Ples u dvorištu | Marija Rakić Mimica

POSKOK

Ne pušim ima već pet mjeseci. Prestala sam nakon operacije mozga; uklonili su mi dobroćudnu cistu naslonjenu na mali mozak s popratnim sjenama preko sljepoočnog režnja. Izvadili su je uredno, profesionalno, ostao je ožiljak na zatiljnom dijelu lubanje, cerebralno lijevo, koji se ne vidi. Gusta kosa cijelog ga je prekrila.

U braku sam ima već šest godina. Prošli smo dosad tri otkaza, jedno astronomsko divljanje kredita za stan, odvojeni život zbog posla na otoku, kapitalističku stegu u bankama, puno dana bez kune na računu, dvije smrti i jedan tumor.

Imali smo dobar ritam. Ja sam obavljala sve poslove sama preko tjedna, on bi dolazio kući vikendom da pogladi mene i maloga. Navečer ne bismo imali snage prozboriti ni riječ na kauču, a kamoli gužvati plahte u spavaćoj sobi.

Bila sam aktivna u svim segmentima. Prosvjeta me držala privezanu za klupu, ali nisam bila zadovoljna poslom u školi. Ponekad, kad bih ostavila dijete u vrtiću, maštala bih kako odlazim u kafić, vadim papir i pišem. Honorarno sam stalno radila ne bih li otjerala od sebe viziju da nikad neću napredovati u svom zvanju i da ću ostati tek napola ostvarena. Boris, moj muž, je svoje frustracije liječio vikom. Strah za financije i zdravlje eruptirao bi petkom navečer; iz njega bi provalile riječi optužbe.

Čekam sedmu godinu braka i čuvam ostatke pozitivnog duha, kolikogod to zvučalo kao floskula. Dolaze u valovima, krvne se žile prošire kada pomislim na ravnotežu što se mora ostvariti u smjeni crno-bijelih perioda života, tada me oblije vrućina. U srijedu sam pomislila kupiti self-help priručnik, ali sam se do knjižare predomislila i kupila čokoladu.

*

Krikove sam slušala mjesecima nakon tog jutra na Mosoru.

Uživali smo u mirisu kadulje i smilja što se širio iznad naših glava kao pupasti oblak. Boris je stalno pričao na mobitel. Bljuvalo mi se od njegovih poslovnjaka i radnog vremena bez ograničenja, ali tapkali smo već nekoliko godina u financijskom mraku pa sam uglavnom šutjela.

Mi, žene, gurale smo kolica po kvrgavoj stazi, drndali su kamenčići pod kotačima. Bilo je vruće, ali nije nam bilo teško. Znoj nam se oblikovao s ostacima pudera u ljepljivu smjesu. Dvojica muškaraca hodala su iza nas, svaki na svom pametnom mobitelu, s tim da je Borisu to bila deseta rasprava oko kupoprodajnog ugovora nekog tipa iz Zagorja. Zvonjava nas je stalno ometala u tišini i šetnji. Boris je grabio šlampavo po makadamskoj stazi, zapinjao o krupnije kamenje, stiskao šake i širio ruke, mijenjao ton od uljuđenog preko preklinjućeg do zapovjednog, kao da prodaje dionice na burzi, a ne kao da šeće s obitelji na izletu za vikend, na čistom zraku, u prirodi vrijednoj divljenja.

Baš kada sam pomislila kako mi se leđa prže na suncu i kako sam se jutros trebala nauljiti faktorom koji pouzdano štiti od opeklina i raka kože – i to još onda kada sam kao hobotnica hvatala rukama po stanu sve što trebamo ponijeti – čula sam Borisov krik, udarac, psovku i naposljetku – ženski jauk. Glas što pulsira od šoka do nemoći i nazad. Okrenula sam se, a kuma je na tren pustila kolica, Boris ih prihvatio, ona panično zapomagala, vikali su odjednom svi, buket glasova, Boris je govorio da je uletjela unutra, tresao se i drmao kolica.

Uplakano dijete je spretno izvukao dok su se oko njega prelamali vriskovi. Pomakla sam se obrambeno malo ustranu i čekala da konačno shvatim što se događa. Stiskala sam šakama ručke svojih kolica, a grlo mi se osušilo od straha. Znatiželja je ipak nadjačala, primakla sam se. Provirila sam u kumina kolica; bijela plahta bila je zgužvana, a čitavom površinom dječjih kolica bijesno se, tamo gdje je maloprije bila beba, gužvajući gaze i plahtice, izvijala zmija tražeći izlaz.

*

Budim se oko šest sati. Zapravo, i ranije se počinjem vrtjeti po krevetu. Svlačim pidžamu još ležeći, tražim mobitel, tapkam po noćnom ormariću zatvorenih očiju. Mobitel mi više nije budilica. Učinila sam sve po propisima i naputku britanskog Ureda za komunikaciju: visokokvalitetni ekrani na modernim telefonima noću emitiraju svjetlo koje stimulira mrežnicu, područje u stražnjem dijelu oka koje šalje signale mozgu, pa nas to čini napetima, ometa zdravi san, uzrokuje nesanicu i vrtoglavicu. S tim nema više šale.

Oblačim se tek nakon što popijem veliku šalicu kofeina i djetetu utrpam igricu, kao prava majka dvadeset i prvog stoljeća. Moram ga još samo obući, ispeglati što sam zgužvala u umoru i hitnji utrpavajući u ormar, nahraniti ga, našminkati se, uzeti knjige, napuniti ruksak, spremiti stvari za jaslice i – krećemo u novi dan. Pipam po torbi tražeći ključeve svoga stana, pa od materinog stana gdje ću ručati nakon škole i bolnice. Izlazim zapuhana, provjeravam prolazno vrijeme, dobro je, u prosjeku sam.

Ne smijem voziti automobil, to je jedino što mi je zabranio najbolji hrvatski neurokirurg. Centru za ravnotežu potrebno je vrijeme za oporavak. Još uvijek me baca ulijevo.

Bila sam sigurna da ništa nije teže od moje dijagnoze, ali jako brzo sam postala svjedokom jezivijeg scenarija. Muž mi je ubio tuđe dijete nehotice ubacivši nogom zmiju ravno u kolica. Šutnuo ju je. Instinktivno. Obrambeno. Odletjela je i pala baš u kolica. Svaki dan poslije vrtića i nastave posjećujem ga na odjelu za psihijatriju.

Spustim se u podrum i pomislim kako bi vonj ustajalosti izludio i najzdravijeg. Kad prolazim hodnikom pored otvorenih vrata, hodam uzdignute glave. Strah me pogledati ona izgubljena, od lijekova natečena lica praznog pogleda. Onda uđem nasmijana svom mužu, kao da je sve to što nam se dogodilo i što još traje i trajat će tko-zna-dokad, možda zauvijek, najprirodnija stvar na svijetu. Kao, svima se događa. Gledam ga s praga, pružam ruke prema njemu.

Boris je gljiva izrasla nasred bolničkog kreveta. Bulji u zid, igra se kutijom cigareta među požutjelim prstima. Okrene se prema meni, a dvije bore smijalice mu iskoče na licu. Zagrlim ga, poljubim, i on mene. Pričamo isključivo o kavanskim temama: koga sam čula, tko me pitao za njega, koliko njih zna i što sam im rekla. Zatvoreni smo u nekom međuprostoru u kojem levitiramo, konačno skupa: on u kazni, a ja za njim u dobru i u zlu.

Napuštam bolnicu skoro pa zadovoljna. Mirna sam, znam, činim što mogu, znam, vratit ću se sutra, moja je savjest mirna. Ispričat ću mu sve što smo naučili na likovnoj radionici u vrtiću. Znam proceduru nakon trauma, već me život tome poučio, prošla sam je metodom vlastite kože. I glave. Prvo mrziš ljude, njihove floskule i nespretnu brigu koja vrijeđa, premda ti zapravo oni drže konop koji čvrsto vučeš dok se opet ne vratiš, dok se ne podigneš.

*

Izvukla sam ga s odjela. Hodao je za mnom i duboko disao, kao da će svakim udisajem progutati i preraditi koju minutu onog dana što nas prati, što se smjestio u vidnom polju kao slijepa točka. Traumu smo iscrpili školski, poštovali njezinu nepravilnu dinamiku, pričali smo točno onoliko koliko treba i izvukli se van na prve znakove žešćeg sunca, kao zmije iz jazbine. Gmizali smo oprezno i siktali samo kada je to zapravo bilo potrebno. Koža nam je već postala pretijesna, radili smo na presvlačenju trljajući se jedno o drugo.

Zaposlila sam se honorarno na još jednom mjestu. Cerili smo se neku večer mojoj ambiciji dok sam pekla palačinke od pirovog brašna na bučinom ulju. Zdraviju verziju odaberem samo ako stignem, patološko jedenje isključivo zdrave hrane ostavila sam nakon četiri mjeseca, jer sam od silnog zdravlja počela sličiti na čovječju ribicu.

Subotom se ispružimo na balkonu kao gušteri, krademo energiju koju poslije – s energijom racionalno – dijelimo na cijeli tjedan. Strogo je tada zabranjeno pričati o stečajevima i natječajima. Kompjuteri i pametni telefoni ugašeni su prije negoli padne noć. Tada smo već debelo isprepleteni jedno uz drugo.

Dijete spava u sobi, slušam na vratima kako zahropće dok diše. Ulazim unutra, pokrivam mu tabane koji vire ispod popluna na Gormite. Povlačim zavjesu kako ga jutro ne bi prerano pozvalo. Pomislim kako ću mu sutra ispričati jednu bajku više.