Gospa s ljiljanima | Jasmina Blažić

KRAJ STOLJEĆA

 

Između sjene i tame razlika je u tome
što je sjena smanjenje svjetlosti,
a tama njezino potpuno ukidanje.

Leonardo da Vinci, Traktat o slikarstvu

 

Crvena, plava, ljubičasta stakalca zveckaju dok ih premećem po prozorskoj dasci. Ilijana čisti kistove i pokušava stol u dnu ateljea dovesti u red. Prevrće glinene posude i tube s bojama. Rasipa pigmente tko zna kada štedljivo zamotane u komadiće otrgnutih novinskih papirića i zaboravljene u neredu.

Nebo se utače kroz otvorene prozore mansarde jače nego obično.

“Još malo pa mrak”, kaže mi Ilijana i rukama me obuhvata odozada. “Mrak u rano podne.”

Naginjem se i naslanjam skupa sa stolcem sasvim na nju. Ruke joj mirišu po terpentinu.

“Osjećam se opet kao klinac”, uzvraćam joj, gledajući je odozdo.

“Zbog pomrčine… i tih stakalaca?” smije se majčinskim izrazom lica.

“Radi ovog”, okrećem se i gnjurim se iznad blago savijene prečke naslona u njene grudi.

“Romane, Romane…” prijekorna je i zadihana. “Evo, tebi crveno i plavo”, priča kližući stakalcima po drvetu prozorske klupice. “Meni ljubičasto… Samo ljubičasto? Mogao si obojati još jedno. Da oboje imamo po dva. Zeleno, na primjer…”

Odjednom sam oneraspoložen. Izmičem stolac i odmičem se od nje.

Crvena sjena na zelenom: zrenje. Zeleno na crvenom: umiranje. Nikada obratno.

Šutim i promatram nebo, okrećući glavu na sve strane. Čini mi se da smo sami na svijetu jer ovdje s ovog krova ne vidim ništa više do plavila jutarnjeg neba. A gore dvoje nebošetača počinje raspredati tamu, polako, neuhvatljivo unatoč iščekivanju, i sve bolnije za oči.

 

* * *

Na stolu dvije čaše pune crnog vina. Ilijana me drži za ruku. Njezini nokti – alizarin grimizna i pen siva. Njezine oči – pariško plava i pečena umbra. Kolutovi ispod očiju – svijetli oker, kadmijum crvena i ultramarin plava. Sve sivo. Usne – crna slonova kost, u grimasi pitanja i straha.

Prva je nestala sunčeva korona. Rastaljeno olovo iza crvenog stakla. Čak nisam trebao spustiti vjeđe da istjeram sliku svjetleće grive s mrežnice. Postade sve tako blago sivo, umirujuće sivo. Odmor od boje. Kad su sve boje moguće.

Ilijana je bila nemirna.

“Noć usred dana”, rekla je obmatajući ruke oko svojih ramena. “Idem upaliti svjetlo.”

Žarulja je pregorjela. Ne, prekidač ne radi. Nema struje.

Telefon je crknuo.

Zaslon sata zgasnuo je.

Sjedimo cijelo popodne, jedno uz drugo i ne usuđujemo se pitati. Ona često vadi ruž iz torbice i maže usnice.

“Dobro je dok još vidim”, frflja dok jezikom briše boju sa prednjih zuba.

“Pretvorit ćeš se u mumiju, nastaviš li s tim namazima šminke”, pokušavam, šaleći se, sakriti nelagodu.

“Znaš što? Ono vino u frižideru sigurno se već zagrijalo do propisne mjere. Hajdemo piti dok čekamo.”

Ustaje i vadi bocu iz mrtvog hladnjaka. Cokot čepa vraća mi dobro raspoloženje.

“Za svjetlost!” Ilijana nazdravlja.

U čaši olovo.

Već slijedeći trenutak nelagoda se obrušava na mene i steže mi grlo, a vino, crno vino, crne boje zgrušane krvi ostaje u mojim ustima.

 

* * *

Svjetlost nikada više nije došla. Ta iskra koja je sve pokretala, ostala je zatrta već u samoj svojoj čahuri.

Onog dana, jedanaestog kolovoza 1999. umrlo je mnogo ljudi. Priča se da je sjena krenula predviđenim putem, iznad valova Atlantika, preko Europe, prema Indiji da bi ondje skončala u zelenoj zagušljivosti visokih šuma, razbita u obrisima tikovine i manga.

Svjetlo šesnaestog meridijana… Beskonačni sutoni prepuni ljubičastog grimiza. Jutra plava do iznemoglosti. Mansarda utopljena u nebu. Nekad, donedavno.

Stigavši do šesnaestog meridijana, doznali smo dugo nakon toga, sjena je tog dana nastavila svoj put, ali sad kao tamna tinta koja se razlijeva i upija u nabreklu Zemljinu koru, u svim smjerovima, kao oblaci skretani nevidljivim vjetrovima, polagana, neumoljiva, strašna, dok se nije gotovo spojila sama sa sobom, ostavivši u okruženju jednu jedinu točku: Tibet.

 

* * *

“Ponekad mi se čini da smo sami na svijetu”, govori Ilijana, premećući stvari po mom stolu. “Oni koji su ostali, zaziru jedni od drugih.”

Kotrljanje bočica s bojom po podu. Nervozno mrvim ugljeni štapić i prosipam prah po papiru. Sve teže podnosim da netko dira te stvari.

“Već sam te pitala”, nastavlja, i zna da je neću ni pogledati. “Već sam te pitala: misliš li da nam je netko smjestio?”

Šutim, a ona sve jače lupka po stolu. Često tako. Malo ljutnje ona, malo ja, prkosa i inata za oboje. A kad mehanička ura naznači vrijeme sna, šutimo kao da se jedan boji misli onog drugog.

Ali sad se ljutimo oboje.

“Nešto sam te pitala, Romane!”

Pritišćem po papiru, a duboka crna brazda ostavlja prašnasti trag koji ja grubo prstom razmazujem, nespretno odižući jagodicu kao da to radim po prvi put, pokušavajući omekšati liniju.

“Nešto sam te pitala, Romane!?”

Nervozno podižem pogled prema njoj. Usne su joj otežale od ruža. Slonova kost crna. Tvrdoglava je.

“Ako nam je netko smjestio, onda smo to mi sami”, odgovaram joj zlobno.

I tada, zgranut, shvaćam, da više ne znam nacrtati sjenu.

I da sjena više nema nigdje oko nas.

 

* * *

Svijeća gori i vosak miriše na med, a svjetlo se širi kugloliko i blijedo, gotovo fizički omeđeno.

Ilijana je rukom poduprta o ivicu prozora, nepomična.

Vidi dolje lišće što miruje još od onog dana. Netko kuca.

Ulazi Edvard Malicki. Nekad je bio žestok i ljut momak. Ali promijenio se puno prije onog dana. Na vrijeme da ostane s nama.

Puni mira ostaju. Nemirni odlaze i lutaju. Čuli su da se tamo negdje još uvijek izmjenjuju dan i noć i da su mudraci i sveti ljudi predvidjeli odgovor i prije samog pitanja.

Malicki ljubi Ilijanu u obraz obješenjački me gledajući. Ima bar osamdeset godina. Imao ih je onog dana.

Ilijana ga smješta za stol.

Užurbani koraci u povremenom zastajkivanju i jednolično lupkanje. To su Pehtovi. Lina i Mario. Donose cvijeće.

“Ubrao sam ga usput”, kaže Mario. Lice mu je izborano skoro u pravilnim paralelogramima, i ovako bez sjene sliči mreži iscrtanoj olovkom na posivjelom papiru. “Jednako izgleda, još od onog dana.”

“Kao da je vrijeme stalo”, veli Lina. “Mislite da je stalo?… Bar ono oko nas?”

Šutimo. Lina sjeda do Malickog i uzima ga za ruku.

“Hvala vam za cvijeće”, Ilijana uzima vazu. Cinije. Cvatovi tisuću boja. “Još kad bi mi rekli kakvo je. Crveno, žuto ili ružičasto?”

Ponovo sam zatečen time kako to ona jednostavnije podnosi.

Postavlja pitanja, ali kao da ne mari za odgovore.

Nisam to sebi htio priznati do sad, a Ilijana je šutjela. Mene radi. Boje više nema. Oči ih ne vide, a sjećanje ne prepoznaje. A nije prošlo tako dugo vremena…

Znao sam se onda pitati, gledajući brda zagušena vlažnim isparenjima pri kraju dana. Kakva su? Vidio sam u njima sve plave, sve hladne zelene boje ili ispremješane do dojma neprovidnog, prljavog dima? Mogla su biti bilo kakva ta udaljena, zasjenjena brda, u svakom trenutku drugačija. Ali znao sam da je iza toga narančasto zelenilo šume, mrka zemlja i mokar i oštar hlad stijena.

“Koliko je uopće prošlo od onog dana?” pita Malicki kao da mi čita misli.

“Tri dana. Tristo dana. Dvije godine. Deset. Svejedno”, odgovara Lina. Izgleda beskrajno mlađa od Marija.

“Svejedno”, Malicki je dobro raspoložen. Odnekud vadi kutiju prskalica. Tanke su i čađave, kao da su već izgorjele.

“Dogovorili smo se. Danas… sada je kraj godine dvijetisućute. I kraj stoljeća, gospodo! I dopustite mi da zapalim jednu”, veli on i penje se teatralno na stolac.

A prskalica gori u grčevima, sipajući iskre bezbojne svjetlosti.

 

* * *

Marija su nedavno pretukli kad je u najbližoj trgovini pokušavao zamijeniti konzerve hrane za svijeće. Otada šepa i podupire se štapom.

Malicki nam redovito donosi naramke divlje metvice. Ilijana je njima zatrpala sve kutke stana. Tjeraju bube.

“Gamad”, zna reći Malicki. “Bublja i ljudska. I jedne i druge ima sve manje. Kao da nestaju.”

“Odlaze iz grada. Još bolje”, komentira Mario.

Malicki kaže da je vidio mlade stabljike, tamo gdje je ubrao metvicu.

Nitko mu ne vjeruje.

“Vrijeme ne stoji. Samo čeka”, veli Malicki.

“Čeka?” pita Ilijana.

“Čeka nas. Da krenemo. Mi koji smo ostali.” I odlazi s Mariom da mu pokaže mlade stabljike metvice što se stidljivo probijaju kroz travu i strnjike zaostale od njegovog prošlog branja.

 

* * *

Ilijana mi priča o polarnoj svjetlosti i o sjevernim noćima nemjerljivo dugima. O ljudima koji bi bježali na jug ili danima pijani ležali ravnodušni prema satu. O onima koji su ostajali i rađali djecu. I urasli u tkivo tame.

“Oni su bar imali boje”, odgovaram joj ogorčeno.

Stavlja ruku na moje rame i stišće me. Znam da joj je žao. Živio sam od tih boja. Ali sad ionako više nitko ne živi ni od čega.

Pokušao sam u početku slikati miješajući boje iz tube, čitajući njihove nazive. Ali i takva slika, u nijansama prljavo bijele do crne, neiskrenih valera, bila je jadna. Ne zbog mrtvila boja.

“Boje nikad nisu činile sliku živom”, objašnjavam joj. “Sjeti se crno-bijelih fotografija. Pogledaj ih ponovo. Lica na njima žive.”

Ilijana me gleda, ne shvaćajući.

Otvaram ladicu starinske komode i vadim album s fotografijama. Ona i ja, u studentskim danima. Snimio nas je prijatelj i sam razvio fotografije, u svojoj podstanarskoj kupaonici, spretno odredivši trenutak kad će papir izvući iz posude s razvijačem. Na njoj Ilijana prelijepa. Dok gledam, kao da me škakljaju vlasi njene kose koje kao da se pokušavaju prosuti sa slike.

Druga fotografija, desetak godina kasnije. Boje koje sada ne vidim.

Svejedno, i prije, na njoj smo nas dvoje bili plošni do neprepoznatljivosti.

Tuđi, nepoznati ljudi.

“Pogledaj ovu drugu sliku. Na njoj je oduvijek nešto nedostajalo. Sjene. Boja je nije činila životnom.”

Ona prevrće slike. Kao da me ne čuje.
“Sjene su ono što nedostaje. Svjetlo samo ne čini život. Tek sjena ga potvrđuje. Sjena te smješta u prostoru i vremenu. Sjena ti govori o kretanju Sunca, a ne njegovo svjetlo.”

Ilijana se osvrće. Oko nas jednolika prigušena svjetlost ili svjetlošću raspršena tama. Bez sjena. Vječiti sumrak.

“A kad nema sjena?”

“Znači da je potpuna tama.”

Ilijana mi prstom dotiče obrvu, nos, usnu.

“Ja te vidim”, veli. “Vidim svaku sitnicu. U prostoriji bez otvora, bez svjetiljke, vidim opet sve. Istina, kao kroz tamnu koprenu. Ali vidim.” Ponovo, nakon dugog vremena, izgleda uplašeno. “Odnekud ipak dopire svjetlost.”

Sliježem ramenima. Jednolični, depresivni sfumato.

“Ta tama izvire iz nas, Ilijana. A svjetlo, to čudno bezbojno svjetlo i tamo gdje bi i prije bila tama? Ipak dopire odnekud. Ili od nekog.”

Prestrašen sam svojim odgovorom jer mi zvuči kao tuđe riječi usađene u me. Privijam je i osjećam kako miriše na metvicu, ljuto. To ljuto nekad zeleno i srebrno i ljubičasto.

 

* * *

Probudio sam se i ono je bilo tu. Malena gruda svjetlosti ponad moga uzglavlja. Isprva sam pomislio da sanjam. Onda sam opreznim mekanim pokretom probudio Ilijanu.

Nisam sanjao.

“Što…?” zaustila je, otvorivši naglo oči dok je grudica bacala žute, narančaste i plavkaste zrake na naša lica.

Dajem joj znak da šuti. Polako podignem ruku i pokušam dohvatiti grudicu. A ona je, kao da osjeća moje namjere, otreperila van dohvata mojih prstiju i ostala tu lebdjeti, učahurena svjetlost puna boja.

 

* * *

Iščekivanje, prikriveno uznemirenošću i tragovima straha, ponovo se vratilo. Jer malene grudice, sama mala sunca, pojaviše se posvuda. Uz Ilijanu, uz Malickog. Uz Pehtove. Uz ljude koje susrećem vani.

Rasle su. Gubile oblik kugle. Razlijevale se, zgušnjavale i rasplinjavale, dodirujući nas titrajućim pseudopodijima.

“Misliš li da je to živo?” pita me Ilijana, po stoti put. “Da misli?”

Ne odgovaram. Ona to ni ne zamjećuje.

“Pitam se samo”, veli Ilijana, razgledavajući okolo, s nekom nelagodom u pokretima. “Tko je zalutao u čiji svijet, oni u naš, ili mi u njihov?”

Šutim. A možda smo oduvijek, a da to nismo ni znali, živjeli zajedno?

 

* * *

Javilo se bezglasno. Sad je već poput svjetlucave tečnosti. S bestjelesnim udovima što podsjećaju na ruke i s pramenovima kose koja leluja kao da se kreće kroz vodu.

Bojažljivo doticanje mog uma, kao lagani povjetarac pun ugode. Puštam da mi priča. I dok diram tu prozračnu blistavu ruku i moj dlan ponovo prosijava životnošću i prepletenošću plavog krvožilja, vidim, iza sebe na zidu, izlomljenu i dugu, svoju sjenu.

 

* * *

Proročanstva su bila i strašna i lijepa. Većina je izabrala ona strašna. Jer takvi smo uglavnom i bili.

Zemlja otrovana od vlastite utrobe, ljudi prikovani o nju gravitacijom zla.

Odabrali smo mrak. Prizvali smo tminu. Rastočila se onog dana iz Mjesečeve sjene. Dovela nas u sumnju prividno stvorena izvana. Prisilila nas da zastravljeni čekamo, zbunjeni, obeznađeni, očajni i na kraju tako ravnodušni. Tek korak do konačnog preispitivanja nas samih, sasvim blizu odgovora.

A onda, u tom mraku, u kojem nas je tako malo opstalo, konačno se nešto desilo.

“I nama i njima”, reklo mi je biće. Jer bili su tu, oduvijek kraj nas. Ali tek je taj naprasno stvoren sumrak raspršio posljednje nevidljive prepreke. Postali smo svjesni jedni drugih.

Pitam što su oni time dobili. Spoznaju tjelesnosti, i straha, i opreza.

Mi smo dobili svjetlo. Boje što se pojavljuju u njihovom ozračju. Sjene.

“Nikada nisi dobro uspoređivala s dobrim”, velim Ilijani. “Uvijek dobro sa zlim. Ili obratno. Jedno drugom mjerilo. Tako ljudski.”

Ovaj beskrajni sumrak učinio nas je ravnodušnim i izgubljenim. A samo svjetlo, i ono umara.

Ali tamo gdje postoji sjena, kadri smo procijeniti i tamu i svjetlo. Vidimo kretanje. Osjećamo vrijeme. I možemo sagledati posljedice onog što činimo.

 

* * *

Zamačem kist u žitku smjesu i miješam dugo, uživajući, dok se i zadnja grudica ne otopi.

Pehtovi sjede ukočeno, u zadanoj pozi. On glave okrenute prema njoj, ona rasplinuta pogleda u daljinu. Iza njih slap svjetlosti njihovih bića.

Ilijana se smijucka. Pita Pehtove koliko će još izdržati, tako nepomični u tom neprirodnom položaju.

Marijevo izborano lice izazov je strpljivosti. Lina više ne izgleda toliko mlađe od Marija. Otkrile su to sjene u njenoj kosi, u pregibima vrata, u zaobljenju vjeđa i oštroj liniji nosa. Tek sad uviđam koliko pristaju jedno drugom, tako mirni i strpljivi.

Malicki kuca na vrata i ulazi sa svojom pratnjom. Od svjetla postaje mi toplije.

Odlažem kist. Lina umorno uzdahuje i ustaje.

“Možda će se jednog dana, kad nas bude više i njih bude više,” veli Malicki, ” konačno pokazati Sunce.”

“Znaš, sve više su nalik na nas”, Ilijana će. Ružem maže usne i okreće lice u sjaj iza sebe. Slonova kost crna postaje hladan karmin.

“Možda”, razmišljam. Protežem se i uranjam u sedefasto plavilo koje me prigrljuje tako ljudski. Svjetlaci mi prolaze rubovima dlanova. Mi kao da smo sve više nalik na njih.

Vrijeme se opet pokrenulo. Za one koji su ostali. Opet će biti jutro, i podne, i noć. Red.

Samo, ne znam da li je to još uvijek bitno. Promijenio sam se. Ne marim više za neke stvari. Ionako ništa više nikad neće biti isto.

Da li su brda zelena, smeđa ili plava, iza onog što mi vidimo? Je li stvarniji privid ili ono što znamo? Svejedno je sad.

Mudraci i sveti ljudi već su otprije imali odgovor. Mi smo svoj spoznali kroz vlastitu tamu.

Privid postaje stvarnost, a stvarnost privid. I sam sam takav.

Jer, susreo sam svoga anđela.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.