Ples u dvorištu | Marija Rakić Mimica

BIJELI TULIPAN

Živimo u stanu visokih stropova, u zgradi u kojoj nema druge djece. Često izađem na ulicu i sjednem na betonski zid s desne strane, odmah ispred ulaznih vrata. Čekam hoće li naići netko s kim se mogu igrati, ali nitko nikad ne dođe. Ponekad vidim dječaka na balkonu u susjednoj kući kako stišće ogradu i gleda me. Nikad se ne nasmiješi. Onda dođe starija gospođa u crnini i uvede ga unutra.

Moji roditelji puno rade. Tata često putuje, a mama je konobarica. Kafić se nalazi odmah pored naše kuće, tako da me stigne i poljubiti prije nego ode na posao. Naučio sam zaspati sam, pokrijem se preko glave, ako nešto šušne u mraku još i stisnem oči. Mama ustane prva. Čujem kako otvara vrata kupaonice, umiva se, ulazi u kuhinju, otvara kuhinjske ladice, uključuje radio, ne preglasno, da me ne probudi prije vremena. Tate često nema s nama kad se probudimo.

Kad ustanem, spremam se za školu sam i nikad je ne pitam zašto je tužna. Sigurno jer joj nedostaje muž. Ne vjerujem da moraš toliko raditi, tako kaže svaki put kad se svađaju i zatvaraju vrata dnevnog boravka. Tada ostanem u hodniku i bojim se pomaknuti. Krenem nazad u sobu.

Mama i ja često smo sami, ali stan je topao i kuhinja miriše na uštipke. Mažem ih svježim sirom, bjelina se razvuče po tijestu. Žvačem brzo, ližem masnoću s prstiju, a na licu mi iskoče brkovi od sira. Tada me, sitog, promatra nježno.

U školi sam najbolji u razredu, oduvijek. Sjedim u prvoj klupi i pratim sve što učiteljica priča. Namjestim se i promatram kako joj se usne brzo pomiču kada predaje, a razvlače sporo u polumjesec kada ponavljamo ili nas ispituje. Nestrpljiv sam kada donesem lijepe vijesti iz škole, ne mogu dočekati trenutak da mama konačno sjedne za stol. Tada izvadim svoje bilježnice. Ona široko otvori oči i gleda me, na trenutak bude sretna.

Večeri su bučne samo ako je tata s nama. Ja postavim stol za nas troje: tanjure, salvete, beštek. Jedemo zajedno i razgovaramo. Pričam mu o školi i učiteljici, nogometu i treneru kojeg se bojim. On me sluša, podigne desnu obrvu. Rijetko se osmjehne jer žvače, ne može se smijati punim ustima. Mama nas promatra bez riječi. Ulijeva juhu u zdjele, vadi hranu iz posuda na tanjure, donosi i odnosi.

Jednom sam pronašao mamu kako plače nakon primanja u školi. Potukao sam se s dječakom koji mi je ukrao marendu. Zgrčila se nekako čudno na krevetu i dlanovima pokrila lice. Činilo mi se da je rekla da nitko na svijetu ne mora sve sam. Otada joj pomažem u kući.

*

Nedavno su se mama i tata jako posvađali. Jeo sam kruh s maslacem i džemom u kuhinji, oni su vikali, izlazili iz jedne prostorije u drugu.

– Prestani bit takva! – unio joj se u lice.

– Kakva sam ja to? – uvijek mrda nosom kad je bijesna.

– Samo sebe gledaš. Nitko te drugi ne zanima, pa ni sin tvoj.

– Zapamtit ćeš ove riječi!

– Ponavljaš se, učini jednom što kažeš.

– Više nisam tvoja žena.

Nije je slušao, nikad ne sluša. Samo ponavlja svoje dosadne rečenice, čujem mu glas još dugo nakon što prestane vikati. Pokrila je lice dlanovima i poslala me u sobu, na spavanje.

Tatini koraci odzvanjali su mi u ušima kao topot, činilo se da trči po stanu. Ona je sigurno trčala za njim. Ležao sam u krevetu pod debelim pokrivačem. Začepio sam uši, ali čuo sam njihov razgovor. Molila ga je da ostane s nama, rekla mu je da ne može toliko putovati i da ga neće voziti na avion.

Vozila je prebrzo, nije pazila. Skrenula je iz sporedne na glavnu ulicu naglo, bez stajanja. Udarac je bio snažan, probudila se u bolnici s teškim ozljedama glave i unutarnjim krvarenjem. Doktor je strpljivo objašnjavao baki, upamtio sam sve riječi. Tata se nije probudio.

– Kako si, sine? – pita me iz bolničkog kreveta, ima bijeli povez oko glave. Pokušava se uspraviti na krevetu, ne uspijeva, legne i zaplače. Pogleda me u oči i šapne: – Žao mi je, dijete moje. Nisam htjela…

Ne razumijem zašto nije pogledala lijevo ili desno, kako je mogla samo tako skrenuti. Kao da je nije briga kuda vozi, kao da ne vidi dobro. Možda i nije mogla dobro vidjeti, vani je magla već nekoliko dana. Sigurno je pogledala. Baka kaže da i odrasli smiju pogriješiti.

Ne mogu je pogledati u oči. Pomislim na muk što će sada ovladati našim stanom, više neću čuti buku od koje sam toliko puta bježao u sobu. Više me nikad neće potapšati po ramenu kad ustane od stola nakon večere, reći: – Ne brini, sine, proći će.

Sanjam tulipane na očevom groblju. Bijeli su kao snijeg, veliki, sa žutim tučkom u sredini. Njišu se na vjetru, ljuljamo se u mjestu i pružam im ruke, želim ih dodirnuti. Probudim se, a čelo mi je skroz mokro.

Ponekad vjetar raznese cvjetove, latice i lišće po grobovima, skupljam ih dok baka čisti prašinu s mramorne površine. Zimi snijeg prekrije planinu u daljini, a bura donese pahulje sve do obale. Dolazimo često i opraštamo se zauvijek. Baka kaže da je život slagalica; ostavili smo dio na gradskom groblju, tamo gdje zima grobove zna obojiti u bijelo.

Moja mama je ubila mog tatu. Nije htjela, tako kaže. Zovem se Bartol i ne volim svoje ime. Tata mi je dao ime, zadnji put sam ga vidio kad je pakirao odjeću u veliku smeđu torbu i vikao na mamu.