Ples u dvorištu | Marija Rakić Mimica

MI ĆEMO ZNATI

Danas ću prevariti muža. Vodit ću ljubav s čovjekom kojeg ne smijem voljeti. Jutro ću dočekati slijepa od čina koji ću onda dugo nositi sa sobom; i nakon tuša prepoznavat ću njegov miris koji će me podsjećati, nosit ću krivnju i gorčinu što se skupila, hodat će sa mnom ulicom i konačno ući sa mnom u stan.

Sjedila sam nasuprot Igora, gledala u zavjesu na crvene rombove, samo da ga ne pogledam ravno u oči. Činilo se da dišemo ujednačeno, unatoč strahu što se uvukao između njegovog fokusiranog pogleda i moje odsutnosti. Tražila sam nekakav znak za događaj koji slijedi, nešto osim surove kemije koja trenutno caruje u sobi, a nastala je odmah, pri prvom susretu, iracionalna i snažna. Planirala sam ovaj događaj, izvagala sam svaku varijantu iz nekoliko perspektiva koje su se usred erupcije vremena i bliskosti pojavile pred nama, moćne kao lava.

– Dođi – rekao je dok sam izuvala sandale s remenom oko gležnja. Sjećam se kad sam ih kupila, šetala sam s Vedranom gradom, držali smo se za ruke, ljeto nam je zalijepilo dlanove.

– Bojim se. Naše emocije više neće biti samo riječi.

– Ma, bojim se i ja – pogledao me negdje u vrat. Možda je pomislio na svoju suprugu, njene ruke dok je zatezala plahte na njihovoj postelji, slagala pidžame ispod jastuka od memorijske pjene, kuhala na brzinu prije njegovog polaska na službeni put, na djecu koja se muče s pisanjem lektire. Bili su u braku šest godina. Ona je domaćica koja se učahurila u kući na dva kata, bez imalo gorljivosti ili otpora, sva volja ugasila se u njoj nakon rođenja drugog djeteta. Oni su dva svijeta, rekao mi je jednom.

– Nakon ovoga nema nazad – nastavila sam svoju verziju ne obraćajući pozornost na izraz Igorovog lica. Oči su mu sada plutale bez cilja, kao prazan čamac na pučini, lelujale su prostorijom s jednog kraja na drugi tražeći uporište. Bio je osjetljiv, bit će da me je to posebno privuklo, upijao je moje emocije kao spužva, hvatao me i razumio telepatski. Emocije su samo misli prije riječi, znao bi mi reći.

Vani je sparina gasila dan; svježi zrak ostao je tamo negdje, u drugom gradu, zajedno s brakovima koje smo ostavili kao da ne postoje, a koji su ipak bili s nama. Sjedio je na fotelji pored kreveta, trema mu je strujala iz tamnopute kože. Promatrala sam njegove bijele pravilne zube, zadovoljstvo se protegnulo tijelom kao najava. Pričali smo o ovome dugo, skoro godinu dana. Sad smo tu, sjedimo u hotelskoj sobi…

Igora sam upoznala u trećoj godini braka, još dok mi je muževa ruka na bedru izazivala želju, dok smo razgovarali i svađali se, vrištali kao zvijeri, svršavali i kad smo bili umorni, žderali češnjovke u ponoć, lupali vratima, odlazili i vraćali se. Bila sam emotivno ispunjena, hihotala se, jela zdravo i pazila da mi se nakupine sala s trbuha nakon poroda ne vide u maloj crnoj haljinici na zabavama koje smo posjećivali, uvijek skupa. Nisam sanjala da netko drugi u to vrijeme u meni može pobuditi više i jače.

Pojavio se iznenada, jedne zagušljive večeri u kolovozu, na kamenoj terasi na domjenku kod zajedničkih prijatelja. Prišao mi je dok sam sama stajala na južnoj strani terase, nelagodan lebdeći osjećaj u glavi zbog omare u zraku odmaknuo me od usijanih lica i gužve, uz ogradu odakle se pogled otvarao prema zamagljenom nebu iznad zatišja na moru. Naslonio se i pitao me koliko dugo treba čekati da se na terasu popne zrak s mora.

*

– To ti može pomoći u napredovanju, mada nisam baš siguran. Prošle godine pisala si roman, sad napreduješ u prosvjeti. Stalno lutaš – rekao mi je Vedran dok sam stavljala odjeću u kufer prstima vlažnim od znoja. Slagala sam majice kao da je taj proces od životne važnosti, uredno posložena i ispeglana odjeća vraćala je malo stabilnosti od koje sam u tom trenutku bila daleko.

– A valjda – nastavila sam slagati stabilnost. Već neko vrijeme vrtim se u krugovima, nisam pri tom sigurna da se moji krugovi šire. Vrtnja pak u emocionalnom krugu slična je vožnji vlakom smrti; adrenalin stimulira sve receptore u tijelu i stvara ovisnost od koje ne mogu pobjeći, drži me stalno budnom, u stanju pripravnosti za blisku borbu ili bijeg. I zbog toga, uporno, želim još.

– Sjećaš se koliko smo se svađali ove zime? Više nije tako. Neće zauvijek biti ovako teško. Proći će – izgovarao je rečenice brzo, uživljen u ulogu brižnog supruga, sasvim drukčiji od onog koji ove zime ne bi primjećivao kada bih se gola prošetala pred njim. Mogla sam trčati, pjevati, vikati na sav glas, plesati oko šipke – on bi samo sjedio. Umoran, sažvakan od prošle godine koja nas je iscrpila, brojnih parničenja, službenih putovanja gdje je dane provodio u sudnicama, iscrpljujućih svađa, naglog rasta rate kredita zbog čega životarimo na periferiji.

– Naravno – okupirala sam se slaganjem poslovne odjeće za seminar. Najljepše slažem odijela, na samom kraju, povrh uredno složenih košulja. Vedran i ja se ostvarujemo u komunikaciji visokim frekvencijama, iza svakog tona krije se doza otuđenosti koja se kasnije zalijeva izvješćima o manama i nedostacima drugoga. U onim rijetkim trenutcima koje provodimo zajedno kopamo tunele jedno drugom po duši kao krtice.

*

Sjedili smo nepomično. Igor je promatrao moje tijelo, ja sam proučavala uokvirenu crno-bijelu fotografiju škoja iza njegovih leđa; trenutak kad divlje jugo zapljuskuje klisure iza mula, čvrsto privezane brodice ljuljaju se niz dugačke i debele valove, a mještani stisnuti uz obalu promatraju more kako im divlja pred očima.

– Dođi – prekinuo je muk kao da je sve u redu. Njegov glas bio je ugodan, često me smirivao dugim razgovorima i tvrdoglavom prisutnošću. Iščitavala sam mu nadu u gestama lica, planirao je našu intimu mjesecima, koprcao se oko svakog mog kukavičluka. Činilo mi se da je oduvijek tu.

Zvala sam ga uvijek kad bih ostala sama u stanu. Razgovarao je sa mnom kad god je mogao, strpljivo i smireno; dok bih navečer sjedila na kauču nakon stresnog radnog dana, a Vedran parničio na poslovnom putovanju u drugom gradu. Misli su se rojile oko nas uporno kao pčele oko cvjetova; prvo su izrečene nevine, one što ne izvlače van grižnju savjesti, a onda su uslijedili razgovori u bijesne sate i ispijanje kava uz benigni dodir, svađe uz platonska mirenja. Veselila sam se tome dok bih bezglavo jurila u školsko dvorište, držala se čvrsto za naše intimne trenutke.

Pokušala sam pobjeći više puta, tjerala ga od sebe, ali ipak sam sada tu, na ovom mjestu, s njim, a ne za svojim stolom u dnevnom boravku u prostranom stanu u predgrađu, gdje pripremam lagani obrok za večeru, čitam kćeri priču za laku noć i nakon toga se strovalim na kauč pored svog supruga, čovjeka kojeg volim.

*

– Što ćeš mi kupit? Što? – zavijala je Mirta dok sam joj pokušavala raspetljati riblju kost posred glave. Kovrče su ispale iz gumice, jutros sam ih zalijepila za tjeme kopčama, sada ih je bilo posvuda. Tražila me vrckavim očima, vukla za suknju i cupkala na mjestu. – Kupi mi Elzin dvorac! – i poljubi me posred čela.

Izašla sam iz sobe.

– Mama, vrata! – viknula je.

– Dobro – odškrinula sam ih i povirila ju još jednom. Čvrsto je zatvorila oči.

Mirta se boji mraka. Prije spavanja, kad je Vedran na putu, ostavim upaljeno svjetlo u dnevnom boravku. Ležim u krevetu, a moj glas provlači se kroz lagano odškrinuta vrata njene sobe dok ona ne postavi posljednje pitanje koje onda čujem dugo u glavi nakon što zaspi, kao brojalicu pred san. Koliko puta se još moram probuditi dok ne dođe tata, uvijek kaže.

*

Igor se stisnuo u udubini fotelje i vjerojatno razmišlja o svemu. Iako mi to nije nikad priznao, osjećam da se boji moje nestalnosti koja nas prati. Osvojio me mirnoćom, racionalnim pristupom mogućoj budućnosti.

Ponekad mi se činilo da se savršeno uklapam u njegov svijet brojki i računalnih operacija, ja sam bila jednadžba s više nepoznanica, i sa samo jednim ispravnim rješenjem. Gubim se u analizama našeg odnosa, okrećem oko svoje osi, vrtim u krugu, a Igor realno razmišlja o nama, danu nakon ovog, jutru koje će nas grubo izbaciti iz postelje na ulicu, u vanjski svijet. Ustao je i rastvorio zavjese. Pomislila sam kako sam jebeno zaljubljena u tog čovjeka.

– Možemo na piće, u predvorju je bar – rekla sam. Svaki mišić titrao je spreman da se suoči s još jednim izazovom koji sam pomno isplanirala kako bih se, kako sam to voljela sebi objasniti, konačno smirila. Možda je sad vrijeme, pomislila sam. Jednom mora nestati.

– Jesi pričala sinoć s njim? – upitao me za šankom dok mu je brza sjena preko lica odavala nelagodu.

– Nisam – odgovorila sam i naručila duplu votku. Meškoljila sam se na stolcu, zapalila cigaretu, osjetila sam kako me dim grebe po grlu. Osvrnula sam se oko sebe i uhvatila ga za ruku. Neka čudna blagost nadvila se nad našim glavama. Bili smo sami u baru hotela.

– Teško je pričati s tobom, ne razumijem te. Prvo me tražiš, onda me tjeraš, pa me opet tražiš. Što želiš?

Pomaknuo mi je kovrču s obraza, utegnula sam trbuh i zaustavila disanje, a čestice njegovog parfema otopile su se u mojim nosnicama i otputovale do mozga. Njegov dodir bio je prirodan, želja je konačno isplivala na površinu, spojila nas u trenutku o kojem smo dugo razmišljali, a sad se činilo da se samo stvorio pred nama, brzo i naglo. Predugo smo se platonski voljeli, sada je došlo vrijeme kada nemamo više o čemu pričati, riječi su postale samo skupovi glasova bez značenja, nevažne, toliko puta izrečene.

– Poljubi me – shvatila sam odmah da je to izrekla neka druga žena.

Primaknuo se. Poljubio me, osjetila sam toplinu njegovog jezika u ustima, prste kako su prionuli uz moju kožu, krute mišiće uz svoja bedra. Odmaknula sam se.

Sada kada je bliski odnos trebalo ostvariti u potpunosti, bili smo gotovo nečujni. On je vrtio čašu viskija ukrug na drvenom šanku, ja sam gledala van, prema terasi hotela.

– Ti ga voliš – rekao je.

Osjetila sam snažan udarac u trbuh od kojeg sam ispravila kičmu. Mozaik se slagao polako, otprilike kao i naše izdaje. Pokunjeno sam pogledala Igora ravno u oči. Ne, to sigurno nije bio on.

– Hajde, tko će znati – pokušao me privući k sebi.

– Mi ćemo znati.

Ustala sam. Igor je stajao pored visokog stolca u hotelskom predvorju, okrznuo me pogledom preko ramena. Sjeo je za šank i okrenuo mi leđa. Izašla sam van, nebo se zatiralo niskim paperjastim oblacima, koji su se onda nagomilavali oko vrhova obližnjeg brda i prekrivali veći dio kopna. Jugo je vitlalo prašinu na terasi, konobari su skupljali bijele stolnjake i posuđe sa stolova, zrak je bio topao i vlažan. Tamo negdje dalje na pučini vjetar je podignuo valove.