva čaj iz jedne šalice u drugu iznad sudopera i pritom svaki put puhne uprazno. Te radnje uopće nije svjesna, pogled joj je odsutan, a misli se vrpolje iznad vruće pare, uvlače u nju, okreću se snažno kao virovi u vodi. Vrag zna o čemu tada misli. Smirio sam se čim sam je ugledao na vratima sobe sa šalicom iz koje je isparavala tekućina.

Lijeva noga mi je utrnula, činilo se kao da tisuću mrava šeće na sredini bedra. Ispravio sam se u naslonjaču.

U zadnje vrijeme kad dođe kući iz noćne smjene, jako je nervozna. Nema strpljenja kad započnem razgovor. Pitam zašto je takva, zašto me promatra tako oštro. Pitanja je čine još nervoznijom, miče se od mene i odlazi u sobu skinuti odjeću. Osjećam kako joj tijelo počinje disati dok odjeća pada s njega.

Nekad smo stalno putovali. Sad nemamo vremena, kaže Tihana. Noć prije putovanja od uzbuđenja ne bih mogao spavati. Ustao bih rano i pripremao nam doručak. Mutio kajganu, slagao salamu na tanjur i rezao kruh za sebe, grijao tost i mlijeko za nju. Tihana svako jutro jede integralni tost s maslacem i pije vrući kakao.

Jutra su nam curila kroz prste dok nam je adrenalin stimulirao osjetila. Poželjeli bismo još neko vrijeme sjediti za stolom, spremati se polako, odužiti vrijeme do polaska. Krenut ćemo kad susjeda u zgradi nasuprot započne pripremati ručak, odlučili bismo. Priprema ima posebnu draž, to je najduži dio putovanja. Sve ostalo prođe u dahu.

Proputovali smo gotovo sve europske gradove; zaprosio sam je nasred Trga Concorde dok su našu ljubav prolaznici odobravali zvižducima. Činilo mi se da će mi prsa popucati od uzbuđenja, ona mi je stisnula rukama vrat i viknula da će dijeliti život sa mnom. Dijelimo sve već deset godina.

Prenuo sam se iz misli. Ustao sam i pokušao zakoračiti, ali hodao sam unatrag, u fotelju. Morao sam nekako stići do zahoda. Razmišljao sam o hladnoj vodi kako me pljuska po obrazima, nosu, čelu. Jedino što sam mogao je okrenuti leđa cilju i hodati napamet, po sjećanju. Tako sam nekako stigao do zahoda, malo se odbijajući o namještaj. Umio sam se, oprao zube i počešljao. Pritom sam stalno razmišljao kako ću riješiti rikverc-problem koji imam i što me je zapravo dovelo u ovakvo stanje.

Odjeknulo je zvono na ulaznim vratima, osjetio sam strah u porama. Nisam se pomicao. Bojao sam se ispustiti zvuk. Ako me netko vidi ovakvog, kako se krećem kao rak, odvest će me sigurno u bolnicu, raspitivat će se za moje stanje, morat ću navoditi povijest bolesti, s kim živim, kako, pitati za obitelj, sve ono što danas, u doba psihosomatskih bolesti, već ispituju. Ovo nije ona, ona nikad ne zvoni. Neću otvoriti. Stojim nepomičan i tih u kupaonici. Čujem korake ispred vrata. Koraci su sve dalji i tiši. Dobro je, otišli su.

Okrenuo sam se leđima spavaćoj sobi. Raširenih ruku grabio sam prostor u hodniku, napipavao rubove zida i vrata, zapeo pred krevetom i pao na koljena. Puzao sam do prozora. Zašto sam još uvijek sam, koliko je sati? Ne želim više biti sam, izjeda me ova samoća. Nekad joj se prepustim, razgovaram s njom pa je drukčije. Tada kontroliram ja nju, a ne ona mene. Onda se u trenutku pogubim, dan me pljesne posred lica i tužan sam. Tada tražim nju. Popričamo, ona me poljubi. Bit će sve u redu, kaže. Njen glas je smiren i nježan. Vrati mi snagu i mogu sve iznova. Svatko bi trebao imati svoju Tihanu.

Stražnjica mi je visoko u zraku, a laktovima se vučem prema prozoru. Koljena me bole, njima se upirem o parket. Kako bi mi ona sad pomogla, izvukla bi me iz ovog čudnog stanja i podigla na noge. Dopuzat ću, a onda ću ustati, rukama se podići. Bit će mi lakše ako gledam van, u normalan svijet. Vrijeme će prolaziti brže dok gledam na ulicu.

Ne znam što se ovo događa, trebala je već doći. Možda je ona zvonila, možda nije ponijela ključ, a ja nisam otvorio. Uhvatila me panika, tko zna gdje je sad Tihana?! Dvije žene još uvijek sjede na balkonu i razgovaraju.

– Dobro jutro! Jeste možda vidjeli Tihanu jutros? – viknuo sam susjedi.

– Ne, ali brzo će ona. Samo što nije došla – odgovorila mi je. Zahvalio sam i malo se pribrao. Otkud ona zna kada će Tihana doći? Je li ovo neka zavjera? Ne, ne, smiri se.

*

– Tko je ovaj čovjek što stalno bulji u nas? – upita prva gospođa domaćicu. Pogleda prema njemu, a muškarac spusti pogled.

– Ma susjed, tako on svaki dan – odgovori druga i otpije gutljaj.

– Svaki dan te gleda ovako?

– Ma da. Živi sam, brine o njemu jedna starija gospođa. Dođe svako drugo popodne. Nekad je tu živjela s njim i žena, ta za koju stalno pita. Nje nema odavno, a on je stalno na tom prozoru. Gleda na ulicu, naginje se, penje na prste. Kao da nekoga čeka – reče baba, pogleda prema prozoru i čvršće zaveže maramu.