Ples u dvorištu | Marija Rakić Mimica

ŠKAMPI NA BUZARU

 

– Stavi sol i papar ispred mene – riječi su izlazile sporo iz Ankinog grla, prekinute pauzama za udisaj. Lucija je otvarala pretince, vadila začine iz kuhinjske ladice, sjeckala peršin i češnjak, provlačila dugačke škampe među prstima. Stavila ih je u lonac, uhvatila zelenu hrpu peršina s obje ruke i usula je unutra, odvrnula slavinu, ulila tri velike čaše vode i postavila na štednjak.

– Dolij malo ulja – Anka se ljuljala na mjestu, ne baš kontrolirano, ali pokreti su joj bili odmjereni.

Iako bolesna i iznemogla, odlučila je naučiti nevjestu skuhati Davorovo i Lovrino najdraže jelo. Lovre je volio jesti morske specijalitete, uživao bi u mirisima kad bi mu mama pekla komarču ili lignje punjene sirom i šunkom na roštilju, a on bi bezuspješno pokušavao izaći na balkon. Tata bi ga svaki put zaustavio i na koncu uzeo u naručje, stao s njim iznad roštilja i strpljivo mu tumačio riblju anatomiju, čime se dijete oduševljavalo, te bi svaki put nakon što bi mama pečenu hranu sklonila s roštilja nespretno pljesnuo ručicama i viknuo: – Mljac!

Lucija je pažljivo izlila ulje na škampe, uzela veliku metalnu žlicu i promiješala rakove brzim pokretima.

– Kako si to promiješala? Moraš paziti da svaki škamp okreneš – izgovorila je sipljivim glasom, ali uspjela je vratiti hladnu boju glasa što se izgubila otkad je preselila u sinov stan. Lucija bi nekad od svekrvinih zapovijedi i intonacije glasa nervozno okretala očima, ali danas je samo iznova promiješala hranu u posudi. Okretala je škampe polako i koncentrirano, pazeći da svakom škampu promijeni položaj u loncu, baš onako kako to svekrva želi. Anka je stajala pored nje, na nekoliko trenutaka osjetila se živahnom jer je opet bila korisna nevjesti i svom sinu. Vrsna kuharica koja još uvijek umije prenijeti svoje kulinarsko umijeće drugima, žena koja zna što treba uraditi sa svježim škampima koje je Davor jutros donio s ribarnice, a i iz kojih se, kako bi ih Lucija polako okretala, na mahove moglo namirisati more, smirujuće i živo. Više nije bila starački bolesna žena koja se ne može brinuti za sebe nakon zadnje razorne bolesti pluća koja ju je već dva mjeseca prikovala za sinovljev krevet.

Davor je ušao u kuhinju i nagnuo se preko njezina ramena, vireći u škampe napola prekrivene kipućom vodom.

– Makni se – rekle su gotovo uglas.

Miris skuhanih škampa potisnuo je vonj lijekova i atmosferu nemoći. Obitelj je ručala za stolom, okupirala se ljuštenjem i čišćenjem mesnatih repova, samo se čulo mljackanje i sisanje.

Nakon ručka, Davor je skupljao posuđe sa stola i bacao ostatke rakova u smeće.

– Dobila ti recept u zadnji čas – šapnuo je Luciji i spustio tanjure u sudoper. Ispirala je tanjure od ostataka hrane pod vrelom vodom, skupljala čaše i slagala ih u perilicu za suđe, a u mislima raspored za sljedeći tjedan. Očekivala je sastanak Nadzornog odbora za što se trebala pripremiti, proučiti spise i sastaviti prezentaciju, a čega se grozila skoro kao i napornih noći sa svekrvom koju je redovno njegovala. Brinula se da, kako su im liječnici savjetovali prilikom napuštanja bolnice, posljednje dane provede u miru, u što manjim bolovima i sa svojom obitelji.

Anka je sjedila na kauču, čekala je nekoga od njih da je odvede u sobu na odmor.

– Ja bih voljela prileći, čim popušim – Ankina cigareta u pravilu bi izgorjela u pepeljari.

– Mama, nemoj pušiti – Davor je zabrinuto promatrao majku kako drhtavim rukama pokušava pripaliti novu cigaretu.

– Ma, ja to više zbog običaja, da imam dojam normalnog života – rekla je i konačno pripalila. Davor je brzo skrenuo pogled, nije zapravo htio ukinuti slatke i zabranjene užitke u terminalnoj fazi bolesti nekada krupne i debeljuškaste žene koja je uvijek spretno obavljala kućanske poslove, brinula o kući i djeci, a sada bespomoćno sjedi na njegovom trosjedu, kao njena sjena. Anka je povukla dim cigarete i odmah je odložila pored sebe u staklenu pepeljaru:

– Da mi ne bi naškodila slučajno – nasmijala se pa uhvatila rukama za bolna prsa.

 

*

Anka je noću kašljala, premda bi joj Lucija podbočila leđa jastucima. Davor nije mogao spavati, gledao bi televiziju, nervozno vrtio daljinski upravljač u rukama i mijenjao programe, pušio jednu cigaretu za drugom ili čitao medicinske portale proučavajući simptome majčine bolesti. Kad bi začuo Ankino zapomaganje i gušenje u sobi, naglo bi skočio i započeo paničariti, pokušao je namjestiti, ali ne bi uspijevao. Tada bi Lucija, koja je ustajala na prve zvukove nemirnog kašlja, smireno preuzela intervenciju. Morala bi je terapeutski naglo stisnuti u trenutku gušenja i namjestiti u početni položaj. Kad bi se napad smirio, Davor bi stao na vrata, bespomoćno gledao i šutio.

Previjala ju je svako jutro, mijenjala prljave zavoje, brisala mršave noge vlažnim maramicama, namještala tijelo u što bezbolniji položaj. Donosila joj je hranu i lijekove, razgovarala s njom kad god bi Anka to htjela, kad bi imala snage pričati od stalnih bolova što su joj mrcvarili ispaćeno tijelo. Tih dana pričale su više nego ikad ranije.

Jutros je pomislila kako Anka neće glumiti da može sama ustati i sjesti s njom za stol.

– Kad moraš na posao? – upitala je nevjestu mirno, ne pomičući se.

– Danas imam sastanak u podne – Lucija joj je dala sve potrebne informacije i poželjela izaći iz sobe.

Razgovori između dvije žene uvijek su završavali brzo, a s vremenom su riječi gubile značenje. Prije bi se više prigovaralo, nego razgovaralo. Anka je rijetko bila zadovoljna njezinim odnosom prema kućanstvu i kulinarstvu i nije se sustezala to reći naglas.

Jednu večer, dok joj je njegovala noge kremom prije spavanja, Lucija se s mukom sjetila scene iz Lovrine prve godine života. Anka je tada otvorila hladnjak i drskim tonom, pred Lucijinim roditeljima, pozvala nevjestu da priđe:

– Ovo nisu namirnice koje trebate jesti. Moj unuk se razvija i treba mamu.

Otada, čak i kad bi Anka htjela pomoći obitelji, Lucija je uglavnom odbijala njene uporne i iritantne ponude. Bilo je situacija kad bi joj bakin angažman itekako dobro došao s obzirom na poslovne obveze u hotelskoj grupaciji za koju je radila četvrtu godinu zaredom. Rijetko je Anku molila za pomoć usprkos želji za odmorom koji si, s punim radnim vremenom i čestim prekovremenim satima, nije uspijevala priuštiti. Poučena ranijim iskustvom, nije se dala lako nagovoriti na Davorova tvrdoglava i iscrpljujuća nagovaranja kako joj je odmor prijeko potreban i kako trebaju imati vrijeme za sebe, ali ponekad bi ipak morala popustiti. Tada više nije kao prije, kada je bila brzopleta i mlađa, slijepo prihvaćala Ankina bolja rješenja u vezi kuhanja i vođenja domaćinstva. Oprezno je pristupala svim novim situacijama sa svekrvom i savjete u vezi hranjena i oblačenja svog djeteta doživljavala je kao uplitanje u njihov privatni život.

– Donijela sam lijekove – odložila ih je pored Ankine glave.

– Jesu ti prijale škampe? – pitala je Anka.

– Da, jako. Nego, moram brzo izaći.

– Znaš, ne trebamo žaliti za onim što smo izgovorili. Trebamo žaliti za onim što nismo jedni drugima rekli – rekla je Anka i pogledala nevjestu.

Lucija je gledala u njenu kosu, činilo se kao da prkosi ostatku izmorenog tijela. Bila je sijeda, ali vlasi su letjele oko glave, lepršave i žive. Teško da ćemo više ikada stići, pomislila je. Teško da ćemo dočekati proljeće zajedno.

– Da ti samo znaš koliko sam ja u životu radila – procijedila je kroz zube.

Lucija je pomislila na detalje koje zna iz Ankinog života, a koje joj je uglavnom Davor ispričao ili bi neke Anka ovlaš spomenula tijekom obiteljskih okupljanja: djetinjstvo provedeno u velikoj obitelj pod paskom stroge majke od koje je naslijedila kulinarske vještine, još kao djevojčica pomagala je svaku večer mijesiti tijesto za sutrašnji kruh ispod peke, sirila mlijeko i ukalupljivala budući sir u okrugli kalup, blizak odnos s najstarijim bratom koji ju je naučio skakati na glavu s mula, krpati mreže i slagati parangale, udaja za vrijednog i plemenitog čovjeka, trudnoća u ranim dvadesetima, odgoj dvojice sinova i obrađivanje škrte zemlje u velikom polju ispod brda. Jako malo je saznala o njenom životu od nje same, Anka je rijetko pričala o sebi, a kad bi započela, iznosila bi puke činjenice, kao da priča o tuđem životu. Razgovarale su rijetko, rečenice su bile pomno promišljene prije nego što su izgovorene, odmjerene i precizne. Njezin emotivni svijet bio je za Luciju nepoznanica.

Ležala je nepomično na krevetu, naslonjena na visoke pamučne jastuke i prekrivena samo laganim pokrivačem preko koščatih koljena, nožne prste voljela je ostaviti otkrivenima, a ruke je stisnula uz tijelo, nervozno se držeći za tkaninu spavaćice čvrsto prilijepljene uz bedra. Zamolila je nevjestu da se prestane vrpoljiti iznad nje i sjedne na stolicu pokraj kreveta. Lucija je privukla visoku drvenu stolicu krevetu, sjela i nasmiješila se svekrvi koja je jedva dočekala da počne pripovijedati. Pričala je o svom zavičaju, kamenoj kući na dva kata u kojoj je odrasla, ispod niskog i valovitog brda kroz čije se makadamske staze provlačila s bakom kad bi vodila stoku na ispašu, o otvoru na tavan kroz koji se provlačila kao djevojčica. Odgojili su je strogi roditelji koji su puno radili u polju, ispričala je nevjesti, a djetinjstvo joj je bilo ispunjeno i sretno. Lucija je pomno slušala kako joj žustro objašnjava koliko je voljela učiti, kako ju je učiteljica naučila vezati vezice u prvom razredu. Djed joj je uvijek pred spavanje pričao bajke o vilama kamenjarkama koje žive u kamenitim planinama, zavlače se u jame i pećine, a pokazuju se uvijek na liticama gdje pred zrcalima češljaju svoje guste kose i pletu ih u vjenčiće i pletenice. Kad bi djed izašao iz sobe, Anka bi znala ustati i stati na prozor. Čekala bi vile da dođu graditi dvorce za igru i odmor na nebu kad padne noć.

Nekoliko puta je spomenula supruga kao da je živ, kao da nije umro prije deset godina i ostavio je samu u prevelikoj kući.

– Kad sam ga upoznala, bila sam željna svega.

– Smirili ste se kasnije? – Lucija je izgovorila rečenicu brzo, kao da se boji.

– Nemoj ti biti kao ja. Nemoj trošiti snagu gdje ne treba.

– Došla su drukčija vremena.

– Trebaš čuvati što voliš. Sve ostalo prođe kroz prste – uzdahnula je Anka i snažno se zakašljala, kao da želi nešto ispljunuti, naginjući se prema naprijed koliko je mogla.

– Otvori mi prozor – nije bilo jasno je li to molba ili zapovijed.

– Hladno je vani, bura je.

– Neka bure. Zdrav je to zrak – rekla je Anka.

Lucija je pomislila kako to uostalom više nije važno.

– Evo, sad će biti bolje – otvorila je prozor. Hladni zrak izmiješao se s ustajalim zrakom u bolesničkoj sobi, unio svježinu novog dana što je svanuo u gradskom predgrađu, u ulici gdje jutrom nema buke ni prometa, nego tek pokoji prolaznik u kaputu visoko podignutih ramena žuri negdje, na posao, u trgovinu ili u obližnji kafić pročitati novine.

Na trenutak je zastala i gledala van. Bura je pročistila boju neba u žarko plavu, vrhovi okolnih brda provirili su u pozadini, činilo joj se da nikad jasnije nije vidjela krovove kuća i balkone na zgradi iza njih, uvučene tende i lončanice s cvijećem, ljude kako samo provire van i brzo se vrate u svoje domove, sklone s hladnoće i vjetra. Bilo je hladno, ali predgrađe je ipak živjelo, sve se i dalje odvijalo svojim tijekom. Pomislila je kako nikad s Ankom nije prošetala kvartom, nikad nisu zajedno otišle u samoposlugu ili na tržnicu po namirnice, niti izvele Lovru u park i poigrale se s njim, pričale o banalnim stvarima koje sačinjavaju svakodnevnicu i život čine živim. Više nemamo vremena za to, pomislila je, a dok smo ga imale, nismo ga znale proživjeti. Bura je naglo pojačala, čuli su se zvižduci i udari vjetra, a tamo negdje gdje se brda spajaju s nebom naglo su se stvorile čudne sjene. Činilo se da u kolu plešu vile dok im vrhovi raspuštene kose lebde plavetnilom neba.

 

*

Vrijeme na sastanku prolazilo je sporije nego inače. Lucija je mislila na ženu koja leži u njenoj kući, grči se u bolovima, stišće prstima plahtu, hvata zrak halapljivo kao da će joj negdje pobjeći.

Izašla je iz zgrade tek predvečer. Vozila je kući pod svjetlima, sumrak se već debelo utisnuo u ulice. Pomislila je kako bi bilo divno kada bi je netko, barem na jedan dan, jednu noć, riješio obaveza njegovateljice. Ipak, cijelo vrijeme dok je Anka boravila u njenoj kući, uza sav strah i nelagodu zbog neizlječive bolesti, osjećala je prigušeno zadovoljstvo što pomaže toj ženi s kojom je sve te godine bilo teško razgovarati i približiti joj se, zadovoljiti njene kriterije, odgovoriti na njene nemoguće zahtjeve.

Parkirani automobil hitne pomoći pred zgradom onemogućio joj je ulazak u garažu. Ugledala je muškarce u crvenim jaknama kako nose pomoćni ležaj. Davor je bio na vratima i gledao Ankino tijelo do vrata prekriveno bijelom plahtom. Lice mirno, oči sklopljene, a sijeda kosa opuštena, kao da je uvenula.

 

*

U rano proljeće propupala je trešnja. Donedavno gole grane prekrili su čunjasti pupovi iz kojih će uskoro niknuti bijeli, nagomilani cvjetovi.

U kuhinji, Lovre gleda kako Lucija vadi velike škampe, jednog po jednog, iz vrećice i stavlja ih u lonac.

– Dolit ćemo vodu. Moramo pažljivo okrenuti svaki škamp – reče Lucija.

– Mama, još su živi! – dječak se podiže na prste kako bi mogao vidjeti kako se škampi pomiču u praznom loncu.