Gospa s ljiljanima | Jasmina Blažić
DUGANOV SIN
Dugan je nepomično stajao već satima, ne brinući za vrijeme.
Vani su palacala svjetla, a tragovi meteora u blizini razlijevali su se kao planktoni zagrabljeni u noći bez zvijezda i bačeni natrag u more, utopljeni u beskrajnom crnilu.
Brod je brujao gotovo nečujno. Boje su skakutale po kontrolnim pločama, neizblijeđene, žarke, porazno žive i nakon njihovog dubokog potonuća u svemir.
Dugan se pokrenuo i odvratio pogled od zaslona. Prinio je lijevu ruku sasvim blizu očiju.
Koža oko noktiju bila je siva, tvrda i neprozirna. Jagodice bi se na dodir udubile i tek nakon nekog vremena poprimile svoj oblik. Dotakao je čelo i donjim dijelovima dlanova ispunio šupljine ispod arkada. Sinusima se bolno pomaknu vrtloženja zraka. Šištala su i grebla ga po sasušenim stjenkama nosa.
Predugo je spavao. Buđenje je bilo nijemi vrisak u nemoćnoj omamljenosti. Misao je tek drijemala. Misao koja se, kao i obično, nikad nije predavala nijemom pozivu olakšanja i obećanju povratka.
Dugan kroči u pozadinu kabine, i zaustavi se kraj prozirnog zaslona spremnika za spavanje. Položi ruku na nj osjetivši tek neznatnu razliku temperature. Iznutra je dopiralo blago svjetlo i miješalo se sa rasvjetom što se raspršivala iz mekih nabora zidova kabine.
Bojao se ispustiti glas. Mogao bi to biti cvilež, životinjski, ponizan pred porazom. Mogao bi biti i krik koji bi u trenutku sve ove prozirne barijere pretvorio u prah. A on nije želio ništa mijenjati. Ona je trebala ostati kraj njega, pa makar i na ovaj način.
Kad se Dugan probudio, Stil je već bila mrtva. Znao je to već pri samom pogledu, prije svih provjera.
Pri njihovom odlasku s Matičnog svijeta, sva bol izrodila se u mržnju, iz koje se, mislio je tada, izdigao pročišćen i jak. Teško da je u tom času postojalo nešto što bi ga moglo jače povrijediti.
A Stil je sada mrtva. Zvijer u njemu ponovo se probudila i kidala komad po komad vlastitog mesa, zagrizajuću zubima u okamenjenu patnju.
Gledao je njeno lice, spokojno kao da ona nije zaspala s onom istom, njegovom gorčinom, strahom i nadom.
Iza leđa mu je signal na zaslonu javljao ulazak broda u sustav T16. Dugan kratkotrajno promotri zapise, a onda se vrati Stil.
Njegovo visoko, u crno zavito tijelo, na trenutak se napregne kao da sapinje val koji je dolazio iz dubine njegova bića. Lice, blijedo do posvemašnje bjeline, izobliči se u naprezanju da suzdrži jecaj. Već po drugi put.
Ali, on je bio kao mačka s devet života, a u svakom preostalom bila je snaga svih prethodnih.
Dugan promotri sliku na zaslonu. U sustavu T16 jedan je planet sasvim sličio Matičnom svijetu.
Nakon predviđenog buđenja i boravka u T16 sve dok se ne obnove energetske zalihe, oni su bili osuđeni da produže dalje na Elion, sebi sličnima. Jer, takva je bila kazna i takav je bio red.
A Stil je umrla. Zaspala zauvijek.
Pisak u Duganovim ušima zapara do bola. Podaci iz zadnje kontrolne misije bili su potvrđeni.
Odjednom se pokrene i misli mu počeše navirati, precizne i neupitne. Krene prema upravljačkoj ploči, ostavivši Stil u zagrljaju hladnoće i nespoznatog užasa što se još uvijek hranio njenom smrću, zaustavljen u neprimjetnom, posljednjem šumu njene kose.
* * *
Lupnjava po vratima tresla je cijelu kuću. Drveni dovratak je zveketao i klimao se sasipavajući unaokolo zasušene grudice od gline i pijeska kojima su nedavno bile začepljene rupe u zidu.
Prenula se naglo i sjedajući rukama obuhvatila ramena. Nikola je i dalje spavao okrenuvši joj leđa, otevši do kraja izgužvani pokrivač napunjen perjem.
“Urša Tucmanka!” dopirao je izvana grubi glas. “Urša Tucmanka! Ustaj! Trebamo te u Tornju!”
Kroz mutna okna dopiralo je blago svjetlo nagovještavajući svitanje. Urša spusti noge na mrzli pod i zgrabi ponjavu prebačenu preko donjeg dijela kreveta. Ruke su joj se tresle, što od zime, što od straha, dok je okretala veliki ključ u bravi i sklanjala zasun.
Vani nije bilo puno svjetlije nego u kolibi. Sjena bršljana što je spojio drvenu kapiju s kućom prodirući u pukotine između dasaka i klinova u zidovima, prekrivši dio slamnatog krova, zakrila je srebrnasti odsjaj svitanja.
Herman Boll stajao je pred vratima, nestrpljivo nogom razbacujući kamenčiće po dvorištu. Kad je izašla, oprezno pritvarajući vrata za sobom kao da do tada nije bilo cijele te buke, on pogledom zaokruži njena gola ramena što su provirivala ispod ogrtača, plavkasta i glatka , produži linijom tijela ocrtanog ispod grubog sukna, pa završi na bosim sitnim stopalima smočenim rosom.
“Odmah se obuci!” naredi. Urša nesvjesno pritegne ogrtač. Opet ju je gledao tim pogledom, svaki put sve gladnijim, opasnijim, bestidnijim. Osjećala je kao da će svaki čas pokleknuti i da će ponjava spuznuti s nje, ostavljajući je pred njim golu i još toplu od sna.
“Uhvatili smo je”, rekao je cereći se, bljesnuvši svojim zubima. Bili su još uvijek svi na broju i tako prijeteći, oštri i bijeli kao u grabežljivca. “Treba je pregledati. Čestita ženo, ja odoh u Toranj, a ti pohitaj za mnom.”
“Tko…?” htjede upitati, ali on je već zamicao na ulicu.
Urša se vrati u kuću, i sjedne na rub kreveta, iznenada umorna kao da cijelu noć nije spavala. Okrene se i prodrma muža.
“Nikola, Nikola! Moram u Toranj! Boll je došao po mene.”
On otvori jedno oko, pa uzdahne. Raščupana kosa zaplela mu se o oštru, kratku bradu.
“Opet!” procijedio je jedva glasno, i zagnjurio se u jastuk, zahrkavši još isti čas.
Prevelike drvene blatnare strugale su za njom dok je izmicala po uglačanim kamenim oblucima kojima je bio obložen put do Tornja. Stiskala je oko sebe vunenu maramu kao da se boji da je netko ne prepozna.
Daleko dolje u nizini, sad već obojena žutilom slutnje sunca, vukla su se maglena isparenja močvara, poput srebrnih pijavica pripijenih uz Savu. Gradec je još spavao, zadnjim, najtvrđim snom. Oni koji su imali posla u polju, šumi ili vinogradu, otišli su već prije par sati.
Vrata na Tornju bila su odškrinuta, mokra od vlage i mirisala su na rđu. Ušla je obrisavši ruku o maramu. Odozgo su dopirali glasovi. Popne se uskim zavojitim drvenim stubama pridržavajući se o zid od neobrađenog kamena.
Zagušljivi zrak u Tornju bio je oštar i hladan od noći što se otimala od svjetla puzeći u stjenovita udubljenja ostajući ovdje zaštićena od dana. Na katu, u hodniku pritješnjenom potamnjelim drvenim gredama, Urša nakratko zastane, rukama zagladi kosu i zagura još jače uvojite vlasi pod maramu, pa udahnuvši zrak koji je u tankom traku dopirao kroz uski, četvrtasti otvor u masivnom zidu, otvori škripava vrata i uđe.
Sobičak je bio crn od čađe, zrak pun prijetnje i straha. Na klupi podno prozorčića dogorijevala je svijeća mirisom prljavog voska. Boll je sjedio uz grubo skelpani stol, nogu u teškim čizmama visokih sara, odignutih i naslonjenih o plitku izbočinu na zidu.
Tri žene, usplahirena lica, stisnute, i nemirne, pokušavajući se zakloniti jedna iza druge, stajale su lijevo od vrata, plašljivo gledajući Bolla. Nasuprot njima je na oniskom stolcu, nepomično, kao da spava, mirovao Sigismund Barić, odjeven u pohabano kožno odijelo, pričvršćeno uvrnutim kožnim trakama, a krvnička kapuljača, odložena podno njegovih nogu nalikovala je na odbačenu rukavicu, izgužvanu i iznošenu do bezbojnosti.
Urša prepozna Maru Vugrinčevu, Jelu Canjekovu i Katarinu Frajt. Gledale su je, šuteći.
Ona zatvori vrata, uđe i stane uz njih.
Tek sad primijeti u kutu djevojačko tijelo, sklupčano i svezano brojnim konopcima. Odora joj je bila razderana i mjestimično su se vidjele plave i ružičaste masnice i još crveni, krvavi tragovi na glatkoj koži. Lice i oči nije joj mogla vidjeti jer je stvorenje imalo na zatiljku kosu stegnutu istim konopcem kojim su joj bile povezane i ruke pa je glava, u neprirodnom kutu nagnuta nazad, bila zaklonjena od pogleda.
“Došla si!” reče Herman Boll i ustane. Soba joj se, odjednom, učini strahovito niska. Osjeti kako žene kraj nje dršću.
“Znate što vam je činiti!” Glavom je pokazao na svezanu djevojku. “Pretražite je, od glave do pete, svaku rupicu, svaki dio njena tijela. Tražite đavolji znak! I čuvajte se, da vas vještica ne dohvati!” On posegne za Uršinim rupcem i grubo ga skine s njezine glave. “Pretražite sve, svaku vlas! A ti, Tucmanka, uredi tu svoju grivu, jer bi te se za nju mogao uhvatiti nečastivi!”
Urša brzo stavi rubac na glavu. Jela navuče svoj duboko na čelo.
Boll sukne Sigismunda nogom u stražnjicu. Ovaj se prene kao da se probudio, pa teško ustane, uzimajući usput kapuljaču. Krvnik i podsudac izađu van.
“Sigismund će čekati vani, da je ponovo sveže kad je pregledate. A poslije dođite gore k meni da napišemo svjedočenje.” Boll zatvori vrata, uputivši zadnji pogled Urši.
Djevojka je mogla imati oko petnaest godina. Bila je u vrućici i povremeno je, u polunesvjestici, buncala. Činilo se da uopće nije svjesna žena koje su je okretale ranjavajući prste na grubim čvorovima pokušavajući je osloboditi spona, miješajući svoju krv sa sukrvicom što je još istjecala iz ogrebotina na djevojčinu tijelu.
Radile su šuteći, u strahu se ni ne pogledavši. Bojale su se ove male koja bi mogla biti vještica, Sigismundovog uha na vratima i samih sebe. Iako su se poznavale i bile čestite žene, udate, a Katarina i Jela već i majke, izbjegavale su se susresti na cesti, sajmu ili u crkvi. Mogao ih je okužiti đavolov dah dok bi tako povremeno bile pozvane da pregledaju nesretnice i pripreme ih za dalje ispitivanje, tražeći znamenja na tijelu osumnjičenih ili predmete koje bi skrivale u robi ili u ženskim tajnim mjestima. Bile su mrske sebi samima i ustrašene jedna od druge.
“Da joj ostavimo ruke vezane?” pitala je Mara, jedva to protisnuvši. Bojala se da se vještica ne pretvara da je u nesvijesti i da joj, oslobođena, ne iskopa oči.
“Pusti”, Katarina klekne, pa počne raspetljavati čvor oko djevojčinih zaglavaka. “Možda je bezopasna. Možda nije vještica. Mogli su pogriješiti”, promrmlja.
“Nikad nisu”, odvrati Urša i pogleda prema vratima.
Djevojka se zvala Margareta i tek je nedavno, za zadnjeg sajma, zamijećena u gradu. Pravdala se prošle noći, prilikom uhićenja, da je jedanaesto dijete i da ju je otac otjerao od kuće trbuhom za kruhom iz jednog sela u Prigorju. Uhvatili su je dok je spavala na Cindrekovom sjeniku. Cindrek se sav bunovan, još ne vjerujući svojim očima, izvučen iz kreveta, onako slično kao i Urša, križao tresući se od straha i hladnoće, dok su se o njegovu košulju vješali žena i djeca, bojažljivo se navirujući iza njegovih širokih leđa.
“Nema vražjeg znaka”, rekla je Mara Bollu kasnije, nakon mučnog pregleda, poslije kojeg je Sigismund ponovo svezao i odnio Margaretu u pljesnivi podrum, prebacivši je preko leđa kao kakvu crknutu živinu.
Boll je ljutito otfrknuo.
“Nešto drugo? Je li što sakrila? Crnu voštanicu? Kristal? Ogledalo…? Urša?”
Urša odmahne glavom. Sjeti se Margaretine hladne i suhe ženskosti, očajnog djevojačkog tijela koje se nesvjesno u svojoj nevinosti odupiralo njenim oklijevajućim prstima.
Boll nastavi pisati po papiru koji se uporno uvijao, ne dajući mu da sagleda cijelu pismenu.
Trajalo je dugo. Urša se umorno premještala s noge na nogu, ne usuđujući se pogledati njegovu veliku usku ruku koja je s lakoćom držala pero.
“Stavite znak”, konačno je rekao.
Mara i Katarina, na mjesto koje je pokazao prstom, narisaše neravne križiće, titravih crta.
Jela prihvati pero i tamna kap tinte otkine se i padne na sredinu lista, uneredivši dokument.
“Nespretnice!” zaviče Boll, otrgne joj pero iz ruke i pruži ga Urši, odgurnuvši grubo Jelu.
Rastale su se na vratima Tornja nijemo, bez pogleda, kao da se ne poznaju i kao da se nikada nisu srele. Jutarnje sunce ogrijalo je zidove i osušilo kamen na cesti. Vrata kolibe bila su otvorena i Urša ušavši nađe praznu postelju. Nikola je već otišao preko na Kaptol u nadničarenje.
Otvorila je prozorčić s kojeg je pucao pogled na nizinu i Savu koja je, sad već vidljiva, vijugala kroz dolinu nalik na srebrnu zmiju, a močvare su izgledale kao odbačene zmijske košuljice, zelenkaste i ljeskave. Na gradskom zidu, tik ispod njihove kolibe, mirisala je vinova loza i puzala niz brijeg podno grada. Ptice su se javljale sve većom grajom, slijećući na bedem.
Urša otklopi sanduk s rubeninom i izvuče čisto rublje. Rasprostre ga i položi na krevet. Zatim se dohvati vedra i krene na zdenac.
Dok je vedro padalo, ona u tamnom ogledalu vode na čas ugleda svoj lik. I sjeti se da se isto tako vidjela u smeđim očima Hermana Bolla kad je ispisala svoje ime podno njegova kitnjasta rukopisa, kvrgavim i teturavim slovima. Uhvatio ju je za ruku i osmjehujući joj rekao: “Urša Tucman! Za dva dana, navečer poslije gradskog zvona dođi u Toranj! Sigismund će dotle obaviti svoj posao, pa ćeš nam pomoći oko vještice.”
Nikada do sad to nije tražio od nje. Ali, nije smjela odbiti. Ponizno se okrenula i sišla, osjećajući njegove oči kako joj klizi niz hrptenjaču, između lopatica, duž kralježnice. Bila je zastravljena i omađijana. A negdje u sebi osjetila se obilježena tim pogledom, pa je zbrzala kao da se boji da netko ne iščita taj znak.
* * *
Čin progonstva mogao bi biti, kad bi se samo zamijenile neke riječi, čin vjenčanja.
“Da li ti, Stil Ses, prihvaćaš ovog ovdje čovjeka, Dugana Darga, u doživotno zajedništvo…?”
Umjesto toga, prisegla je na doživotno progonstvo u Udaljenim svjetovima. Uvijek njegova. U dobru i zlu.
Svita koja ih je ispratila zaista je nalikovala na svadbenu povorku. Svečana odijela, napeta lica, dvosmislena dobacivanja i zbunjena predbacivanja onih koje su donedavno zvali prijateljima.
“Kako si mogao, Dugane?!” tiho prozboreno po zadnji put, sa strahom od ogorčenosti koja je izbijala iz tih riječi, s loše prikrivenim stidom radi krive procjene ovog čovjeka koji je tako mirno, nijemo, dapače prkosno primao Pečat progonstva.
“Po ulasku u brod, otvori Pečat. Javljat će nam o vašem kretanju. Po dolasku na Elion, Pečat će nam odaslati vašu poruku i to će biti zadnje.”
Stil ga je primila za ruku. Bila je znojna i hladna. Osjetio je njezinu paniku. Lagano joj je stegnuo prste ne bi li je umirio.
“Bilo kakvo odstupanje od puta koji vam je zacrtan, uništit će brod. I vas, ma gdje se našli u tom času.”
Govornikov glas bio je mehanički, bez emocija. Donedavno njegov prijatelj, Bergan Diter Hag nije pokazivao nikakvu nelagodu vodeći protokol kao povjerenik Suda Matičnog svijeta. Dugan je bio zadovoljan što ne mora odgovarati. Ni sam nije bio siguran bi li mogao podnijeti mržnju koju bi izlio na ove ljude, sve sama poznata lica. Cijena donedavnog povjerenja u neke od njih bila je vrtoglavo visoka, ali pokazalo se, ipak nedostatna. On i Stil bili su izigrani i prevareni, proglašeni pobunjenicima, opasni po Matični svijet.
“Pobunjenici – to da”, pomisli Dugan dok je gledao u daljinu u zeleni sumrak. Zakleo se sebi, u samoći noć prije toga, da će opasni tek postati. On i Stil, doživotni zavjerenici.
Bergan Diter je dignuo glavu i pogledao gomilu zbitu u ekstatičnoj šutnji, okružio rukom ispred sebe i okrenuo se Duganu i Stil. Kraj njega, na postolju zastrtom crnom svilom, blistao je Pečat.
Šutnja postade opipljiva. Stil se ukoči.
Bergan Diter pruži Pečat Duganu. Zatim brzo povuče ruku kao da se plaši njegovog dodira.
Tek sad začuli su urlik motora dolje na uzletištu.
“Idite i množite se”, reče Bergan Diter, i kao da je jedva čekao kraj, brzo se okrene i ode.
Sasvim jednako, pomislio je Dugan. Vjenčali su ih progonstvom.
A sad, tu negdje na pola puta do Eliona, Stil, njegova jedina nada, leži mrtva u svom hladnom grobu, tako sveprisutna u ovom skučenom prostoru i njegovom podivljalom umu. Provjera je dokazala da je greška u sustavu uzrokovana nečijom naredbom umetnutom još i prije nego su poletjeli. Posljednji niski udarac.
On i Stil nikad neće imati dijete.
Bio je to njihov jedini mogući plan. Dati djetetu sve znanje ovoga svijeta, roditi ga tu na brodu i odgojiti prije nego što slete na Elion. Jednom kad dodirnu tlo Eliona, ostavljeni sami sebi, svojim rukama i umu i dobrodošlici onih rijetkih koji su se već počeli predavati i zaboravljati, to dijete bilo bi jedino sposobno voditi i promijeniti zacrtani tok života. Stil i on pomogli bi mu da shvati, dok i sami ne bi počeli zaboravljati. I bilo bi drukčije nego do sada. Koliko je jednostavnije bilo delati kad znaš, nego kad samo vjeruješ! I koliko bi bio brži uspjeh!
To bi bio jedini način da se Matičnom svijetu vrati milo za drago.
To biće je trebalo biti njihova osveta, čista esencija mržnje, sudac sasvim pristran zlu. Jer Matični svijet je bio isto takav.
Namjera koja ih je pokrenula bilo je dobro. Sad su tom istom dobru željeli prinijeti žrtvu u zlu, nepovratno, svojim tijelima i dušama. Prvu stepenicu su savladali – borbu protiv sebe samih.
Stil mu je nakon polaska pokazala dio opreme koju je ponijela. I u najbrižljivijem nadgledanju uvijek se nađe mogućnost da se nešto prokrijumčari u brod. To su naučili otprije.
Tada nije shvaćao čemu sve to.
“Razmisli o tome koliko dugo ćemo putovati. Pustit ćemo da dijete, za to vrijeme, s usađenim znanjem, naraste upravo toliko da pokrene promjene. Razmisli o tome, Dugan!”
Znao je da Stil neće pogriješiti. Pet godina zajedničkog rada, javno hvaljenog i onog drugog, u tajnosti, sve dok ih nisu otkrili, dokazali su da njena procjena prilikom mijenjanja genetske strukture budućeg bića daje jednako savršene rezultate kao i jednostavno, intuitivno odlučivanje u životu običnih ljudi. Gotovo savršene. Ponekad je potrebno tako malo pa da pobjeda bude pretvorena u poraz.
Radili su sve te godine gotovo ne misleći na sebe. Zaboravljali su se i postajali nepažljivi.
Borba uvijek prerasta prvobitnu namjeru. Uvuče te u bitku u kojoj sve odjednom počinje izgledati drugačije i nerijetko se dogodi da prvobitni povod postaje samo jedan u nizu, ponekad i izgubivši na važnosti.
Na neki način postali su borci protiv Matičnog svijeta, a za Matični svijet.
Duganu je sad očajnički bilo potrebno dijete. Sva ogorčenost zbog onog prije, definitivno se pretvorila u mržnju nakon ovog što su učinili Stil. Ako je ikad dvojio radi ispravnosti svojih odluka, sad više nije bilo sumnje. Dugan je želio osvetu.
Znao je kako će je imati. Planet oko kojeg je kružio, u sustavu imenovanom T16 što je bio dokaz da trenutačno nije bio suviše zanimljiv Matičnom svijetu, na samom rubu Udaljenih svjetova, vjerojatno je nekad bio ono što je danas bilo njihovo odredište – Elion: posljednje utočište otpadnika koje je vremenom izraslo u novi svijet, neprimjetno nadgledan s povremenim upadima koji su usmjeravali njegov razvoj u kolotečinu nalik na ostale, već razvijenije svjetove.
Kroz nekoliko stotina godina, T16 postat će opet zanimljiv Matičnom svijetu. Dotle je život dolje previrao u događanjima, naizgled uzrokovanim slučajnostima.
Ništa nije slučajno, znao je Dugan. Uvijek tako mora biti.
U sustavu T16 bila su im dozvoljena tri izlaska iz broda. Uz malo sreće, savršeno dovoljno za njegov naum! Uostalom, razmišljati o sreći? Činiti ovo, ionako mu je jedino preostalo.
“Dat ću ti dijete, Stil Ses, svoje dijete”, rekao je bezglasno, kao što su nekad razgovarali. “I kunem se, odgojit ću ga kao što smo si obećali.”
Dolje, na plavom planetu, zakrivenom ponegdje bijelom vatom oblaka, tama je doticala jednu polutku i blaga, lipanjska noć spuštala se nad prostrane šume davno uzdignutih, nabranih gorja.
* * *
Urša je kročila jedva zamjetljivom stazom uz šumu, puštajući da je vode bose noge.
Još topla zemlja zagrijana do usijanja neobično vrućim kasnoproljetnim suncem, isparavala je prve tragove rose u nježnoj sumaglici kroz koju bi ponekad zaiskrila sićušna svjetla krijesnica.
Šuma s Uršine desne strane bila je crna i čudovišna ispod svoda zamućena rijetkim oblacima nalik na iskrzalo, prorijeđeno tkanje. Bijelo rascvalo grmlje uz put mirisalo je slatko i jako. Zastala je ubrati grančicu, ali je ozlijedila prst na dugačak, glatki trn ispod lišća, pa je sada hitala povremeno ližući ranicu na sitnom zglobu.
Pod nogama joj zapucketa suha grančica i Urša, prestrašena, zasta i oslušne. Huk vjetra provlačio se krošnjama šume, ali se činio dalek, kao iz nekog drugog svijeta. Noćne zvijeri još nisu izašle iz svojih brloga, a ptice su šutjele, pozaspale ili se tek javljajući opreznim lepetom.
Urša se ogleda i skupi maramu oko ramena. Unatoč blagosti večernjeg zraka, strese je zimica. Bila je daleko od gradskih zidina, ali se svejedno bojala da nekog ne sretne. Nije ni željela pomišljati na posljedice. Cankovica ju je upozorila nekoliko puta:
“Sretne li te netko u to doba, pa još pred Ivandan, kako ideš prema izvoru, budi sigurna da će ti poslati Hermana Bolla na vrata.”
“A što ako ja sretnem nekoga… vješticu… ili đavla?” pitala je Urša, stišćući u sitnom dlanu obli kamen sav klizak od znoja.
Cankovica se nasmijala. I odšutjela odgovor. Na neravnim stijenama kolibe obasjanim titravim plamenom, u crvenom odsjaju plesale su sjene bilja koje se sušilo ovješeno o čađave grede.
“Prije tebe je tu bila tvoja svekrva, stara Tucmanka. Dala mi je dva cekina, ne bih li ti pomogla. Ne može se pomiriti s time da njezin jedini sin Nikola ostane bez nasljednika.”
Urša je znala drugu priču o Tucmanki i njezinom jedinom sinu. Pitala se onda, kao devetnaestogodišnjakinja zašto su baš nju, koje su se klonili svi seoski momci, odabrali za nevjestu ljepuškastom i ne baš siromašnom Nikoli Tucmanu s Griča.
Saznala je već prvu bračnu noć. Nikola nije mogao udovoljiti svojoj bračnoj dužnosti. Sklupčao se u podnožju kreveta i šutio. Shvatila je da su mu do tad podvodili i druge djevojke ne bi li probudili njegovu muškost. Onda su odustali i oženili ga Uršom, pretpostavljajući da će ona biti sretna što je u tim godinama uopće netko hoće i da će šutjeti preuzevši na sebe muževu sramotu.
Stara Tucmanka nije to rekla Cankovici, već je svu krivnju svalila na Uršu. Urša je šutjela. Ni sama nije znala nema li u tome bar malo istine. Tucmanka je pravdala Nikolu, tražeći u Cankovice lijekove i trave za Uršu, dobrom plaćom podržavajući uvjerenje koje joj je sama nametnula.
Poslije tri godine zajedničkog života, Cankovica je bila preporučila Tucmanki da Urša i Nikola promjene stanovanje, ne bi li se oslobodili uroka koji su zaposjeli njihovu sobu u zajedničkom kućanstvu. Tucmanka je odmah uredila zapuštenu kućicu uz južni gradski bedem, uništenu u prošlom požaru, a koju je obitelj napustila, sagradivši novu, prostraniju i višu u ulici uz Nova vrata. Od tada Urša i Nikola živjeli su osamljeno, kao kakvi starci koje su napustili djeca, unučad i sluge. Ali sve ostade jednako.
Urši je godila ova razdvojenost. Ionako su joj, za loše raspoloženje, bili dostatni zajedljivi pogledi koje joj je svekrva upućivala u crkvi. Stari Tucman nije mario ni za nju ni za svoga sina.
Svako malo bi Tucmanka naručila nešto kod Cankovice. Ova bi pozvala Uršu, pa joj davala spremljene musave glinene bočice, gorke napitke ili masti koje su odvratno zaudarale i kojima bi morala mazati grudi i trbuh. Poslije toga gadila se samoj sebi i zahvaljivala je bogu što je Nikola više uopće ne gleda.
Nevoljko je i taj put ponovo otišla staroj. Svaki put klela se da je to zadnje.
“Pokušaj još s ljekovitom vodom”, reče Cankovica i kao da se uvukla u svoju vlastitu grbu na leđima prekapajući po drvenom sandučiću punom svakojakih drangulija. “Na izvor ćeš otići noć prije Ivandana. Kreni odmah poslije zalaska sunca. Kad stigneš, skini sa se svu odjeću i kroči u nj, ali pazi da to bude lijevom nogom. Ostani u vodi dok se ne pojavi Mjesec. Tad obuci odjeću na mokro tijelo i otrči natrag.”
Urša je u taj trenutak bila napol uvjerena da bi to zaista moglo pomoći. Stara ju je promatrala svojim škiljavim, raznobojnim očima, gnječeći stabljiku metvice bezubim desnima.
“Daj baci taj kamen u vatru”, reče Urši, pa štapom protrese žar na nevelikom niskom ognjištu.
Urša bez zamaha ubaci kamen na oganj. Iskre frcnu i ugase se na tvrdom zemljanom podu. Nedugo zatim Cankovica iščeprka štapom kamen iz vatre i podmetne uz stijenu vedro s vodom, spretno ubacivši pocrnjeli oblutak. Iz vedra zacvrča i diže se kiseli dim.
Cankovca zagrabi platnom u vedro, pa izvuče kamen. Bio je prepukao po sredini i tanka, crvena linija nalikovala je na otvorenu ranu.
Cankovica pogleda Uršu. Ova se skutrila, bojeći se što će joj stara reći.
“Idi na vodu”, ponovi stara. “A ako ne uspije, drugi put ću ti dati suncokretova ulja ili jarčeve krvi za muža.”
Urša je izašla, oprezno se ogledajući. Starica je dugo piljila u kamen. Ono za muža predložila bi joj i prije, samo da se stara Tucmanka nije tako zdušno brinula izliječiti Uršu, velikodušno joj plaćajući. A Cankovica je odavno shvatila u kome grmu leži zec.
Dok je o tome razmišljala, krezubo se cereći, kamen u njenoj ruci odjednom se raspuknuo, uz glasan prasak i na platno na kojem je ležao prosu se sitna crvena prašina. Cankovica je preplašeno ustuknula, zureći u njega, a onda ga, pogledavši prema vratima kuda je izašla Urša, ponovo bacila u vatru i zatrpala ugljenom, dok su joj se stare ruke, izbrazdane smeđim žilama, vidljivo tresle.
Sjećajući se nelagode koja ju je obuzela kad je otišla od Cankovice i premišljanja kako da pred Nikolom opravda kasno noćašnje izbivanje, Urša izbije na malu čistinu, okruženu brezovim šumarkom.
Nikola se ionako nije pojavio cijeli dan i poručio joj je da će ostati na Kaptolu. Poslije jutarnjeg događaja s Margaretinim uhićenjem, cijeli grad je brujao i nitko nije pridavao suviše pažnje Urši kad se u predvečerje iskrala kroz gradska vrata.
Put do vrela bio joj je poznat jer bi tamo ponekad danju, s mlađim ženama odlazila na kupanje. Ali noću je krajolik bio sasvim drugačiji, a gusta iznikla trava, puna sitnih cvjetova i sokova, skoro je zarasla put.
Ipak, izvor je bio tu, mračan kao tamno ogledalo zasjenjeno vlagom. Unatoč toplom zraku, na mahove bi se jasno vidjela para kako šiklja među šašem. Zemlja u blizini izvora bila je topla i gnjecava i stopala su joj do gležnja propadala u meki, glatki mulj.
Urša se vrati i položi maramu na rosnu travu, pa na nju uredno složi haljinu od gruba smeđa sukna. Dok je skidala košulju, naježi se iako je povjetarac iz šume bio blag i topao.
Zagazila je u vodu. Doimala se crnom i mada je znala da je bara plitka, učini joj se da je bez dna i da će je povući dolje u duboki glib. Kad je konačno oprezno ušla, smočivši grudi, opazi da se livada oko nje i šuma rasvjetljava, kao da ogromni mjesec izlazi iza obzorja. Na trenutak se poboja da je prekasno došla i da već mora hitati natrag. Ali kad se okrenula i kad ju je zabljesnulo svjetlo odozgo prelamajući se nad njenim grudima u vodi, vidje da je mjesec koji se nadvija na livadu stotinu puta veći od onog koji se tek imao pojaviti.
* * *
Ženine oči još uvijek su bile iskolačene od prvog šoka. Bila je teža no što mu se učinilo kad ju je ugledao sasvim nagu kako gazi kroz tamnu vodu.
Dugan ju je, omamljenu i mlitavu, spustio na ležaj. Tamne, guste spiralne kovrče okružile su joj blijedo lice. Među čvrstim vlasima još se nazirala poneka kaplja vode.
Pogledao joj je tijelo, dugačko i vitko, predano sasvim glatkoj i prijanjajućoj površini na kojoj je ležala. Svilena koža napeta nad izbočenim zdjeličnim kostima, trbuh bez ijednog nabora i čvrste grudi, struk jasan u savršenom razmjeru tijela.
Prihvatio se posla. Odabrao ju je između nekoliko žena koje su te noći samotne švrljale. Njeno lice, uvećano na zaslonu do prirodne veličine, uvjerilo ga je u dobar odabir. Pratio ju je od naselja, bešumno nadlijećući bez svjetala, čekajući trenutak kada mu neće moći izmaći.
Sada, dok je pripremao uređaje, izbjegavao je pogledati u stražnji dio kabine, na blago osvijetljeni lik u hladnom, zapečaćenom ležaju, iako je znao da bi se Stil složila s njegovim naumom. Pokušavao je o ovoj nepoznatoj ženi razmišljati kao o stvari.
Ipak, morao je nevoljko priznati, bila je pomalo nalik na Stil. Tijelom, svojom visinom, oblikom lica.
Bilo je smiješno, zatekao se, tako razmišljati. Ni jedna neće biti kao Stil. Ni jedna nije bila.
Znao je to oduvijek. Već kao djeca zajedno su planirali budućnost i osjećali pripadnost jedno drugome i svoju posebnost. A onda su se razišli, na kraju studija, sasvim nepripremljeno. Zbog toga se ljutio na nju. Nije želio ispitivati kuda su je poslali. Pretpostavljao je da je takav rastanak ionako samo njena odluka.
Nakon tri godine, susreo ju je letu za T20, smještenom uz sam rub Udaljenih svjetova, u iznenadnom poslanstvu koje mu se tada činilo rutinskim. Kad je nakon svih provjera mjera opreza u naslonu sjedala prije polijetanja okrenuo glavu da promotri suputnika, ugledao je njezino lice, nepromijenjeno i jednako tako zapanjeno. Poslije kratke nedoumice, prasnuli su u smijeh, a onda su se oprezno povukli preispitujući u sebi svoja dotadašnja uvjerenja.
On je već tada bio Kontrolor i nekako je slutio da bi mu ovo poslanstvo moglo osigurati napredovanje. Nije želio odmah navaliti na nju s pitanjima.
Prva tri dana, dok im je brod bio sakriven duboko u nedostupnim planinama ponad strmih obala mora koje je noću svjetlucalo zlokobnim sjajem, nije je stigao pitati ni da li je za skrovitu šetnju. Uzimala je uzorke i vrijeme uglavnom provodila u laboratoriju. Četvrto jutro došla je u njegovu kabinu, isključila sve komunikacije i provjerila koliko treba da netko s druge strane mehanički provali.
“Mislila sam da me više ne želiš vidjeti”, rekla je, skupljajući kosu na tjemenu.
Dugan je u sebi proklinjao vrijeme zablude i nevrijeme ponosa. Bila je jednako lijepa, ali su dvije tanke crte sa strane usana, iako jedva zamjetljive, davale njenom licu stariji i ozbiljniji izgled.
“Znala sam da ćemo kad tad raditi skupa. Voljela bih da smo ranije počeli. Ne znam koliko si se promijenio i bih li ti uopće, Dugane, smjela ovako govoriti.”
U prvi trenutak pomislio je da će ga koriti radi izgubljenog vremena. Sad je uvidio da se radi o nečem drugom, pa požali. Prijekor koji je namijenio njoj, otkad ju je ponovo ugledao, bio je voljan sam prihvatiti. Jer to bi značilo da ona mari za njega, jednako kao i on za nju.
Stil je njegovu šutnju protumačila onako kako je sama priželjkivala. Rekla mu je sve, dok je on šutio, ispočetka zahvalan na njenom povjerenju koje je ukazivalo da je bar to ostalo nepromijenjeno.
Ona je znala: mogao ju je isti tren uhititi. Čak je imao ovlast da je taj čas ubije. Toliko je bilo strašno to što mu je rekla.
Umjesto toga, privio ju je na grudi i zaronio ruku u njenu kosu, dodirujući ispod nje vrat, tanak i svilenkast kao u djevojčice. Negdje u njemu, sadašnjost se cijepala u slatkoću zabranjenog dodira i strah da to ona ne primijeti. Ono o čemu je govorila, bilo je udaljeno, nagovještaj hladnoće koja će tek doći, a ona je bila tu uz njega, blago sunce na kraju ljetnog dana.
“Možeš li zamisliti”, rekla mu je u početku razgovora koji to i nije bio, jer on je gotovo cijelo vrijeme šutio. “Oni umiru od bolesti koju sam im ja nametnula! Tako je odlučeno na Matičnom svijetu, koji ne želi odstupiti od ovakvog obrasca jer se ne namjerava nositi s iznenađenjima. Već sutra će umrijeti deset tisuća ljudi! Shvaćaš li to, Dugane? Cijeli jedan grad!”
Dugan se sramio pogledati je u oči. Znao je za taj broj. Dapače, morao se pobrinuti da to bude ispunjeno.
“Prokleti Matični svijet”, prosiktala je.
Trgnuo se. Nije ju takvu poznavao.
“Kad bi ti ljudi znali samo malo više, samo malo, uspjeli bi se izboriti za život.”
Znanje. Dar koji je Matični svijet uskraćivao i kojim je kažnjavao, a da nitko nikad nije bio proglašen krivcem.
“Matični svijet više ne napreduje”, Stil će. “A to znači da će i svi ostali stati tu gdje jesu. Jednog dana, kad to Vijeće shvati, počet će uništavati u strahu da se obrasci, bez njihova utjecaja, ne počnu neprepoznatljivo mijenjati. A da im sada nismo donijeli tu bolest, možda njihova povijest ne bi nimalo sličila na našu. Zašto im naš dolazak ne bi donio nešto drugo? Otkuda nam pravo zatajiti ono što im može donijeti dobro?”
Muk.
“Svima nama najstrože je zabranjeno da im ikad damo do znanja da postojimo, koliko god se miješali u njihov život, i da se upletemo onda kad, prema Matičnom svijetu, za to nije vrijeme. Ali ja sam pronašla način kako da to učinim.”
Bio je radoznao, ali pitao se da li sve to smije slušati i zašto je ne natjera da ušuti. Želio ju je što duže tu uz sebe, to je bio razlog, i mogla je govoriti što god joj se prohtjelo dok god je osjećao njezin dah na licu.
“Ispočetka će biti čudni, ti novi ljudi koji će izrastati neshvaćeni. Ali, oni će ubrzati stvari. Neće znati otkud im ta sposobnost niti će ih to zanimati. Neće sve ni razumjeti, ali to nije ni bitno. Onaj slijedeći već će shvatiti više.”
Dugan ju je gledao. Zajapurila se. Zaboravila je da njegova šutnja ne mora značiti da je to odlučio podijeliti s njom.
“Sjeti se onog čime smo se ti i ja neko vrijeme zanimali još na studiju, ali smo to tada smatrali tek neostvarivom utopijom. Usaditi nerođenom djetetu sve znanje ovog svijeta! I, Dugan”, pogledala ga je pobjedosno, “uspjelo mi je! Znanje stotina tisuća godina! Dugan, pomisli na to!”
Bila je sposobna još na studiju! Ali da je bila tako uporna, radeći u samoći, jer sad je shvatio da je on jedini kome se povjerila, to nije mogao ni zamisliti!
“Na taj način će nas dostići. Izravnati se s nama! I tek tada ćemo moći svi dalje!”
Klonula mu je na grudi, a on je u sebi previrao, nesposoban reći išta više. Nemoćan od njezine blizine i užasa radi suučesništva koje mu je nametnula u svom bezuvjetnom povjerenju.
“To sad znaš samo ti”, dahnula je, a on čuvši to, osjeti da nemir u njemu prerasta u nadu.
Jer to je bio način da ostanu skupa.
Drugi dan ju je zatekao kako vadi ovulu iz utrobe domorotke koja je omamljena ležala na stolu.
Gledala ga je dugo, upitno, ne želeći ispustiti glasa jer nisu bili sami.
“Učini to”, konačno je rekao.
I to je bio početak njihovog kraja.
Dugan provjeri još jednom sliku male okruglaste stanice. Savršeni biser koji će zadržati samo svoju vanjsku blistavu opnu, a unutra će ugraditi svoj kod i sve znanje koje posjeduje Matični svijet. I nadao se da će mržnja koju će udahnuti ostati zapisana u tom biću, a da ono neće nikad imati potrebu zapitati ni zašto ni kako.
Bilo mu je za to potrebno neko vrijeme i on ženu ostavi ležati, pokrivši je njenom odjećom.
Kad je konačno bio gotov, provjerivši da li se sada već oplođeno jajašce potupno ispunjeno informacijama prihvatilo za sluznicu ženine maternice, ubrizga joj u venu stabilizator. Nije želio ponavljati postupak iako je vlakno prenijelo sliku još dva zrela jajašca utopljena u vlati sluznice. Bio je siguran u uspjeh. Bio je najbolji učenik najveće čarobnice, tako nemoćno prepuštene smrti.
Sad je znao da su trebali zamrznuti uzorke svojih tkiva. Ali mislili su da ih je konačni udarac već dohvatio izgonom s Matičnog svijeta.
Stil je predugo bila mrtva da bi se usudio koristiti njenim tkivom. Rizik bi bio preveliki.
Ona bi, ionako, odobrila ovo što radi.
Pogled na mikrobiće mlade žene sasvim ga je uvjerio da i ovaj svijet dolje pripada otpadnicima s Matičnog svijeta. Ipak, želio je dijete koje će nositi samo njegov znak. Njega je do kraja oblikovala i odredila Stil. Na taj način, to će biti i njeno dijete.
Prilijepi ženi na kožu iznad uha tražilo. Tako će je naći kada za to dođe vrijeme.
Brod je trebao ostati u T16 taman koliko je trebalo da žena donese dijete na svijet. Sada je imao priliku vratiti je i, kad za to bude vrijeme, doći po dijete, a da Pečat ostane nijem.
Dugan je nespretno počeo navlačiti na ženu odjeću koju je pokupio dolje uz baru. Vidje da joj je košulja već skoro potpuno stanjena od nošenja i pranja, i mrka haljina na nekoliko mjesta zakrpana strpljivim i sitnim šavom.
Otvorio je pretinac u zidu ponad ležaja iz kojeg mu se, tako mu se učini, smiješila Stil i izvadi njenu bijelu halju, koju navuče ženi, a na nju smeđu haljinu, prtljajući s hrpom uzica.
Ženine oči su sad bile zatvorene, a lice smireno.
Spavala je. Dugan se pitao kad ne bi toliko mrzio i kad mu ne bi stalo samo do osvete, ne bi li još jednom učinio ono što su on i Stil radili toliko puta, i pustio da negdje dolje jedan sitan stvor začet sasvim uobičajeno u tom nepoznatom svijetu, izraste u čovjeka čija bi ga različitost učinila prorokom svog doba.
* * *
Kroz puškarnicu na tornju dopirao je blag večernji povjetarac. Urša je stajala naslonjena na zid, stiščući rukama glavu koja ju je boljela već od ranog jutra. Okretala je oči od oskudnog svjetla svijeće što je kapala ostavljena na dovratku Bollove privremene pisarnice. Premda joj je vrata tornja otvorio Sigismund, promatrajući je neko vrijeme neodređenim pogledom, te je uputio da unutra pričeka Bolla, Urša je ostala na hodniku. Najradije bi da ne mora ući niti sresti Hermana Bolla.
Nad čelom joj je tutnjalo, muklo i ravnomjerno. Dotakne hladnim prstima užarene vjeđe, pa spusti ruke na trbuh. Sve ju je boljelo. Bila je puna straha, od Bolla, od onog što je noćas doživjela, od sebe same. Pitala se, stišćući se tu uz vlažan zid prekriven prljavom pljesni grobna zadaha, zašto je, umotan u lažni privid svakodnevice, prati usud zla.
Kao djevojka gledala je kako se njezine vršnjakinje udaju i odlaze jedna po jedna. A govorilo se da je bila najljepša u selu. Majka je izbjegavala ikakav razgovor s njom. Rekla joj je da tolika ljepota i pamet mogu doći samo od đavla. Da to plaši ljude. I neka radije šuti i moli se bogu da je netko ipak uzme.
Nikola ju je, pak, ostavljao po cijele dane samu. S početka je mislila da će njihov odnos prerasti u kakvu-takvu prisnost. Sad joj je bilo sasvim svejedno. Molila se samo da je ne optuži za nešto i ne otjera od kuće. Ne jedan muž, s razlogom ili bez njega, osvetio se svojoj ženi da bi ova skončala kao i jadna Margareta, čije jecaje bi sad Urša povremeno začula, zagušene debelim mokrim zidovima.
Lupanje vratima i bat koraka na stepeništu natjera je da se sasvim priljubi uza zid. Daske su škripale ugibajući se pod teškim Bollovim korakom. Zapuhan od penjanja strmim uskim stepenicama, obasjan svijećom što je dogorijevala cureći već niz zid uz vrata, odjednom se stvorio pred njom.
“A tu si!” dahne on, naginjući se nad Uršu. Ona osjeti miris kože njegova odijela i onaj, nalik na miris smole koji je očito potjecao od njega samoga.
“Što je? Ne izgledaš dobro!”
Sine joj da Nikola nikad nije izgovorio nešto slično. A ovaj stranac, kojeg se bojala i od kojeg nije znala što može očekivati, zamijetio je njezino raspoloženje. Na trenutak mu bude zahvalna na tome.
“Možeš li k djevojci? Ne treba te biti strah! Pa da je i vještica, poslije Sigismundove ruke, ne može ti ništa.”
“Znači… nije priznala?” procijedi ona. Nije znala da li joj od toga bi lakše ili teže.
“Ima vremena”, reče Herman Boll, pa joj iznenada skine maramu s glave. Vlasi je čvrsto uplela u pletenicu i savila je na potiljku, ali su se one kraće oslobodile stiska i sad su zatreperile oko nje, prateći njegov pokret lagano pucketajući.
“Urša Tucmanka”, rekao je. “Idi dolje i pomogni Sigismundu. A poslije dođi u moju pisarnicu.”
Ona krene na stube. Svijeća zacvrči. Boll je jednako stajao na mjestu.
Da se prihvati zida, morala se očešati o njegovo visoko, snažno tijelo. Osjeti još jače miris smole i kože dok je povlačila za sobom haljinu i neka vrućina, pomiješana s trncima, prelije joj trbuh.
Ono što je Urša ugledala u oskudnom svjetlu uljanice, ukipi je na najgornjoj stepenici podruma.
Sigismund je sjedio u dnu prostorije na podu zastrtom slamom zarezujući velikim nožem komad slanine, mljackajući komadiće sira i kruha, ne obazirući se na nju. Uvaljana u uneređenu, smrdljivu hrpu sijena, jedva pokazujući znake života, ležala je Margareta.
Urša se trgne pa siđe i priđe djevojci, prevladavši strah i gađenje, ne upitavši Sigismunda za dozvolu. On je coknuo jezikom usrkavši gutljaj iz bokala kojeg je izvukao odnekud ispod slame.
Margareta je stenjala buncajući, zamazana vlastitom krvlju i tragovima povraćanja po košulji razderanoj na više mjesta. Iz kuta usta cijedila joj se zelena slina, a kosa, raspuštena i slijepljena u nekom čudnom redu, uokvirivala je lice zažareno od vrućice.
Urša se sagne pa pridigne košulju punu smeđih mrlja.
“Vještica sad još samo može letjeti, ha, ha”, hroptao je Sigismund s drugog kraja prostorije. “A i to dok joj krila ne raspnem na kotač!”
Urša se zgrozi. Od smrada koji je okruživao Margaretu, dođe joj zlo. Ako sad povrati, činilo joj se da je nitko više neće moći u tome zaustaviti. Ionako joj je bilo zlo cijeli dan.
Margaretine potkoljenice bile su slomljene i meso na njima bilo je raščerupano kužeći zrak zadahom raspadanja. Ubodne, jednoliko poredane rane u dnu kojih se bijelila kost natjeraju Uršu da sklopi oči i prekriži se.
“Vještica je skoro proplesala u čizmama”, šušne Sigismund. “Da si je samo vidjela kako se trzala. Tako je valjda zabavljala i samog nečastivog.”
Urša se ogleda, pa u kutu prostorije ugleda bačvicu s vodom. Skine maramu s glave, pa ode i namoči je. Hladnoća je malo povrati u red.
“Da mi Boll dozvoli, sve bi ona priznala. I kada i kako… odmah”, procijedi nezadovoljno Sigismund.
Urša je sumnjala da nije proveo osobno, zasebno ispitivanje optuženice. Naslućivala je to po masnicama na njenom tijelu. Nije uopće htjela razmišljati o tome da je Boll tu također mogao imati svoje prste.
Sjetila se sitnog ožiljka iznad zdjelične kosti, kojeg još jučer nije imala, a danas je bio tu, rumenkasto nabrano tanko zadebljanje, kao da je star bar mjesec dana. Spomen na sve ono što je pokušala potisnuti u sjećanju i pogled na slomljenu Margaretu zavine u njoj vretena straha do same boli.
“Vještica je lunjala noću, he, he!” nastavi krvnik, stružući petama čizama po podu.
I ona je noćas lutala. I molila da ne sretne ni čovjeka, ni žene, ni vraga.
“Tražila je đavla. Nudila se đavlu.”
Đavao je došao po nju. Urša ponovo proživi omamu svjetla koja su se pojavila iznenada, ukipivši je u mlakoj vodi. Vidje njegov tamni lik kako izranja iz tog svjetla. I osjeti opet nemoć koja joj je oduzela koljena i njegov hladni dodir kad ju je dignuo na ruke.
“Prohtjelo joj se nečeg posebnog. Nisu joj bili dovoljni momci. Ne, letjela bi s đavlom.”
Letjela je, sklupčana uz njega, dok je oko nje i u njoj urlalo. Vidjela ga je obasjana crvenim, žutim i zelenim svjetlima dok su se dizali u visine, a želudac joj se lijepio uz kralježnicu. Zvijezde su se rasprskavale i u ušima su joj hučale oluje.
Bog joj je bio svjedok da to nije željela, ali sama je, odlaskom u toplu noć, izazvala sudbinu.
Sigismund je ustao, pa se sad približio, gledajući je kako briše Margaretine ruke i vrat već polusuhom maramom.
“O, da mi Boll to da, natjerao bih je da mi prizna što je radila s njim i kakav joj je bio, kad je ušao u nju, dok je ona vriskala od uzbuđenja. Hladan, je li vještice, hladan?”
Da, hladan, prisjeti se Urša hladnoće koja joj je žežla utrobu, dok ga je onako obamrla, bila gledala kako se naginje nad nju, nesposobna za ijedan pokret ili riječ. Vidjela je samo njegovo lice, đavolsko, blijedo, prekrasno… i osjećala hladne dodire na svojim nogama, po svom golom trbuhu. Od straha i omađijanosti nije ni pomislila da leži pred njim onako gola, nemoćna. Gledala je te oči preduboke da bi pripadale čovjeku i te usne, prelijepe da bi bile ljudske. Sam đavao, sam đavao je se dočepao!
“Vješticama piše da su bile s đavlom, znaš ovdje…” reče Sigismund, pa ju naglo odostraga zgrabi i okrene prema sebi, grabeći je za haljinu ponad grudi. Urša krikne, i snažno ga odgurne, skupi haljinu i pobježe prema vratima.
Nečastivi ju je uzeo, sasvim sigurno, kad je izgubila svijest. I ostavio joj biljeg. Čudnu bijelu košulju u kojoj se našla, pred jutro, ležeći u mokroj travi nedaleko zidina.
Gradec je živnuo od večernje svježine. Kroz otvorene prozore koliba dopirali su glasovi i titrala svjetla. Urša je trčala po cesti, osjećajući prljavštinu Sigismundove ruke na grudima, zaboravivši da se treba javiti Bollu. A onda je zastala, zadihana i promislila.
Nije bilo sumnje. Možda ju je đavao noćas učinio vješticom. Što je sve radio s njom, nije mogla znati. Ali nije smjela dati Hermanu Bollu razlog da posumnja. Pa je skupila skute, zagladila kosu znojnim dlanovima i vratila se u Toranj.
Herman Boll je postajao nestrpljiv. Znao je otprije koliko bi dugo mogao trajati Uršin boravak u podrumu. Ni jedna ne bi izdržala duže gledajući obogaljenu zatvorenicu slušajući Barićevo trabunjanje. U zadnje vrijeme postao je nasrtljiviji i običavao bi ispitivanje uzeti u svoje ruke. Boll se, začuvši neku strku u prizemlju, poboja da Barić gnjavi Uršu, ali tišina koja nakon toga zavlada, posjedne ga natrag na stolac.
Otkada je postao podsudac, mogao je birati po cijelom Griču. Žene su dolazile, omađijane strahom. Ponekad, nesiguran u njihovu predaju, doveo bi ih ili namamio u Toranj i nakratko ih poslao u podrum, kao sad Uršu.
Nekako sad nije imao mira, činilo mu se da to nije bilo primjereno za nju. Razlikovala se od drugih žena koje je susretao svakodnevno u ovom malom gradu, gdje se sasvim neplanirano zaustavio pokušavši sklopiti par dobrih poslova. Pa kad mu se već ukazala prilika da povoljno kupi palaču na samom gradskom trgu, preko puta crkve i proširi unosne poslove, odlučio je neko vrijeme i ostati. To se proteglo već na tri godine. Naučio je govor i prepoznavao je iskrivljene fraze koje su mještani nekad davno preuzeli iz njegova jezika. Postao je ugledni građanin slobodnoga kraljevskog grada Zagreba i plemićki podsudac zagrebačke županije.
Jednog dana u njegovu kuću banula su tri stranca govoreći njegovim materinjim jezikom koji je ipak zvučao nekako čudno. Objasniše mu da su kraljevski poslanici i da mu povjeravaju posebnu dužnost.
“Od sada nadalje, Hermane Bollu, ovaj broj žena ćeš uhititi, optužiti za vještičarstvo i smaknuti na način kako ti drago.”
Smrknuo se vidjevši nemalu brojku. Ionako do sada nije bio baš omiljen zbog svog bogatstva i brzo stečenih počasti. Pomisli o budućnosti u ovom gradu.
“Prihvati se toga, Hermane Bollu”, rekao mu je treći, koji je dotada samo šutio. “Sjeti se mračnih tajni koje si ostavio za sobom. Koliki bi bili sretni da ih se dočepaju!”
Boll je šutio. Tko zna koliko su znali? Nema li baš svaki čovjek bar jednu mračnu tajnu? Pa je, konačno, pristao. Uvijek je od dva zla znao odabrati ono korisnije.
Vremenom je spoznao kako mu strah koji se oko njega širi daje posebnu moć. Muškarci su mu popuštali već kod prvog dogovora. Žene su ga mamile pogledima. Bio je opasna zvijer koja bi uhvaćena u njihovu stupicu obećavala užitke i sigurnost. I odonda više nikada nije osjetio ono uzbuđenje što ga je i djelomično nagnalo na mračni put.
Sve dok jučer ujutro nije ugledao Uršu, polunagu i rumenu od sna na kućnom pragu. Imala je nešto u izrazu lica, neki spoj prkosa i samosvijesti koji ga je mamio. I bila je lijepa, đavolski lijepa.
Najprije je pomislio da i nju uhiti. A onda mu se sve to zgadilo i umalo je prezreo sam sebe. Svratio je navečer do Cankovice, pa se raspitao o Urši. Stara, potkupljena novim zlatnikom, ispričala mu je sve o Tucmanima i o nesretnoj djevojci.
“Ako zatrebate kakvu travu, ili možda, ljubavni napitak… plemeniti gospodine”, rekla mu je kad je odlazio nevoljko pazeći da ga netko ne vidi, “navratite, dat ću vam bez naknade.”
“Stara vještice”, odbrusio je Boll umjesto pozdrava, pa nestao u mraku.
Sitno tapkanje na stubama prene ga iz razmišljanja.
“Bilo je već vrijeme”, pomisli pa ustade i pogladi riđu bradu.
Urša je tiho ušla i stala uz vrata. Ruke je držala skupljene ponad trbuha i gledala u pod. Boll se ponovo pokaje što ju je slao u podrum.
“Sredila si Margaretu?” upita.
Ona ostade pognute glave. Poželi je pogledati u oči.
“Sigismund Barić….”
“Što, Sigismund?” prekine je on naglo i priđe joj hvatajući je za ruke. “Da nije bio grub prema tebi?”
Ona digne glavu. Oči su joj plivale u suzama.
Boll joj poduhvati ruku pa je povede prema klupi. Posjedne je. Nije se opirala.
Sad je bio sasvim uvjeren da je krivo postupio kad ju je poslao dolje. Nije je želio zaplašenu. Bila je drukčija. To s njom moralo je biti drugačije.
“Urša… valjda se ne bojiš?”
“Koga?” upita ona i oči joj se osuše.
Poslije se sjetio kako se ukrutila kad ju je započeo ljubiti i kako je jecala kad joj je rukom zašao pod haljinu. I nije mu bilo jasno zašto je u neko doba zgasnula svijeću, a onda se sama svukla i sjela mu u krilo.
Ujutro kad je otišla, ostavivši ga na gruboj vunenoj ponjavi prostrijetoj po podu, uneređenog i iscrpljenog, neki tjeskoban osjećaj uselio se u njega. Pokušao je to zaboraviti i razmišljati samo o zadovoljstvu koje je doživio i koje je pružio i njoj. A kad je oskudno sunčevo svjetlo prodrlo kroz uski otvor, zamijetio je već potamnjele mrlje njene krvi na svojoj bijeloj košulji.
* * *
Naravno, Dugan se pokazao jednakim šmokljanom kao i toliki drugi muškarci. Stil je s njim dijelila tajnu, a s Berganom Diterom Hagom krevet.
Kad je to konačno dokučio u jednom lucidnom trenutku preispitivanja onog od čega je bježao sve te godine, ostao je zapanjen svojim dotadašnjim sljepilom. Porazna je bila i činjenica koja mu se nametnula nakon tog otkrića: da je mario više za sebe i za svoju pripitomljenu patnju i zatrtu čežnju, nego za nju, Stil, koja je i bila i uzrok svemu tome. I da je otuda sva sljepoća i bezrazložno povjerenje u trajnost njegovog položaja u njenom životu.
Vjerojatno su, kako to obično i biva, svi drugi znali za vezu Stil i Bergana, pa su tako bili sigurni da i on zna. U suprotnom bi se već netko pobrinuo donijeti mu kojekakve glasine.
Uostalom, Bergan i on su bili prijatelji. Na način da se jedan nikad nije propitkivao o stvarima o kojima onaj drugi nije načeo temu.
Dugan i Stil radili su tih pet dugih godina, u zavjeri šutnje i zajedništva. Ispočetka je bio nestrpljiv i sumnjičav. Nije mogao vjerovati da bi se ona na taj način odrekla nekih vidova svakodnevice. Onda je i on potisnuo sve želje srca. Pomalo se na to naviknuo kao na najveći dar u svom životu: sreću da bude skoro stalno uz nju.
Kad je shvatio za Stil i Bergana i počeo odmatovati film, otkrio je da su u tom vremenu postojale praznine koje do tada nije uočio. Vrijeme koje je Stil provodila s Berganom.
To mu je objasnilo Berganovo čudno ponašanje. Nije to bila ljubomora radi Duganovog brzog napredovanja – bio je to strah da Dugan ne iskoristi duga razdoblja dok je sa Stil izbivao s Matičnog svijeta.
Bilo je neobično da nikakav posebni znak ili događaj dotad nije Duganu ukazao na Stil i Bergana. A onda je jednog dana sjedeći nasuprot njih, u polovici neke sasvim nebitne rečenice, kao proboden munjom, shvatio o čemu se radi.
Tek kad se odvojio, skrhala ga je iznenadnost tog saznanja i gomila samooptužbi. Otkada je to tako? Je li to mogao izmijeniti?
“Jesi li joj rekao, Dugane?” pitao je sam sebe. “Jesi li joj pokušao pokazati što osjećaš za nju? Ili si mislio da to ona zna.”
Ali kad se prisjetio godina koje su izgubili nakon studija, onako se naivno i bezrazložno razišavši, bilo mu je jasno da se radi o nekakvom vidu vlastite nedjelotvornosti.
Uostalom, da joj je i rekao, možda se ništa ne bi promijenilo. Možda bi i izgubio njeno povjerenje. Ovako ju je imao na drugi način i molio se, i za sebe i za nju, da to nitko ne nasluti.
Otkada je doznao za njih, Dugan je mučio sam sebe. Čitao je njihove znakove koji je iscrtao negdje u svojoj glavi. Kad su Stil i Bergan bili skupa, i on je bio s njima, nevidljiv i pun želje kao treći član tog čudnog trokuta iz kojeg su crpili strast za koju nisu znali ni otkuda je tolika i takva očajnička, žestoka.
Sve dok netko nije provalio da Stil i Dugan nešto prtljaju na misijama. Da je ikako dao naslutiti svoje osjećaje, sumnjao bi možda da je to bio Bergan. Ovako, dojava je mogla biti i kriva ili slučajna. Ali, dovoljno da bude kobna.
Izvukli su ga iz kreveta, noć nakon što su se vratili iz zone Udaljenih svjetova. Privikavanje na život na Matičnom svijetu uvijek bi mu odnijelo bar dvadeset sati spavanja, unatoč umjetno odsanjanom snu na povratku. Možda je to podsvjesno bilo i bježanje od onog što ga čeka kad već sutra krene predati izvješće. Nikada nije znao tko će ga dočekati lica puno starijeg no što se nadao ili će susresti nekoga koga je već i zaboravio, gotovo jednaka lika kao i kada je otišao.
Lupnjava na vratima, tek toliko da se ne može reći da nije bio nasilan ulazak, paljenje svih svjetala i ukočivači upereni u njegovo bunovno lice, pripravni na aktiviranje na prvi njegov nepredvidljiv pokret.
“Dugan Darg, optužen si za neposluh Matičnom svijetu!”
Ovo se obično dešavalo nekom drugom, a i za to bi se doznalo elegantno, opuštenog raspoloženja uz piće negdje poslije večere.
“Idemo!”
Dobacili su mu ogrtač i izgurali ga kroz vrata, visoke crne prilike koje nije poznavao.
Nije bilo smisla objašnjavati im da su pogriješili. Oni nisu bili zaduženi za slušanje.
Uostalom, bilo je kasno popodne i sretali su ljude koji su ga poznavali i bili naviknuti da posebne službe dolaze po njega i da odlazi osiguran pratnjom – nije im htio dati povoda da sad posumnjaju u nešto drugo.
“Vidim, jedva da si se stigao obući, ” rekao mu je Bergan Diter Hag kad su za Duganom zalupili vratima. Odjeća u neredu nabacana na visoko, vretenasto tijelo odavala je izvanrednost situacije. U tom svijetu u kojem je savršenstvo odijevanja bilo jedan od imperativa.
Kad nisu pobjeđivali vrijeme u svemirskim prostranstvima, tu na Matičnom svijetu bježali su od njega uzdižući trivijalnosti u ceremonije.
Dugan je promatrao Bergana, čekajući da ovaj otpočne. Malo stariji nego ga se sjećao. Znači da je nešto više vremena proveo na Matičnom svijetu. Obično bi gubitak Berganova matična vremena bio podjednak njegovom i Stil. Tamna mu je kovrčava kosa dobila iznad sljepoočice nekoliko sjedina, a bora iznad očiju, produbljena zbog ožiljka iz djetinjstva, dobila je oštrinu.
“Bergan, reci o čemu se radi!” Dugan će, ne okolišajući. Dok su putovali ovamo, prošao je u mislima sve što bi moglo biti povod optužbi za neposluh. Na onu drugo nije htio ni pomisliti. To su znali samo on i Stil. A ako je netko nadošao na isto, to ionako nije bio njegov problem. Premda je sumnjao da na cijelom Matičnom svijetu postoji itko tko bi to mogao učiniti.
Okolnost da ga ispituje Bergan, samo je to potvrđivala. On, jamačno, ne bi želio vidjeti Stil na mjestu optuženice.
“U zadnjoj misiji su se rezultati pokazali nedostatnima obrascu. I to nikako ne može biti slučajan propust.”
Bila je to namještaljka. I Bergan je morao znati. Rezultati nisu mogli biti vidljivi po dolasku iz misije, a kontrolni podaci još nisu mogli prispjeti. Opustio se. Čak je i sjeo, dok je Bergan ostao stajati.
“Valjda ne vjeruješ?” rekao mu je.
Učini mu se da je Bergan ljut. Ushodao se po sobi. Par puta je zastao i pogledao ga dugo, ispitivački.
Dugan primijeti da su svi senzori isključeni. U sobi je prigušena rasvjeta jedva nagovještavala konture namještaja.
“Znaš li kaznu za neposluh Matičnome svijetu?”
Da nije bilo tog oporog, indiferentnog tona u Berganovom glasu, Dugan bi ga prekorio radi takve šale. Sad je šutio, iznenada svjestan opasnosti od moguće stvarnosti.
“Trideset godina izgnanstva u Samodvore u Kumi. Trideset godina bez da vidiš ijedno ljudsko biće!”
To bi značilo, pomisli Dugan, vratiti se poslije tog vremena kao izmoždeni starac i biti spreman na ponovni dragovoljni povratak u planinu nakon toliko žuđenog susreta s planom u kojem, shvatio bi to isti čas suočivši se s licima gotovo jednako mladim kao i prije svih tih godine, više za njega ne bi bilo mjesta.
“Razmisli, Dugane!”
Htio je reći Berganu da nije kriv i da je to sve greška (doduše, ponekad mu se činilo da je i to nekakav obrazac) i da mu je svejedno, da pristaje na postupak primijenjenog ispitivanja – jer ispitivali bi ono na što sumnjaju, da Bergan nije iznenada rekao:
“I Stil je optužena!”
Otuda Berganova ljutnja. Taj loše prikriveni očaj u glasu. To ispitivanje bez senzora. To htijenje sakriveno iza njegove nestrpljive šetnje.
Ustao je. Znao je kako je Berganu.
Bergan je šutio, okrenutih leđa. Znao je da je Dugan shvatio. I čekao je, bio je siguran.
“Zbogom, Stil”, u sebi će Dugan. “Ovaj čovjek ovdje nema izbora. Da sam na njegovom mjestu, pitanje je bih li drukčije postupio.”
I reče: “Dobro, potvrdit ću i posvjedočiti da Stil nije kriva, da nije ništa znala.”
To je značilo: nema primijenjenog ispitivanja, nema vegetiranja poslije ispitivanja i nema optužbe za Stil. I to je još značilo – doživotni izgon u Samodvore.
“Hvala”, rekao mu je Bergan i pogledao ga, po prvi put to poslijepodne, pravo u oči. U njima se čitalo olakšanje.
Kad je Bergan izašao, upališe se senzori i Dugan, otupjelih osjetila i nesposoban za razmišljanje, ostade nepomičan.
* * *
Polako, kao perlice spuštane po nevidljivom koncu, kapale su u jednolikom razmaku sitne kapi kiše sa slamnate strehe podno južnog pročelja kolibe. Urša, naslonjena na prozor, udisala je miris trava koje su nakon ljetne omare opet zazelenjele i bujale na kosini, puzeći uz zidove gradskog bedema. Odozdo bi se nakon prvih kapi digla mirisna omama rano dozrelog grožđa, sitnog, ali slatkog što bi Urši na nekoliko trenutaka potjeralo mučninu koja joj je stajala u grlu, a onda bi se vratila još većom silinom.
Shvatila je negdje sredinom kolovoza da je u drugom stanju. Po ženskim pričama kojih se prisjećala, po tome što se događalo od onih kasnoproljetnih dana, po haljinama koje su ostale čiste i nakon toliko vremena.
Doduše, ona bijela košulja, a zaklinjala se da će je baciti, razderati, spaliti, uništiti bilo kako, ionako nije na sebe primala nikakve nečistoće i jednako je izgledala kao ono jutro kad se našla u njoj.
Najprije ju je pokušala razderati. Ali nikakav nož niti škare nisu ostavili ni traga na njoj. Pokušala ju je spaliti, na ognjištu, jedno jutro, odmah nakon što je Nikola otišao na Kaptol, za slučaj da zasmradi kolibu.
Košulja nije gorjela i ostala je jednako bijela kad ju je s garavim žaračem izvadila iz plamena.
Pokušala ju je utopiti u potoku, zavivši u nju težak kamen. Blistala je iz vode kao ogroman dragulj i kad ju je ponovo izvadila na njoj nije bilo ni kapi vode.
Sve to bilo je dokaz da je košulja đavolova. Meka kao najmekša svila, topla noću, prohladna i mirisna kao večernji povjetarac dok je žeglo podnevno sunce.
Sakrila ju je u sanduk s rubeninom, na samo dno, zatrla je osušenom metvicom i pokušala je zaboraviti.
A onda su došle te mučnine, izjutra slabije, pa sve jače donoseći joj u usta okus metala. Vukla se bezvoljna po kolibi, tražeći po podne sjenu uz gradski bedem, da bi tek sa zalaskom sunca, mučnina bi netragom nestala i ona bi, uz svjetlo lojanice, obavila sve zaostale poslove. Nadala se da će Nikola i te večeri opet poslati Bartola Gumbaša da joj preko njega poruči da će i ovu noć i slijedeću ostati na Kaptolu jer posao nije gotov, a do Božića zvonik po zamisli graditelja Albertala mora biti gotov.
Tada bi hitro oblačila čiste halje i hitala u Toranj gdje ju je čekao Herman Boll.
Od one noći, kad se prvi put osjetila ženom, u smrdljivoj niskoj sobi bez zraka, ispunjenoj do jutra mirisima njihovih tijela i strasti koju su zapalili, odlazila bi k njemu kad god bi joj se ukazala prilika, sakrivena krilom tame i Margaretinom nesrećom.
Djevojka je još uvijek bila utamničena i povremeno bi Sigismund Barić nad njom provodio ispitivanje ne bi li je naveo da išta prizna.
Urša otada nije više ulazila u podrum. Šmugnula bi stepenicama do Bollove pisarnice, da vidi čeka li je, a onda bi skupa otišli, najčešće van gradskih zidina, na rosne livade potonule u sjenu šumaraka, zagušene šumovima trava i brujanjem noćnih zrikavaca.
Prvi put, večer pred Ivanje, jednostavno je otišla ne razmišljajući, vođena samo onom vatrom koja joj se preselila iz glave u trbuh.
Herman Boll ju je šuteći uzeo za ruku i poveo prema Novim vratima, spustivši joj maramu duboko nad lice. Stražar na vratima propustio ih je bez ikakva ispitivanje kad je prepoznao Bolla u svjetlu fenjera što ga je odigao visoko u zrak.
Kad su prošli zadnje kuće, daleko od gradskih zidova, a Urša je već bila umorna od hoda i pokolebana u onom što čini, posjeo ju je na svoj gospodski, mekani ogrtač i gledao je u oči, kao da joj u onoj tami vidi svaku mrlju na šarenici.
I kad ju je uzeo tamo, dok su oko njih hukale sove, i zvijeri kretale u noćni lov, a dolje u dolini gorjeli ivanjski krjesovi, bijeli kao zvijezde iznad i crveni kao sunce kad zalazi poslije vjetrovitog dana, Urša ga je ugledala iznad sebe, ozbiljnog i čvrsto stisnute vilice uokvirenog grivom crvene kose, a onda, zaklopivši oči, dok su ju valovi užitka počeli preplavljivati, polako sve jače, vidje njegovo lice, blijedo i prekrasno, tako predano i tako nesretno, lice đavolovo.
Herman Boll nožićem je uzdužno zarezivao voštanu svijeću, guleći je u tankim slojevima i odbacujući ih na stol. Toplina njegovih ruku omekšavala je vosak i ovaj mu se lijepio u pregibe dlana, dok je nespokojan čekao da se gusti mrak uvuče nad grad.
Bila je nedjelja i ujutro ju je vidio u crkvi. Stajala je odzada, sama, ne obazirući se na poziv stare Tucmanke da se pridruži obitelji u klupi. Učinilo mu se da je bljeđa no obično, ali onda se dosjetio da ju je rijetko kad vidio na danjem svjetlu i da joj vjerojatno, radi tamnih uvojitih vlasi koji nemirno lelujaju iskliznuvši iz uzaludno stegnute kose na zatiljku, put izgleda svjetlija.
Za vrijeme propovijedi, ponovo se u njemu probudio onaj isti nemir koji se u njemu nastanio poslije prvog susreta s Uršom, a odonda se, kad bi je ponovo sreo, pretvarao u strast. Znao je da to nije grižnja savjesti niti neki strah od onog što čine.
On je ionako bio slobodan, a Urša je prihvatila njegov izbor kao svoj. I nije mu to bilo prvi put, da ima nečiju tuđu ženu.
Ipak, bila je jedna razlika. Tu tuđu ženu je on razdjevičio. I uvukla mu se pod kožu kao bolest, omama, ovisnost. Bez nje više nije mogao.
Nekoliko puta, na rastanku, skoro joj je predložio da ostavi muža i preseli se k njemu. A onda se u zadnji čas ugrizao za jezik i prešutio. Ovo je bio premali grad za tako nešto. Nije želio dodatnih komplikacija.
Ionako su mu spočitavali za Margaretu. Držao ju je u tamnici, samo kao alibi za Uršine dolaske u Toranj. Mogao je to s Margaretom završiti i uhititi neku drugu ženu. Ali sad nije htio nikakvih promjena. Bar ne još neko vrijeme.
Jutros na izlasku iz crkve, došapnula mu je, više očima nego dahom: “Večeras.”
Čekao ju je tako još od kasnog podneva, nemiran i ustrašen, ni sam ne znajući zašto, a vosak je u njegovim sve toplijim rukama postajao sve mekaniji i savitljiviji, topeći se po rubovima strugotina u jetkom mirisu smole.
Bila je vještica. Sigurno. On ju je učinio takvom, one noći. Đavao u svome nebeskom dvoru.
I to dijete koje je nosila, bilo je njegovo. Nekako je znala. Zato se podala Bollu. Đavao ju je na to natjerao. Da može kad tad opravdati taj trbuh koji se zaokruglio i kruškoliko počeo odizati prema pupku.
Imala je i đavolji pečat. Napipala ga je u kosi iznad uha. Kad su počele sparine, svrbež od znoja doveo joj je prste točno na glatku toplu pločicu smještenu tik do korijena kose.
Košulja i pločica bile su znak. Đavao ju je obilježio. Potražit će je ponovo. Možda će doći po svoje dijete.
Pomišljala je da ga se riješi, da ode Cankovici i zatraži od nje masti i travu. Brzo je odustala. Strah od đavolove kazne bio je jači.
Ustvari, biti vješticom, kad ti županijski podsudac svako malo leži u krilu i nije bilo tako loše.
Dok mu je te večeri žurila ususret, pitala se nije li joj magija, koja se u njoj upalila one noći, podala posebnu moć nad njim.
Kad ju je pozdravio brzim prijekornim pozdravom, a dolje su dopirali mukli jecaji obogaljene Margarete koja je po pričama što su kružile gradom jedva još nalikovala na ljudsko biće, Urša se odlučila.
“Hermane Bollu, oslobodit ćeš Margaretu, ” rekla mu je umjesto pozdrava.
On je zastao, zaustavljen u namjeri da je zagrli. Mrko ju je pogledao.
Znao je da je drugačija. Ipak, to joj nije davalo za pravo da tako postupa. Mogla si je misliti da bi sutra vrlo lako mogla biti na Margaretinom mjestu.
Razljutio se u hipu. Grubo joj je prišao.
“Otkuda ti, Urša Tucmanka, pravo da tako govoriš?”
Gledala ga je i premjeravala ga bez imalo smetenosti. Vidjela je njegovu nelagodu koja je prijetila da se pretvori u strah.
“Zato jer, Hermane Bollu”, odvrati polako, glasom koji nije poznavala, “nosim tvoje dijete.”
Osjeti njegovu paniku, a onda olakšanje. Nelagoda mu je ipak ostala jer on, poslije duge stanke, odgovori: “Dobro. Pozvat ćemo egzorcista. Možda je oslobodi đavla.”
Urša je znala da je to neke spasilo. Ali za Margaretu je bilo prekasno, tek još muka na njeno ispaćeno tijelo.
“Ne, Hermane”, rekla je, prišavši mu i primivši ga za ruke. “Pusti je, neka umre. Neka joj bar smrt bude laka. Obećaj!”
Obećao joj je protiv volje. Ni sam nije znao zašto, da li zbog nje ili zbog tog djeteta koje je zasigurno bilo njegovo.
Sutradan ujutro, kad je Sigismund Barić ušao u podrum, mamuran od noćne pijanke, našao je na slami mrtvo izobličeno i izlomljeno Margaretino tijelo i samo je osmjeh što ga je na to sivo, upalo lice donijelo olakšanje smrti, podsjećao na ljudsko biće.
* * *
Dugan je potpisao sve što su od njega tražili. Priznao bi bilo što, samo da potvrdi vlastitu krivicu, da otkloni optužbu sa Stil i da zatre sumnju na njihovu suradnju.
Radi takve optužbe, poricanje je trebalo biti javno, kako bi se otklonile sumnje da je iznuđeno ikakvim posebnim ispitivanjem.
Čekali su da se većina vrati na Matični svijet. Predaja izvješća bila je odgođena. Bit će to nalik na ceremonijalne proslave.
Pustili su ga da sredi nasljedstvo i da imenuje korisnika. Ostavio je sve Stil i zapečatio dokument uz odgodu otvaranja, baš koliko bi trebalo da Stil obavi samo tri misije, a on da propadne u oronulog starca koji čeka dršćući od jutra do mraka da ga vrate iz Samodvora.
Nije imao bliže rodbine. Izgubio ih je između dva napuštanja Matičnog svijeta. Nikad nisu usklađivali svoje povratke.
Život u Samodvorima imao je i jednu dobru stranu. Značio bi starjeti normalno, kao nekada živjeti u skladu sa zakonima prirode.
Samo u Udaljenim svjetovima, u izgnanstvu, moglo se još živjeti na taj način. Ali tada svakodnevno u nepredvidljivim opasnostima i bez mogućnosti za povratak. A on je ipak želio ponovo vidjeti Stil, makar kao prezreni starac od kojeg bi se okretala s gađenjem.
Ne bez straha čekao je, obučen u crno uzničko odijelo koje bi ga odalo da je pokušao pobjeći, da se Stil, u pratnji svojih branitelja, pojavi na poricanju. Bergan ga je promatrao sa samog vrha amfiteatra koji se napunio davno prije nego su uveli Dugana.
To je bilo ono o čemu se uvijek, s prijekorom, pričalo. U dolascima i odlascima na Matični svijet nedostajalo je prisnosti. Poneko vjenčanje ili rođenje, kao povod da se konačno većina skupi i sretne, nije bilo dovoljno da se utaže potrebe za druženjem. Dva čovjeka ili tek nekoliko ljudi više na zajedničkoj misiji nisu činili društvo.
Vidio ih je, iz daljine, gotovo sve na broju. Duganu odjednom bi jasno, po tim radoznalim pogledima i Berganovom prikrivenom promatranju, da bi poredba njih dvojice kao muškaraca, moguća samo u ovakvoj gomili, u drugačijoj prilici, vrlo vjerojatno mogla natjerati Stil da pogleda Dugana drugačijim očima.
Kad je ušla, žamor se prestao. Bergan je okrenuo glavu na drugu stranu, kao da ne sudjeluje u svemu tome. Dugan ju je promatrao nimalo ne mareći za riječi koje su otpočele. Ionako je bilo moguće da je gleda zadnji put.
Negdje u sebi razočarao se kad je shvatio da se dotjerala kao nikad do sad. Zamišljao je da će na poricanje doći obučena u isposničku bezbojnost namijenjenu sebi samoj, radi njegove žrtve.
Bila je obučena u haljinu tanku i prozirnu, nalik izmaglici. Ispod nje sjajan meki oklop zlatne boje. Boja sreće. Kosa raspuštena kao za najvećih svetkovina. Oko vrata dragulji iz Udaljenih svjetova, svaki drugačiji, kao i zvijezde od kojih su nastali.
Gledala ga je, samo njega i on samo nju. Poželi da joj reče sve što je zatomio u sebi u noćima odijeljen od nje samo tankom pregradom brodske kabine. Ako se ovo već nekako trebalo desiti, red je bio da je makar iskoristio svoje pravo da pokuša.
Predavala mu se, pred svim tim ljudima, u nijemoj šutnji punoj povjerenja. Jednom je već porekao njenu krivicu, Berganu, oči u oči. Nije je dao u Samodvore.
Pitanje suca zateklo ga je nespremnog. Nije ga ustvari čuo, pa nije znao kako treba odgovoriti.
Onda je rekao, nadajući se da je to odgovor: “Stil Ses nema nikakvog udjela u mom neposluhu prema Matičnom svijetu. Radio sam sam i ona o tome ništa nije znala.”
To bi trebalo biti dovoljno. Ali, izgleda da Stil nije bila zadovoljna. Krenula je prema njemu, vijavica magle, zlata i kose.
“Lažeš, Dugan Darg! Lažeš!”
Zar je nešto krivo odgovorio? Ili su ga pitali nešto sasvim drugo? U nedoumici je pogledao gore napol uspravljenog Bergana, pa suca.
Stil je bila kraj njega, uhvativši ga za nadlakticu. Odijelo je zaječalo.
“Priznaj! Bilo je mnogo gore!” Okrenula se prema gomili, a na obrazima su joj se pojavile crvene mrlje. Dugan se smrznuo. Što je to moglo biti gore od ovoga?
“Dugan je lagao! Ja, Stil Ses, samo ja kriva sam. Ali sudite i njemu! Jer dobrovoljno je postao zavjerenikom. Nije bio neposluh, nego urota! On i ja protiv vas, protiv Matičnog svijeta!”
Šutnja je bila kamen što se kotrlja, gore od Bergana, preko svih tih obamrlih glava, dolje do sudaca, branitelja, Dugana i Ses. Ti ljudi su mu, tako nepomični u zapanjenosti, sad bili nalik gotovo na slike sjećanja, udaljene i nijeme.
Dugan je znao što znače njene riječi. Ni u snu, nakon prijašnje optužbe, nije želio pomisliti na takvu mogućnost.
“Presudite nam!” prekinula je Ses šutnju. Baš smiješno, kao da ih je na to trebalo tjerati. A presuda za zavjeru protiv Matičnog svijeta znala se: progon na neki Udaljeni svijet, gubitak svakog svojevoljnog kontakta s Matičnim svijetom. On nije ubijao: smrt je radije pretvarao u život negdje u pustarama ili prašumama naseljenim primitivnim bićima.
Bila je još jedna razlika od utamničenja u Samodvorima: u izgnanstvo je išlo po dvoje, muškarac i žena. I kako već duže nije bilo žene niti muškarca koje su osudili na tu kaznu, nije moglo biti dvojbe: Dugan Darg i Stil Ses bit će osuđeni i protjerani zajedno.
“Zašto?” upitao ju je poslije Dugan. Zavjera je bila najteži zločin. A ona je tako lako mogla sve poreći.
“Nismo li to radili?” rekla je, stidljivo spuštenih očiju.
Nije mogao vjerovati. Nije mogao dokučiti razlog.
Da, ustvari su to radili sve ove godine. Ona je mogla nastaviti sama, samo da nije sad preokrenula sve naglavačke.
“Jesi li mislio, Dugane, kako bi u Samodvorima bez mene?”
Nije mislio. Nije želio.
“A jesi li mislio kako bih ja bez tebe?”
Pogledala ga je odozdo, očiju boje onog mora kraj kojeg mu se prvi put povjerila. Zlato njena oklopa oslikavalo se u njima kao dva mala, sjajna mjeseca.
“Izopćeni smo, Dugane. Ali gledaj to kao blagoslov.”
Nije u svojem očaju želio spoznati sreću. Bila je strašnija od svega do sad.
“Želim ostati s tobom. Živjeti s tobom. Bilo gdje.”
Savila mu je ruke oko vrata, usnama okrznula njegove. Vidio je sebe i nju, kao da gleda nekog drugog.
“Volim te”, jednostavno je rekla, kad to već nije htio on sve te godine.
I onda je shvatio zašto se tako obukla, zamamno, neponovljivo, raskošno.
Stil Ses ga je pred onim mnoštvom, optuživši za zajedničku zavjeru, ne dvojeći o ishodu, zapravo zaprosila.
* * *
Vrijeme je došlo, i prije nego je Urša nekako izračunala. Najžešću zimu provela je omotana u pokrivače i perine jer joj je održavanje vatre na ognjištu bilo prenaporno. Gegala se dvorištem samo do bunara zagrabivši ni pola vedra, u grad više nije izlazila ne mareći ni za odlazak u crkvu ni za Bolla. Činilo joj se da se pretvorila u olovnu kuglu nasađenu na dvije razmaknute noge koje joj pomalo otkazuju poslušnost.
Kad joj se prvi trud popeo uz kičmu, požurila je do Cankovice, jer joj je stara obećala pomoć pri porodu.
Proljetni vjetrovi iz doline puhali su već nekoliko dana donoseći miris močvare. Grad je izgledao kao slika odzrcaljena od neba, poplavljen sve svjetlijim popodnevima. U pukotinama gradskih zidina i u gudurama podno njih žutjeli su se jaglaci.
Nikola je sad skoro sasvim izbivao iz kuće. Kao da se plašio tog njezinog nabreklog trbuha, jedva je i pogledavši. Na jesen mu je rekla da će imati dijete. On je odšutio, a onda ustao od stola, obukao kožuh i otišao, ne vrativši se tri dana. Ali, nije od njega čula nijednu riječ prijekora ili žalbe. Činilo se da se pomirio sa tim, ali opet, nije bila sigurna.
Boll ju je nekoliko puta posjetio, izvrgavši i nju i sebe ogovaranju. Urša za to nije marila, pa nije ni on. Prije dva tjedna poslao joj je brašna, osušenog mesa i balu platna. I poručio da će je doći pogledati za mjesec dana.
Urša bi ponekad ležeći noću sama u širokoj praznoj postelji čeznula za njegovim dodirom. Premda joj je, potkraj trudnoće, pomisao na bilo kakav muški dodir bila mrska, poželjela bi samo njegovu prisutnost, toplu šutnju i nijemo razumijevanje. Zamišljala bi ih tada negdje u nekoj drugoj kući, gradu – tamo gdje bi mogli biti zajedno, iznenada smješteni u neki novi svijet gdje ih nitko ne bi pitao ni tko su ni otkuda su.
Slutila je da je Herman Boll, na pragu četrdesetih, već živio u takvim nekim gradovima i da je iznova započinjao negdje drugdje, ne završivši svoju prethodnu priču onako kako bi to bilo bogu drago.
A i taj vražji pečat, kako se vrijeme poroda bližilo, počeo joj je čudnom toplinom donositi glavobolje od kojih je unaprijed strepila, pomišljajući da ipak nosi đavolovo dijete i da će se taj pojaviti čim ona dijete donese na svijet.
Sad, kako su trudovi jačali, pečat je sve jače pekao. Jaukala je dok je Cankovica poslovala oko vatre, donoseći neprestano vodu.
“Čuvaj snagu, Urša!” rekla bi joj svaki put kad je izlazila. Kraj ognjišta zapalila je trave čiji se dim vijugavo razvlačio pod daskama stropa i natapao sve umirujućim mirisom. Urši oko vrata objesila je jaspis i rekla joj neka ga stisne svaki put kad joj munja boli prostrijeli leđa.
Rađala je od kasnog podneva i negdje, s prvim pijetlovim javljanjem, dječakov krik ispunio je kolibu. Urša je bila sva u vodi, tresući se od iscrpljenosti i vrućice.
Cankovica je okupala dijete, zavila ga i podala Urši da ga pogleda. Onda je uredila i nju, skinuvši joj košulju, svu izgužvanu, mokru od krvi i znoja.
“Idem sad”, rekla je, opipavajući Uršin još uvijek veliki, okrugli trbuh. “Navratit ću kroz neko vrijeme. Ne bih željela posteljicu zakopati tu u dvorištu. Vele da to donosi nesreću”, završi, dodajući joj bokal pun mlijeka, na stolić kraj kreveta.
“Ne trebaš, Nikola je rekao da će doći danas do podneva”, odgovorila je Urša. “Dojavi nekako Tucmanki, i ona je obećala doći.”
Cankovica je prekapala po sanduku ispod prozora. Izvukla je odozdo košulju, pa je sad navlačila na Uršu.
Urša je jedva čekala da ostane sama i da razmota dijete, ne bi li ga na miru pogledala. Ustrašena, nakon prvog pogleda, vidjevši golu djetetovu glavicu prekrivenu bjelkastim mrljama i zgužvano ružičasto lice, tek sad je odahnula je od olakšanja. Djetešce je bilo sasvim normalno, sasvim ljudsko. Imalo je tamne plave oči i sitne prstiće s kojih se gulila kožica.
Bollov sin, ne đavolov. Premda nije bio nalik na Bolla. Uostalom, nije bio nalik ni na koga, poseban, ljepuškast i tako tih.
Pokušala je spavati. Ali upala je samo u neko stanje između sna i jave, ne htjevši se predati odmoru, u strahu da netko ne dođe i ne oduzme joj to sitno, bespomoćno biće. Jer pečat u kosi iznad uha palio je kao čista žeravica.
U podne, vrata su se otvorila, bez šuma i bez komešanja zraka, a odjek zvona sa susjednog brda ispunio je kolibu. Urša se prenula, stisnuvši dijete uz sebe, misleći da je to Nikola ili Cankovica.
A tamo, crnji od najdublje sjene, leđima okrenut svjetlu, visok kao Boll, stajao je on, đavao.
Došao je po svoje dijete.
Urša je kriknula, grčevito pritisnuvši djetinje tijelo uz svoje grudi. Bila je pripravna na borbu za dijete, pa makar i sa samim đavlom. Možda bi mogla i pobijediti. Da se nije onesvijestila.
* * *
Zvijezde su opet promicale kraj broda, polako, postojano. Kretao je prema Elionu. Došao je kraj čekanju.
Malo biće, položeno na njegovu postelju, spavalo je nakon svog prvog obroka. Umotavši ga u svoj zaštitni plašt, pristigao je s njim na brod u posljednji trenutak. Crveno svjetlo kojim bi se u suprotnom javio Pečat, pulsiralo mu je u mislima još od trenutka kad je napustio brod.
Srećom, sve se završilo. I djetešce je bilo tu, mali sveznadar, kojem će prva izgovorena riječ možda biti nešto sasvim različito nego u druge djece, nešto što neće shvaćati i neće znati otkuda i kako je došlo.
“Znači, takav sam bio”, pomisli Dugan gledajući sitno, rumeno lišce. Dijete je malim okruglim usnama radilo grimase čuđenja odižući nevidljivim obrvama, smiješilo se i ručicama dodirivalo čelo.
Kad se vratio u brod, prinio je dijete nad spremnik mrtve Stil.
Ništa nije rekao ni pomislio. Jednostavno, to se završilo, i on je to učinio na način koji je zamislio.
Ostao je onaj drugi dio, za koji je trebalo manje sreće i puno više muke. Trebao je živjeti s tim djetetom i učiti ga da shvati ono što je već znalo. I kad bude siguran u to da mu više ništa ne može pružiti, kad ga obuče u oklop mržnje i nepobjedivosti, leći će obadva i plutati zemljom snova, dok ne stignu do Eliona. On će tada biti starac, a dječak mladić koji više ne može zaboraviti. I Still će biti mlada. Mlada i mrtva. Sahranit će je na obali mora, leći kraj nje i pustiti da valovi speru njegovu bol.
Razmišljao je čekajući rezultate provjere dječakova tkiva za slučaj da je u nositeljičinoj utrobi bio izložen kakvoj bolesti, o Berganu i o posljednjim danima na Matičnom svijetu.
Ono očajničko htijenje da dozna tko je krivac njihovoj nesreći, splasnulo je s dolaskom ovog malog bića u brod.
Prošlost nije mogao vratiti. Mogao je samo iscrtati budućnost, obrascem sasvim drukčijim nego ikada prije.
Zvučni signal prenuo ga je iz razmišljanja. Analiza je bila gotova.
Dječak je bio zdrav. Ni traga bolestima. Sasvim obična, lijepa, snažna beba. Ali još nešto mu je rekla analiza. Da dječak nije on.
Da dijete nije njegovo.
Vrijeđa kako neke stvari ostaju postojane, unatoč svim našim mukama, nesrećama i očajničkim htijenjima. Zvijezde – za njega poput hladnih srca bez ljubavi, kao pretvorena u kamen u gluhoj pustoši svemirskih prostranstava. Prašina i meteori putnici bez namjere što čine svjetlucave oblake. I planeti, nevidljivi, bespomoćni, vječiti zarobljenici.
Dugan je plakao, konačno suzama iznjedrenim iz tamnice ponosa. Ionako nije bilo nikog da ga vidi. Stil je mrtva, a djetešce je spavalo.
Nije mu trebalo dugo da shvati. Ovo je bilo dijete one žene i nekog drugog čovjeka.
Duganov sin ostao je dolje – u snu, nerođen ili možda mrtav u ženinoj utrobi još kao sasvim mali zametak.
Zasigurno je nosila dvoje: njegovog sina i sina tog drugog čovjeka. Kad ju je vratio one noći, u njoj je bilo samo to biće kojem je Dugan udahnuo život. Drugo dijete začeto je nakon toga.
Kako bilo, povratka nema. Dugan je unaprijed svjesno prihvatio rizik.
Da li bi itko mogao očekivati da će, prevarivši se tako prosto, oteti ovo dijete kojem nije znao ni oca niti išta drugo što bi mu pomoglo da bar nasluti buduću osobu tog tek rođenog bića?
Mogao ga je jednostavno pustiti da umre.
Tamo, sad već nedohvatljiv ako je rođen i živ, bio je možda njegov sin. Obučen da vlada.
Izranjavana od tolikog bola i stradanja, od gomilanja nesretnih podudarnosti, Duganova vjera u ono što čini počela je pucati kao ledena kora ispod koje se pojavila sumnja.
Nije li sve tako jer krivo čini?
Dijete je mirovalo, nevino, čisto, spremno.
Ponekad je, shvatio je taj čas Dugan, onome koji je neopterećen istinom i kako je naći, lakše naći pravi put. Godine putovanja stajale su pred njima. Mogao ga je ipak nečemu naučiti. Možda će ovo dijete kad stasa u čovjeka koji prosuđuje i odlučuje sam i slobodno, shvatiti drugačije, i uzeti stvar u svoje ruke. Na jedini pravi način.
“Oprosti mi, Stil!” šapnuo je Dugan Darg, zgasnuvši svjetlo u njenom spremniku.
Prihvatit će ovo biće kao njihovog sina. Učiti ga i pustiti ga da radi po svome.
Tako mora biti najbolje.
Slučajnosti nema. A samo slobodna volja je ta koja u zacrtanom može promijeniti svijet.
* * *
Urša se probudila, slaba i žedna. Pred oči joj je odmah izronila đavolova slika.
“Oh, djetešce, smilovao ti se bog!” prostenja ona i uhvati se za kosu. Onda shvati da je koža iznad uha peče, ali da više nema onog znaka kojom ju je obilježio nečastivi.
Ustala je iz kreveta da otvori prozorčić jer je koliba bila zagušena mirisom trava. Osjetila je kako joj krv teče niz unutrašnje strane nogu, topla i gusta. Jedva se držeći zida, krenula je prema ognjištu.
Htjede dohvatiti vode, kad je iznenadni bol u trbuhu prikuje uza zid. Kriknula je i rukama osjetila grč koji ju je savijao. Shvati da na sebi ima onu bijelu košulju koju je sakrila na dno sanduka bojeći se da je netko ne ugleda. Cankovica je se nekako dokopala i navukla na Uršu, a ova to dosad nije uspjela ni zamijetiti.
Pokuša svući košulju, ali ponovni grč presavije je, izbivši joj sav zrak iz pluća. Potamni joj pred očima, a u ušima joj je šumjelo. Bol u njoj proširi se kao meduza i ostade tu trepereći u svoj svojoj veličini.
Bilo je kao prošle noći, ali sad puno jače. Stropoštala se na pod, zaboravivši kuda je krenula. Čudan zvuk zaokupi joj pažnju. Shvati da čuje kako se razmiču njene vlastite kosti.
Trudovi, koje je zapamtila, ali i zaboravila već onaj trenutak kad je dijete izišlo iz nje, krenuli su, ponovo, kao vrtlog borbe protiv vlastitog bola i iščekivanja kraja. Jer, konačno joj je bilo jasno da rađa drugo dijete. Pitala se, između dva daha suspregnuta valom koji je jurio njenom kičmom, nije li to Cankovica mogla znati i reći joj.
U grču koji ju je razdirao praskajući kao ogromna zvijezda, misao se ugnijezdi u samom središtu onog što je sad osjećala kao um i tijelo, u tom prostoru prvog krika, zagušenog krvlju i sluzi: ostat će joj to dijete, imat će ga! Ako Cankovica išta posumnja, zaprijetit će joj optužbom kod Bolla. Uostalom, sredit će sav nered prije nego itko dođe. I naći će je s djetetom, onako kako ju je stara ostavila.
Đavao više neće dolaziti, znala je. I on je dobio što je htio.
Zadnji grč koji, učini joj se, potraje vječno, izdigne njena leđa u luku s poda. Onda najednom sva bol presta i ona, u vrućem brizgu krvi osjeti kako izlazi dječje tijelo.
Jedva se odignula i pružila ruke. Bio je dječak. Crne kosice slijepljene uz glavicu, u netaknutoj bjelini njene košulje, gledao ju je očima starim tisuće godina.