Ples u dvorištu | Marija Rakić Mimica

DOĆI ĆE

 

Juka živi u kamenoj katnici na kraju sela, izdvojeno, drugih kuća nema u blizini. Cesta pored kuće vodi do zadnjeg nastanjenog zaseoka, poviše je brdo obraslo šikarom i niskom šumom.

– Dite moje, diži se! – uspeo se na kat. Hladnoća mu je pri tom razdrmala kosti pa se brzo spustio u kuhinju. Dodao je drva u peć i vatra se rasplamsala. Vani, po travi i lozini još je bilo snijega. Nigdje žive duše, samo su vrapci čeprkali po tvrdom tlu u, za Novu godinu ispražnjenom, svinjcu.

Lucija je čula oca, ustala i pogledom tražila odjeću što joj otac svaku večer pripremi za idući dan.

– Ajmo, kćeri! – otac se već vratio na kat. Obuvala je postole jako dugo. Sagnuo se, zavezao joj vezice i jedva se ispravio. Stisnule su godine i ramena i kičmu.

Živi on u selu već sedamdeset i sitno godina. Obrađivao je od nekad mnogih posjeda još jedino zemlju što mu je otac ostavio u nasljedstvo i što mu je načela svaku kost. I brinuo za Lucu. Odavno je on udovac, žena Marta ugasila se nakon upale plućne maramice kao svijeća. Briga za troje djece i hektar zemlje srušila se tada na njega, iznenada.

– Tribamo do vinograda pa se vratit do podne, danas ti dolaze braća. Sutra je materi misa – čelo mu se namreškalo.

Stariji sin Ivo završio je škole za inženjera i oženio se u gradu. Mlađi sin živi stotinjak kilometara dalje od brata, gradi karijeru u banci, provodi pola života na službenom putu.

– Počet ću rizat lozu danas, dodaj mi rakiju za škare – Juka je pružio ruku prema Luci. Dodala mu je plastičnu bocu pa vratila glavu među koljena i pjevušila svoju melodiju između čokota malog vinograda. Uvijek istu melodiju.

Bilo je dana kad ne bi mogao sve sam podnijeti. Gledao bi je kako se ljulja na mjestu i poželio bi je protresti, natjerati da progovori s njim, pomogne mu preživjeti, posebno teške, duge zimske dane. Pokušavao je uvijek s istim, da joj olakša: što želi jesti, kuda želi ići i što bi htjela raditi da ubiju vrijeme. Podignula bi nakratko glavu i nastavila gledati uprazno ili u neki svoj svijet. Pogled joj je bježao od oca, kao da sve razumije, ali mu ne može pomoći. Davno je to bilo kad su liječnici rekli da im je dijete teško bolesno: Lucija nikad neće biti poput svoje braće. Živjet će u svom zaključanom svijetu.

Pogled mu zastane na njenom tjemenu što se ritmično spuštalo i podizalo. Ponovo posegne za plastičnom bocom, ovaj put je nagne i zatrese glavom. Drmnula je šljivovica tijelo i dušu.

Znao je raditi u vinogradu dopodne, ali danas mu se sve nešto nije dalo. Neka težina mu stegnula prsi dok je obrezivao lozu. Martino lice urezalo se među čokotima, na izdancima što se izdvajaju iz pazuha listova, na stijenama brda iznad vinograda, proviruje odasvud već godinama. Koža joj je bijela i nježna. Bila je vješta i brza u svim poslovima. Brinula se za djecu, održavala kuću i obrađivala zemlju, nikad joj ništa nije bilo teško. Ni njemu uz nju. Ali, danas, danas nije mogao raditi.

– Ajmo doma! Oni će doć – kupio je Juka obrezano i polako krenuo natrag.

– Doći će – znala je Luca ponavljati njegove zadnje dvije-tri riječi. Pritom bi se nasmiješila, a oči bi joj zasjale kao da će zaplakati.

– Kad će nama zasjati sunce? – rekao je naglas. Nije ponovila, bila je već dalje. Gledao je kćer kako široko gazi makadamom do asfalta, kako gazi po hladnoći. Kad stigne proljeće, bit će lakše. Voli Juka tada sjediti ispod pristave na panju. Tada je ispred njega polje, a iza leđa dvor pun beštija. Mačke leže, psi lutalice dolaze po hranu što im je redovno ostavlja, ptice vire iz živahnih krošnji, a kroz sitne pukotine zidova gmižu gušteri, sve ih je više zadnjih godina, primijetio je Juka. Grilje su otvorene, na balkonu visi rublje, grubi ručnici što ih pere predvečer u lavoru.

 

*

Sjedili su za stolom, samo su vilice tiho zveckale. Luce se igrala hranom na tanjuru.

– Jedi! Dugo je do večere.

Žvakao je zalogaje brzo, bez gušta, samo da to obavi, misli su mu bile negdje drugdje, mast mu je kapala niz bradu. Slagao je u glavi raspored za ostatak dana: treba nabaviti drva, naložiti vatru u svim sobama, pripremiti hranu za sinove, očistiti usahlo cvijeće na grobu prije mise.

– Doći će ti braća – ponovio je.

– Ćale! – Luce se okrenula i pljesnula dlanovima.

– Veseliš se njima ka i ja. Dugo nam niko nije svraća.

Bio je siguran da ga njegova kći razumije, ali ne zna kako sve to izreći. Zato bi navečer sjedio s njom pored vatre i pričao seoske priče, učio je životu i objašnjavao svijet u kojem živi. Ona bi ga slušala, ali nije progovarala. Sve je čuvala u sebi, a on se nadao. Da samo jednom progovori kako bog zapovijeda, pokaže mu da ga čuje i osjeća. Kaže mu da nije sasvim sam. Mora. Hoće. Ne može to tako ostati.

– Iden im ja napravit postelju, moraju negdi leć – ustane od stola i obriše bradu rukavom košulje.

– Doći će.

Slagao je posteljinu na velike, drvene krevete i otvarao prozore, da svježi zrak oplemeni sobe.

– E moj Juka, da ti ima kogod da da ruke, koliko bi ti život bija slađi – pričao je sam sa sobom.

Čim je raširio plahte po krevetima, sobe kao da su odjednom postale prostranije. Mirisale su drukčije, na one dane kad je ona brinula o domu, peglala plahte i slagala ih u ormare na čijem su vrhu dozrijevale dvije dunje.

Nema vjetra – gledao je kroz prozor prema cesti, krošnje su mirovale. Sumrak se polako zgušnjavao. Za jake mjesečine svaku večer mogao se vidjeti dim kako se probija iz starih dimnjaka. Seljani bi grijali ruke na kominu dok su se divenice i slanina sušile na piljevini. Uvukli bi se pored vatre, a dim bi im nagrizao oči toliko da bi svako malo poželjeli izaći na zrak. Van gdje mrkla noć plaši, a studen stiska.

– Dođi da te spletem – pružio je ruku prema Luci koja se odmah primaknula. Čučnula je, a on joj čeprkao po kosi. Imala je gustu kosu, na majku. Učinilo mu se kao da je blizu Marti, da je dira nježno po tjemenu. Tko će je čuvati kad mene ne bude, pomislio je dok je slagao pramenove u gustu pletenicu. Tko će joj kuhati, vezati vezice, plesti kosu?

– Doći će – reče Luce.

Volio je kuhati. Luca bi ga gledala i dodavala namirnice. Sjeckao je danas popodne povrće na sitne komade koje je onda zažutio na luku. Tek nakon što se dugo pirjalo na masti, ubacio je u lonac komadiće mesa. Miris hrane ispunio je dom, širio je nosnice dok je želudac krulio. Izvadio je čaše za vino iz pretinca regala u dnevnoj sobi. Rijetko je vadio stvari otamo. Luce ih je brisala krpom i slagala po stolu. Kad je završila, nagnula je zadovoljno glavu u lijevu stranu. Sve je bilo priređeno za večeru, tanjuri, salvete, začini, jelo je bilo na toplom, nedostajali su samo ljudi.

– Već su tribali doć, rekli su da će prije noći – Juka je stajao na prozoru i pogledom razgrtao mrak. Osluškivao je zvukove automobila što bi se probili do kuće nakraj sela.

– Doći će.

– A valjda će brzo – zatvori prozor i ostane na mjestu.

– Ovo neće ništa valjat kad se oladi – potražio je Lucu na drugom kraju prostorije. Sjedila je prekriženih nogu.

– Doći će – Lucin glas bio je tih, kao da ne želi da je otac čuje.

Stajao je pred njom i razmišljao zašto još nisu došli. Sigurno nisu stigli obaviti sve u gradu, imaju puno obaveza. Nije to kao na selu gdje je čovjek sam gazda svog vremena. U gradu je puno teže živjeti, vrijeme im je pobjeglo.

Vrati se i opet gleda kroz prozor. Stabla su stršila visoko, grane su se odmicale, daleko od njega i ove zabiti, na samom kraju svijeta i svjetla. Vidio je na prozorskom staklu Martu kako bere smokve, dječake kako hvataju loptu što im je pobjegla iz dvora. Zaletjeli su se po nju, skaču po kamenju, ne gledaju gdje gaze, Marta se okreće, upozorava ih da paze gdje staju.

Gledao je utabanu stazu do ceste po kojoj je gazio bos još kao dječak. Koliko je samo puta tuda prošao! Bilo je dana kada su noći bile bučne, a pjesma odjekivala iz grla što bi se močila rakijom. Sada vlada samoća kojoj se trebaš znati predati i pustiti joj da te uzme. Tek onda je se prestaneš bojati.

– Evo ih, dolaze! Ustani, Luce, evo ti braća stižu – krenuo je prema vratima i zastao na pragu. Svjetla automobila nisu skrenula prema njima, nego produžila u selo ispod njihovog. Luce se vratila unutra, a Juka je ostao dugo stajati na ulaznim vratima.

 

*

Ljudi su ulazili u crkvu, križali se i klanjali kipu Gospe na ulazu, sjedali u izlizane klupe. Sijedi gospodin u svijetloplavoj košulji molio je u prvom redu, lijevo, očiju uperenih u pod, pored njega sjedila je žena čupave i guste kose. To su Nikola i Marija. Ostala su mjesta prazna. Drugi red, stara Manda i njezin Šime. I tako dalje, svi su bili tu, a crkva je bila poluprazna. Raspored sjedenja je bio uvijek isti, znao ga je napamet, kada bi netko umro dugo je trebalo da netko sjedne na njegovo mjesto.

Putem kući Juka nije govorio kao inače kad bi se vraćali s mise. Hodao je sa svojom kćeri polako. Luce se u jednom trenutku okrenula i pogledala oca.

– Doći će – rekla je.