Ples u dvorištu | Marija Rakić Mimica

OČI KAMENE

Penje se stara Kata stepenicama kamene kuće, vlažnima od kiše koja uporno pada već dva dana.

– Neću moć uzgara – okrene se prema Martinu i objesi usta kao da će sad zaplakati.

– Ja ti neću pomoć sigurno – odgovori joj njezin najstariji sin i uđe u kuću.

Sedam godina Martin živi s majkom. Mlad je bio kad se oženio, dobio djecu, ali mira nije pronašao. Otišao je u rat, vratio se dok su djeca još bila mala, ali kao sasvim drugi čovjek. Više nije bio grlen kao nekad kad bi kazivao seoske priče za kaminom do zore. Riječi su teško izlazile iz njega, znao bi satima sjediti sam, za stolom, paleći jednu cigaretu na drugu. Za to bi vrijeme Ana i Kata radile u kuhinji. Samo bi ga ponekad oštro pogledale kao da će time zaustaviti sav taj jad što se skupio u njemu i začepio mu grlo.

Mučila se Ana doprijeti do njega, ali ništa nije pomagalo. Pokušala je razgovorom vratiti ga k sebi, ali nije htio ni razgovarati ni svađati se. Kako je vrijeme odmicalo, širio je oko sebe nemir od kojeg su svi htjeli pobjeći. Pokušavao se ponekad igrati sa svojom djecom. Kad bi mu sjeli u krilo, pogladio bi ih po kosi, poljubio u obraz i kao da nije znao što bi dalje. Pa bi ih spustio sa sebe i piljio uprazno. Nije dugo potrajalo, žena se s djecom vratila ocu, a on ostade s majkom, šutljiv u gluhom selu.

– Oš ti kavu, mamo? – iz kuhinje se čulo kako voda iz slavine curi po limenom sudoperu.

– Neću. I tebi je dosta. Pogledaj se na šta sličiš, crn si ka bronzin na komaštran!

Nitko im nije dolazio, odavno. Osamljenost kojom treba znati gospodariti. Kad bi Martin legao, a često je to činio, samo su slike iz rata navirale čim bi zatvorio oči, a strah bi zapinjao u grlu. Onda bi ustao i sjeo na balkon. Vraćao bi lijepe uspomene u svijest, trudio se. Lijepe bi uspomene uvijek počinjale i završavale s Anom.

Čini se da je jučer bilo kad ju je nasmijan ugledao na Velikom Prologu. Ljeto, sparina je pritisnula zemlju, cvrčci su zvali u hlad, a ljudi psovali i pozivali na dernek. Sjedila je sa svojima iza šareno okićenog banka, brisala kapljice znoja sa čela i nestrpljivo gledala prolaznike, kao da nekoga traži.

Zaljubili su se, viđali po pazarima, šetali šumskim stazama, brali divlje šparoge, sjedili na zidićima na seoskim gumnima, ljubili ispod kostele u Zabrigu… Samo par mjeseci kasnije udala se za njega. Ubrzo je Martin dobio mršavog sina i pirgavu kćer, a Kata unuke.

– Pokreni se, aj do nje i vrati mi dicu – parala je starica uši piskutavim glasom, vukući noge prema vrhu stepenica.

– Đava odnja tebe i nju i dicu, na, sad!

Nakon što je Ana otišla, noći su postale paklene. Navečer bi panično zadržavao majku budnom za stolom u kuhinji. Kad bi vidio da su joj se objesili smežurani kapci, naglo bi ogladnio, pa je molio da skupa užinaju. Glad u kasnu uru je dobar znak, pomislila bi Kata. Širom bi otvorila svejedno sitne oči i ustala pripremiti hranu za sina. Ponadala bi se. To bi trajalo kratko, ta nada, za užinom je opet šutio, a već ujutro izvirio bi iz sobe natečen i crn kao još jedna noć što ju je probdio zbog ratnih trauma.

– Sinko moj, od čega si sastavljen? – reče Kata i zalupi vratima na katu. Zatrese se čitavi obor od staričina udarca. Martin objesi ramena i uvuče glavu, a ptice nakon kiše hrabro zazovu sunce. Učini mu se na trenutak kako bi mu se danas mogao i nasmiješiti brk, ali ubrzo spusti glavu i zabulji se u šalicu.

– Odnija ga vrag, pa kolko ti je godina? Dokad misliš tako? – pojavi se Kata na vratima brže od duha, unatoč teškim nogama.

– Gledaj svoja posla!

– Kako ću te ne gledat, u koga ću ako neću u te? Rodila sam te, ranila kako sam znala i umila, digla te na noge.

Nije mogla gledati njegovo namrgođeno lice, obješenu kožu ispod tupog pogleda, oronuli ten kao u starca. Bila je potpuno nemoćna. A ništa kao nemoć ne boli.

Molila je nevjestu da ih dođe obići, povede sa sobom djecu da se poigraju s ocem u dvoru. Htjela je da vidi koliko je nesretan bez njih, da prelomi i ponos i strah u sebi i vrati se kući. Oživit će odmah i on i kuća, rekla joj je. Ana je zaplakala. Želi i ona doći, vidjeti ga, popričati s njim i reći mu da joj nedostaje, vratiti se kući svojoj. Ali, boji se da će je opet otjerati od sebe, zamuknuti i pobjeći u svoj svijet. Da će doći po jednog, a sresti drugog čovjeka. I opet će je boljeti kao nekad, a taman se malo primirilo. Doći ću ja već, ne brinite, govorila je svekrvi.

– Šta imaš od života? Otira si familju, nisi se odonda smirija i nikad neš, neš ni da provaš jer te nije ni briga! Nasmij se, šta umireš po cile Isusove dane, srce mi puca gledat te takvog!

– Ne mogu.

– Izgledaš ka da nemaš nikoga, ka samac kamen u pristavi! Bori se, ne moš s materon bit cili život!

– A to je, jel, smeta ti šta san ti na grbači?!

– Neću te gledat takvoga, suv si ka komad mesa u sušari! Dođi sebi!

– Doša san sebi, a možda bolje i da nisam.

– Jesi, doša si meni! – zagrmi Kata i potegne šakom u zrak, obriše ruku o traversu koja se sva splela oko crne suknje i stane naricati. Znala je šta će posljednje riječi učiniti, zažali što ih je izgovorila. Martin samo ustane i produži korak preko obora.

*

Hladnoća je navukla ljudima kape i šalove do nosova, žene su grijale ruke kuhajući. Oštra zima zatvorila je seljane u toplinu doma, tko nije morao izlaziti nije izlazio, tek pokoji lavež psa razvukao bi se preko pustog sela.

Martin se probudio zorom.

– Mamo, aj pristavi kavu dok se umijem! – ne stigne ni izgovoriti rečenicu do kraja, a misli mu odlutaju do njegove Ane. Pili su nekad izjutra kavu skupa. Znala je šutjeti baš onako kako treba, nije pokušavala silom izvući riječi iz njega. Ponekad kada bi ustao, a kuhinja bi bila prazna, Kata bi ga čekala u dvoru. Podigla bi glavu s pletiva od vune što bi plela kad bi joj razum preuzele brige, samo da u teške misli skroz ne zaluta. Tamo negdje iza njenih leđa sjedila bi i Ana, ona je osmijehom rušila strahove. Virila bi iza staričinih leđa, trudila se vidjeti izraz na licu svog muža. Bio je uvijek isti, kao da ga ne dotiču ni dani ni noći.

Martin se umije i navuče hlače što su visjele na stolici pokraj peći na drva. Ogleda se oko sebe i još jednom zovne Katu. Pomisli kako mora da je izašla po drva. Skuha kavu, prekrsti se dvaput, skupi cigarete sa stola i krene u dvorište. Hladan zrak oboji mu obraze, on ukoči čeljust pa stisne šake u džepovima otrcanih hlača. Začudi se praznom prednjem dvorištu. Nigdje Kate.

Skrene iza kuće, proviri iza zida, a prizor ga skameni. Pored poljskog bunara zaraslog u šipražje stajao je drveni stolac i majčine papuče, složene jedna pored druge. Zastane na trenutak, pogleda unutra i pomisli kako je nemoguće da se to događa. Dolje, na tamnoj vodi plivalo je lišće i granje, a ispod njega naziralo se tijelo starice. Stane dozivati upomoć, mahati rukama, ali brzo odustane. Vrati se natrag u prednje dvorište. Uzme konop što je visio iznad kućnog praga. Nakon nekoliko pokušaja uspije omču nabaciti preko majčina sitna tijela, pa ga stane vući gore, zajedno s granjem.

– Evo me, mamo, izvuka sam te! Ostani sa mnom još malo!

Izvlači on teško sitno tijelo, stenje od napora, tijelo se ne da. Teškom mukom izvuče je iz bunara. Polegne je na tlo, sijeda kosa posloži se kao nekakav raščupani, umorni oreol. U bunaru je ostala plutati samo crna marama.

Klekne pred nju i zagleda se u otvorene oči. Gledale su ga kao oči onog mladića kojeg je upucao ravno u prsa. Poslije je klečao nad njim i proklinjao sebe, dan kad se prijavio u dobrovoljce, ostavio obitelj i otišao u rat.

Legne na tlo pored majke, počne moliti Boga da je vrati i poželi zaplakati, ali ni to nije mogao. To ga ispuni bijesom pa se stane udarati: prvo po nogama, pa šakom po trbuhu i naposljetku čupati se za kosu.

– Nisam htio biti takav, nisam znao drukčije! Šta ti učini, majko moja?! – zajeca snažno i spusti glavu na majčino mokro lice.

Odjednom začuje smijeh. Pomisli da se to možda Kata smije, da je sve samo neki ružan san, evo, sada će rat grunuti, pa će se on probuditi. Pogleda majku u ukočeno lice i ustane. Odmakne se nekoliko koraka unatrag, još jednom pogleda mirnu majku, i tada mu se učini da glasovi odjekuju dvorištem. Pogleda prema zidu, a tamo na njegovom kraju, vire četiri znatiželjna oka. Djeca zakorače pred njega. Začuje se krik. Iza njih stajala je njihova majka i pokušavala im rukama prekriti oči.