Gospa s ljiljanima | Jasmina Blažić

KUĆA NA BROJU 15

 

“Opet sam se prešao”, gunđao je Josip u svoju trodnevnu bradu dok je po stolu naizmjenično hvatao listove s raznih kupova papira i slagao tri hrpe. “Toliko posla za tu mizernu lovu! Trebao sam frajera oderati bar duplo.”

Frajer je bio njegovih godina, vozio je sportskog Mercedesa, oko zapešća lijeve mu ruke klatio se zlatan sat na još zlatnijem lancu i imao je četiri razreda osnovne škole. Osim toga, imao je i volju da krene u ugostiteljstvo, pa je dio prizemlja dvokatnice u neposrednoj blizini Jelačić placa namjeravao preurediti u kavanu. A Josip mu se našao pri ruci, što po stručnim kvalifikacijama, što po niskoj cijeni koju je ponudio za izradu projekta.

To je ucjena, nastavljao je u glavi svoj monolog Josip, vozeći slalom složenim nacrtima između poluprazne šalice kave, bušilice i spajalice papira, zgnječene limenke pive i raskupusanog cjenika obrtničkih radova. Ako si bez posla, svatko misli da te može cijediti kako hoće. I to uglavnom oni koji su se već obilato nagrabili sive moždine iz tuđih glava i onda ju nepovratno preparirali u lovu – ali svoju.

“Fuj,” rekao je naglas Josip i počešao se po potiljku Pogledao je na sat koji se klatario ovješen o stolnu lampu. Trebao bi zbrzati da stigne u dogovoreno vrijeme uvaljati investitoru projekt i oteti drugi dio novca. Provjeravao je redoslijed nacrta: fasade (tu se istelio crtajući uličnu fasadu naslonjen na zid zgrade nasuprot ulice, dok su mu bapci s cekerima uvaljivali u prolazu sumnjičave poglede), pa postojeće stanje prizemlja nakon čije izmjere je mogao ravno u kupaonicu na struganje pljesnive žbuke i paučine, i onda – konac djelo krasi: njegova vizija budućeg prostora prave male bečke kavane. Tkalčićeva u blizini ionako je bila prepuna običnih kafića i sličnih tekućih sadržaja, pa je već na prvom sastanku predložio investitoru namjenu budućeg prostora. Ovaj mu je samo prokrkljao nešto što je naličilo odobravanju i Josip je slijedećih dana kopao po starim knjigama o Zagrebu, Beču, Pešti, arhivama, privatnim korespondencijama, ne bi li pronašao podatke koji će ga nadahnuti da se budući prostor što više oplemeni duhom prošlih vremena. Nakon tri dana proučavanja ostao je sluđen: ti Boga, nije znao da je u Zagrebu nekad bilo tak puno kavana, u jednom trenutku i preko dvadesetak, izgleda da je Zagrepčanima ispijanje čarobnih napitaka na friškom zraku oduvijek bilo u krvi!

Josip je stigao do zadnjeg nacrta u hrpi. Sve savršeno! Sasvim neočekivano od tek svršenog studenta, tako obećavajuće, tako iznenađujuće, ahhh… daj, ne ljigavi sam nad sobom, prekinuo se u samonaslađivanju, sjedni i završi posao!

Nedostajao mu je nacrt pod rednim brojem jedan, prvi i osnovni: položaj objekta u katastarskom planu s uredno naznačenim susjedstvom i debelo obilježenim ulazom.

Josip sjedne za stol i primakne tipkovnicu. Kompjutor je od ranog jutra upaljen brundao u uglu, klepećući ponekad ventilatorom sasvim nehardverskim zvukom, ali stalno pripravan da Josip uleti s naredbama. 1994. je bila godina virusa, a ova 1995. joj se po tome već sasvim približila, pa Josip nije gasio mašinu da ne bi svaki put prilikom ponovnog paljenja mehanički pametnjaković provjeravao po disku ne skriva li se negdje mali bolesni. A Davor mu je instalirao anti-virus program koji je bio malo brži u provjeravanju i ubijanju od Johna Waynea u Apachima. To ti je tako kad vjeruješ najboljem prijatelju!

Doduše, ponekad bi mu taj prijatelj i koristio. Kao, na primjer, sad. Davor je nasnimio dio programa i prošvercao ga iz firme, specijalno za ovu priliku. To je bilo jednostavnije nego da se gnjavi s umetanjem odgovarajućeg papira u printer ili da se uvaljuje kolegici koja je na šalteru izdavala kopije katastarskih situacija i s kojom se jednom prilikom na zadnjem sjedalu svoje četvorke izblamirao. Ovako je prekopirao dio plana centra pazeći da ga netko u Katastarskom ne prokljuvi i odnio to Josipu! I onda od je od ovog još izmuzao i rundu brzoalkoholnog!

A runda je bila sve samo ne brza, razmišljao je Josip, dok je pozivao program. Ili su to možda bile četiri brze, vrag će ga znati, smješkao se dok se na ekranu pojavio napis GEO.ZG uokviren crno-bijelim prepoznatljivim vedutama grada: tornjevima i krovom katedrale, Kamenitim vratima i kazalištem, sve popraćeno muzičkom frazom iz klasike Beži Jankec, beži Jankec, cug ti bu pobegal i to onom Sve to ide v beli Zabreg grad.

Ti softveraši, perverznjaci, žestio se Josip dok je čekao kraj najave, špica im je dulja od cijelog programa. Kladim se da je Davor imao prste u odabiru veduta i glazbe. Jest da je prvoklasni haker, ali smjestiti špicu koja se nije mogla prekinuti dok ne odsvira deset puta frazu, mogao je samo on!

Konačno, na ekranu se pojavi sitna nepravilna mreža, sastavljena od bezbrojnih poligona. Josip dohvati miša pa njime proklizi po plastificiranoj pločici. Strelica u gornjem lijevom uglu ekrana ostade nepomična. Prokleti miš, bjesnio je Josip, opet je zakazao i to baš sad! Okrenuo ga je i prstom blago protrljao kuglicu. Strelica se pomakne. Mali se udobrovoljio!

Birao je po opcijama na desnom kraju ekrana. Opcije su, naravno, bile u plavom. Sav Katastarski činili su nekadašnji BBB. I zato je odabrana opcija kao potvrdu kraj sebe odjednom dobivala malu sličicu nogometne lopte. Naravno, plavo-bijele.

Loptica je najprije skočila na K.O.Centar, onda Insert, pa onda Zoom. Miš je krvoločno škljocao.

Poligoni su sad postali vidljivi nepravilni četverokuti, s pripadajućim brojevima, nanizani i razdvojeni s po dvije paralelne crte koje su označavale ulicu. U svakom četverokutu nalazila se tamna ploha, u ovom dijelu plana uglavnom sličnog oblika, koja je predstavljala zgradu. Josip potraži broj katastarske čestice svog objekta. Evo ga tu, uredno iscrtan.

Ponovo poveća crtež. Trebalo je još samo strelicom označiti ulaz u buduću kavanu i odabrati stil slova za tekst. Nekako je osjećao da mu leži Italic. Još jedna brza provjera konačnog izgleda i onda zadnje ispisivanje. Sagnuo se da uključi printer. A onda, dok je nabadao utikačem, glave ukliještene između zida i stola, ne bi li pogodio utičnicu u zidu, primijetio je nešto neobično: na crtežu je naslonjena na lijevi zid njegove zgrade na broju trinaest stajala zgrada s kućnim brojem jedanaest. Desni zid broja trinaest bio je slobodan. Zgrada s brojem petnaest nije bila ucrtana. Četverokut je zjapio bjelinom. Praznina!

 

* * *

Davor je došao oboružan kutijom disketa, dva polubijela i deset limenki piva koje su tanku plastiku otrcane vrećice opasno približavale točki tečenja.

“Koja raskoš,” graknuo je zadovoljno Josip, vadeći iz frižidera mađarsku salamu, jučerašnji sestrinski poklon uzrokovan iznenadnim trenutkom sažaljenja i velikodušnosti. Tome pridoda staklenku senfa i kečapa.

“Uz sve to nabavio sam i mladog vina”, dometne.

“To ti od fuša?” upitao ga je Davor, dok je pokušavao objesiti kožnu jaknu kojoj je nedavno, prije nekih pet godina, puknula petljica za vješanje.

“Od fuša”, potvrdi Josip zadovoljno.

Morao je biti zadovoljan jer je na kraju iskamčio više love no što je pretpostavljao. Istina, investitor je došao na sastanak s tamnim naočalama na nosu, sav nekakav mutan i živčan. Josip ga je krišom promatrao dok mu je objašnjavao nacrte. Činilo mu se da ga frajer uopće ne sluša. To ga je pomalo uvrijedilo, ali se brzo oraspoložio, kad mu je ovaj, bez ikakvih pitanja i prigovora, isplatio ostatak novaca, pa i malo više. Kad su se rastali, Josip je ugurao karticu u prorez automata javne govornice i nazvao Davora u ured.

“Utržio samo lovu”, rekao mu je kad se Davor konačno pojavio s druge strane žice. “Možemo proslaviti.”
“Može”, čuo se odgovor. “Dolazim večeras po tebe.”

Josip je već znao što bi slijedilo iza toga: odlazak u BP Club gdje je Davor već par godina slinio nad čašom gutajući mladu lady Bilušić dok ona pjeva blues. Davor je bio platonski zaljubljen, kao klinac i nije to htio nikome priznati, već bi cijelu večer cool ispijao kokakolu. To s kokakolom bila je Josipu dodatna zagonetka.

“Čuj, kak bi bilo da večeras ostanemo doma, kod mene?” predložio je Davoru. “Dobio sam neke nove programe.”

Davor je malo oklijevao. Odluka je bila izvjesna.

“Dolazim,” rekao je.

“I da znaš,” usput je spomenuo Josip. “U onam tvom GEO.ZG neke stvari ne štimaju. Imaš tamo neke rupe!”

S druge strane začuo se gromoglasan smijeh. Josip odmakne slušalicu od uha.

“Kakve rupe! Vi arhići uvijek nalazite neke rupe!”

“A vi, geodeti, ne znate ni složiti ni izmjeriti pravi kut bez pol litre gemišta”, odvratio mu je otrovno Josip. “I samo se ti smij! Nećeš dugo! Imam samo još jedan impuls!”

 

* * *

Tako je sad rezuckao salamu, a Davor je, prethodno sumnjičavo promotrivši stjenke čaša, natakao unutra vino.

“Skoro me uhvatila panika”, pričao mu je Josip guleći kožice s ploškica salame. “Projekt treba za pol sata predati, a glupa kuća nije ucrtana. Kao da nikad nije ni postojala! Onda sam duboko udahnuo, srknuo malo kave i ucrtao je sam. Istina, tri puta sam ispao iz programa.”

“Budemo vidjeli” rekao mu je Davor i znalački gutnuo vino. Josip je obrisao ruke i upalio kompjutor.

“Čuj, stari, nemoj se ljutiti, ali ja bi rađe pil pivu”, oprezno je izjavio Davor. “Posle ovog bi me moglo uhvatiti, znaš…”

“A sad ćeš ti vidjeti kakvo sranje ste napravili vi u Katastarskom”, Josip je gurnuo disketu u otvor. “I to bez mošta!”

“Stvarno”, reče Davor. “Nema je.”

“Jesam ti rekao”, važno će Josip. “Pa nisam lud.”

“Vjerojatno smo je zaboravili ucrtati. Uostalom, što bi htio, ovaj program ide tek od proljeća. Pa znaš da smo se u Gradu jedva poslije Nove godine uspjeli nekako pospojiti računalima. Još k tome nam je zbog nekih tamo konobarica u Saboru koje su preko terminala kuharicama naručivale gablece, par puta pao sistem. Škljoc! Kao da pregori žarulja. A onda ti ulijeći u onaj vakuum i spajaj niti kako znaš i umiješ.”

“Sva sreća da si tako pametan”, rekao je zajedljivo Josip. “Samo ne znam kako vam je ova katastarska čestica ostala prazna.”

“Sutra ću provjeriti”, Davor dohvati drugu limenku pive. “Desi se, ponekad! Pa ljudi smo!”

Pššššš! Iz limenke je zamamno šištalo. Čovjek zavali glavu na naslonjač i s uživanjem srkne.

 

* * *

“Nikakvih podataka”, rekao je Davor, dok su, naslonjeni na prozorsku dasku promatrali ulicu u ranom listopadskom predvečerju. Zrak je bio topao i mirisao je na lišće koje je već žuto popadalo po pločniku i drobilo se suho pod nogama prolaznika.

“Ma daj”, bockao ga je Josip. “Nije moguće da ta kuća nigdje nije upisana!?”
“Nije. Provalio samo u sve gradske ustanove. Tri dana sam pretraživao po našoj arhivi. Kuća na broju petnaest nepoznata je bilo kojem programu.”

“Ma daj! Možda je nikad nisu ni upisali? Znaš kako je to danas – napraviš hižu na divlje i onda tu stoji daljih 500 godina, dok se netko ne sjeti urbanizirati vukojebinu, pa za peterosobni kućerak dobiš komforni jednoipolsobni stan! A kućerak nikad nije bio upisan, ni u gruntovnici ni u katastru.”

“Ima raznih kombinacija. Premda je ta zgrada stara bar 150 godina i trebala je automatski ući u katastar. Uostalom, hajdemo pogledati!”

Program, čiji naslov GEO.POV su likovi smjerne Dore Krupićeve i bujne Nere razdrljene poslije mučenja te djeve vrlo nalik lady iz BP Cluba, pridržavali u mikelanđelovskom stilu, mogao je krenuti dalje nakon što bude deset puta odsvirana fraza Joj, mene, joj, črleni je lajbek moj.

“Čuj,” reče Josip Davoru, “izgleda da ti je ponestalo mašte. Naziv programa tužno je isti kao u direktoriju, umjesto da glasi, na primjer: Povijesni pregled nastanka katastra i čestica kraljevskog grada Zagreba, copyright by Davor Famous Agramer. Doduše, onda ovi komadi ne bi stali na ekran. A ta desna, ona me podsjeća jako na nekoga…”

Davor se počeo vrpoljiti po stolcu. Sad je i on jedva čekao kraj svirke.

“Nisam znao da imaš i žicu za portretiranje, pardon, crtanje,” nastavljao je Josip zabavljajući se. “A i ova glazba, umjesto da deset puta slušamo Joj, mene, joj, črleni je lajbek moj mogao si upisati cijelu pjesmu.”

Glazba se prekine. Na ekranu se pokaže meni.

“Idemo od početka?” upita Davor.

“Od početka”, potvrdi Josip i bliže primakne svoj stolac.

Loptica (ista ona bijelo-plava, sad nije bilo sumnje tko je bio glavni autor većine programa u Katastarskom) je luđački skakala. Josip je zadivljeno gledao kako se Davor snalazi u svom tajnom privatnom programu. Zaljubljenik u Zagreb, zaljubljenik u geodeziju, i informatiku i… no, to sad s tim nema veze… počeo je bjesomučno, negdje u proljeće prošle godine, planirati kompjutorski prikaz razvoja grada od njegovih prvih početaka do danas. Ali nije ni slutio koliko ga tu posla čeka! Mislio je da će biti gotov za mjesec-dva, pa onda važno uletjeti na proslavu devetstogodišnjice grada i reći – imam ga! A kad tamo, sve dublje i dublje tonuće prema dnu, ali sad se već naslućivala i blizina izlaznog vira. Davor je počeo ucrtavati, najprije crkvu na Kaptolu, smještenu malo južnije od današnje katedrale, onako kako je našao u zapisima, naznačivši kao prvu 1094. godinu. Okružio se knjigama i papirima. Vadio je sistematski podatke iz povijesnih knjiga, zabavne literature i starih novina. Sjedeći u raznim arhivama zaradio je pol penzije, i to poslije radnog vremena. Listao je Tkalčića, Klaića, Szabu, Lelju Dobronić, a na kraju i Milčeca. Stari Szabo ga je izluđivao zgusnutom hrpom podataka, Dobronićka svojim zaokruženim kronološkim prikazima, dok bi on pokušavao u njima odrediti geometriju ulica i zgrada, a Milčec lirskim vrckavim dosjetkama i formatima izdanja koja bi se zagubila u gužvi na stolu ili mu nepogrešivo u svoj svojoj veličini padala sa stola na nogu. Polako, ali sigurno popunjavao je, docrtavajući konture objekata, svoje mape. Naoko preslikani podaci iz Mappae geographicae regni Hungariae u kojoj su još u šesnaestom stoljeću prikazani Gradec i Kaptol, detalji nacrta starih geometara koje je Davor pronašao prašne i požutjele smotane u tuljke u potkrovljima i podrumima arhiva po gradu, počevši od nepoznatih majstora čije su iscrtane izmjere bile opisane kitnjastim pismom i ukrašene umjetničkim šrafurama, pa do Gigla i Erdelyia, te arhitekata predvođenih fantastičnim Bartolom Felbingerom, polako su popunjavali raster na ekranu, izmještajući građevine sve točnije u njihov konačan položaj. Znatno olakšanje i slutnju kraja ovog zaljubljeničkog posla, donijeli su Davoru podaci čije je organizirano bilježenje započelo nešto prije sredine devetnaestog stoljeća osnivanjem katastra carskim dekretom. Tada se prvi put pojavila i ona mreža nepravilnih poligona da bi se vremenom sve više zgušnjavala, dijelila, obogaćivala.

Postupno se cjelina zaokružila, mape starog Zagreba prikazane najprije svakih pedeset pa svakih dvadeset godina, a od 1850. svake godine, bile su skoro kompletirane. Mogao si birati: vidjeti što je srušeno u velikom potresu 1880. a što je par godina poslije popravljeno ili izgrađeno, pobrojati gradska vrata koja su na taj način pričala o rastućoj populaciji i paranoji kao neizbježnom dodatku življenja u gradu, vidjeti kako se ustrojilo trgovačko i poslovno središte buduće metropole.

Meni programa bio bi prebogat i za kakvu jaču softversku firmu: plavo-bijela loptica skakala je s podataka o ucrtanoj građevini na zapise o njenoj namjeni, vlasniku, prepravcima, nadogradnji… Uglavnom, nije ni čudo da Davor nije stigao dalje od platonske ljubavi.

“Ništa”, rekao je Davor, skačući lopticom po godinama. “Do 1850. ništa. Uostalom, malo teže i za očekivati. Tek onda nastaje graditeljski bum unaokolo starogradskih zidina.”

“Daj, da ne davimo, svaku desetu godinu”, zamoli Josip.

Davor je nemilosrdno pretraživao. Tisućuosamstošezdeseta – ništa, pa dalje svakih deset godina – opet ništa.

Tisućudevetstota.

“Daj sad povećaj”, reče Josip. Davor prebaci lopticu.

Tisuću devetsto deseta, dvadeseta, tridesta, pa tako do tisućudevetstodevedesetipete, zadnjih deset godina pojedinačne provjere i konačna potvrda – čestica je bila prazna.

“Jesam ti rekao – rupa”, odobrovoljeno će Josip.

Davor je izgledao zabrinuto.

“Pričekaj malo”, prebacio se u sitniji raster, a onda je opet povećao dio prikaza ulice u kojoj se nalazila problematična zgrada. Ponovio je to par puta, svaki put na drugom mjestu.

Onda se zavalio u stolac i dlanovima pritisnuo čelo.

“Znaš što, stari?” upitao je Josipa. “Nije tvoja rupa jedina.”

Josip je blenuo. Komad sendviča koji je upravo odgrizao, umalo mu ispade iz usta.

“U toj ulici ima još praznina. Najmanje pet. A možda i još ponegdje.”

Josip ustane i dohvati jednu knjigu s polica. Bio je to Milčecov Pozdrav iz Zagreba. Nervozno prolista grubo odvajajući snopove listova.

“Gledaj sad, na ovoj stranici, desno dolje, godina 1898. Nema praznine. Svuda hiže.”
“Vidim”, rekao je Davor. “I nije mi jasno.”

“Nisi jedini”, potišteno će Josip.

Davor je obećao razgovarati sa šefom čim se ovaj vrati sa službenog puta, kroz nekih deset dana. Divan službeni put, razmišljao je Josip, i to još u južne krajeve.

Jesen je donijela sve hladnija jutra, vruća popodneva i blage večeri. Josip je besposleno dva dana bauljao Zagrebom u pritajenoj potrazi za novim investitorima. Drugi dan se zatekao kako ponovno stoji nasuprot zagonetne zgrade na broju petnaest. Čekao je da ugleda kako netko ulazi ili izlazi kroz široka drvena vrata.

Ali kuća je mirovala. Odvraćala mu je uporno pogled bljeskajući krilima starinskih prozora.

Možda podaci još nisu upisani. Možda postoje negdje na papirima i čekaju na red, zameteni u fasciklima gradskih činovnika. Vrijeme je bilo lijepo, zaliha novaca u džepu tek načeta, a posla nigdje na vidiku. Imao je vremena da provede svoju malu, privatnu istragu!

 

* * *

“Molim gruntovni list”, rekao je Josip naslanjajući se na šalter i gurajući ceduljicu referentici. Ona razmota papirić, pa pročitavši, pogleda Josipa.

“Dokaz o vlasništvu ili punomoć, molit ću lijepo”, rekla je.

Josip se odupirao pritisku čekača u redu. Osjećao je njihove nervozne poglede na potiljku, gunđanje zbog otezanja radi komplikacija.

Sad ili nikad, pomislio je.

Naglim pokretom pridigao je ruku. Po šalteru je zveknulo. Službenica ga je zapanjeno pogledala, a onda promotrila red iza njega.

“Evo, za vas. Potvrdu, ovaj… nemam. Ustvari, samo vas molim da provjerite tko je zabilježen kao vlasnik, a sutra ću donijeti punomoć i zamoliti vas onda za ispis.” Žena je sumnjičavo odmjeravala vrećicu. Kao da se kolebala. Josip je molio boga da pol kile kave i bonbonijera zadovolje administracijske strasti.

“Pričekajte”, rekla je, spremivši vrećicu negdje ispod na policu.

Brzo je otipkala po tipkovnici, provjeravala na ekranu. Onda je ustala od stola.

“Još pričekajte”, ponovo je rekla.

Potrajalo je. Josipu su odozada puhali za vrat. Mrmorili su nezadovoljno, gurkajući ga uporno i pritiskajući uz drvenu stjenku. Čuo je negodovanje upućeno na račun onih koji zakompliciraju i najjednostavnije stvari i na račun sporih državnih službenika.

“Ništa u datoteci kompjutora”, rekla mu je žena kad se konačno vratila, ne obazirući se na ljutito sijevanje iz reda.

To sam već i znao, pomisli Josip. Isto mu je očitao i Davor.

Zanimalo ga je ono drugo, podaci koji još nisu bili upisani u računarske memorije.

“Nešto još nismo stigli upisati”, nastavila je kao da mu čita misli, bacajući pogled negdje dolje u dubinu, prema vrećici. “Provjerila sam i to. Na žalost, opet ništa.”

“Mislite, nigdje nije ništa zabilježeno?” upitao je Josip.

“Ni adresa, pa onda ni vlasnik”, odgovorila je ona.

Josipu se učini da je već otprije bio siguran u to. Pomisli kako samo gubi vrijeme.

“Najljepša hvala”, ljubazno se osmjehnuo i krenuo prema izlazu.

“Dođite za koji dan”, viknula je žena za njim.

Taman posla, mislio je otvarajući vrata. Bez veze sam dolazio. A tek onaj trošak glede bonbonijere i kave! Bolje da sam ju sam popio, cijelih pola kile, pa makar mi puknulo srce!

 

* * *

Dosta pretraživanja po gradskim datotekama, mislio je Josip stojeći nasuprot broja petnaest. Ionako je to sve već provjerio Davor. Kuća i njeni stanari, ako takvi uopće i postoje, nije bila ubilježena ni u jednom dokumentu.

Krupne, izglačane, zaobljene kocke kojima je bila popločana ulica još su bile mokre od noćašnje vlage. Josip je jučer navečer sat vremena stajao na tom mjestu ne bi li ugledao nekoga kako ulazi u zgradu ili pali svjetlo u nekoj od prostorija. Ali nije otkrio ničiju prisutnost u toj staroj poluoronuloj kući. Danas ujutro, poslije brzo ispijene kave opet je gledao njeno pročelje. Preko noći nije se pomaklo nijedno prozorsko krilo.

Živi li tu itko, pitao se Josip. Stakla su bila mutna, prozori bez zavjesa i cvijeća, unutra tama. Ljudi su prolazili podno praznih prozorskih klupa ne obazirući se na Josipa koji je, ruku zabijenih u džepove, oslonjen na zid preko puta uporno promatrao zgradu.

Gledao je njeno pročelje, zapažajući prvi put sve one detalje koji se inače tako neprimjetno utope u pogledu pri svakodnevnom prolasku. Žbuka oker boje bila je presvučena sivim masnim slojem prljavštine nastale taloženjem smoga koji je na taj način ujednačavao raznolikost oblika i boja fasada u ulici. I nedavno obnovljena pročelja izgledala su podjednako, pa se i zbog toga nije moglo odrediti kad se zadnji put majstorova ruka dotakla štukature bogato profiliranih vijenaca što su u jednoličnom isprekidanom nizu slijedili slijepe lukove prozora prvog kata. Josip je sad već sa profesionalnim zanimanjem promatrao zgradu.

Uočavao je zanimljive detalje, koji su mu prvi put, kad je snimao pročelje zgrade na broju trinaest, promakli. Ustvari, nešto u izgledu te visoke jednokatnice ga je zbunjivalo i uznemirivalo. Pogledom je obuhvatio diskretno naglašeni rizalit u čijem su središtu u prizemlju stajala tamna drvena vrata pod plitkim lukom u tjemenu ukrašenim naglavnim kamenom na kojem se naslućivala neka šara. Prozori u prizemlju bili su jednostavni, s lagano izbočenim kamenim klupama, okruženi kasetiranim plohama koje su prikazivale kosu, rombastu rešetku. Po dvije prozorske osi sa svake strane rizalita vodile su pogled na bogatije ukrašeno pročelje prvog kata odijeljeno od prizemlja širokom konzolom trostrukog vijenca. Rizalit, naznačen u prizemlju četvrtastim istakama, na prvom katu nastavljao se plitkim pilastrima, ispod prozora iznad ulaznih vrata spojenih balustradama podsjećajući izdaleka na altane na nekolicini susjednih zgrada. Atula iznad ornamentiranog reljefnog friza nije završavala pogledom na blago zakošeni krov – iznad se uzdizao zabat duž cijelog pročelja zgrade, pust i gol, odajući dojam plohe zaboravljene u završnici gradnje ili namečući slutnju zaboravljenih, zazidanih prozora. Pogledom obuhvativši kuću od vlagom zamrljanih ploča uz prizemlje do sljemena koje je blještalo na jutarnjem suncu, Josip je shvatio što ga je smetalo – cijeli prvi kat zgrade izgledao je kao umetnut između prizemlja i pustog zabata – graditeljska intervencija koja je miješala stilove i zbunjivala konstrukciju.

Čudna kuća, razmišljao je Josip. Nigdje upisana, bez vlasnika, stanara… Odvraćala mu je pogled prazno i hladno, kao da se ruga. Živi li ipak netko u njoj, pitao se Josip. Nije moguće da u stoji u centru grada prazna i neiskorištena!

Trak sunca odbio se od mjedene kvake masivnih ulaznih vrata. Josip je zastao u iznenadnoj navali uzbuđenja. Kako li mu to samo prije nije palo na pamet!

Prešao je ulicu. Prolaznici su ga obilazili spuštajući se u grad koji je počeo brujati od prijepodnevne vreve. Krenuo je prema tamnim, nadsvođenim vratima.

Metal kvake bio je mokar i hladan. Vrata su se otvorila nečujno i lako, a iznutra ga je zapahnuo vlažan i hladan zrak.

Josip uđe u usku mračnu vežu spotaknuvši se o stubu koja ga dočeka na metar od praga. Vrata za njim zalupe se glasno kao od jakog naleta vjetra. Gradska vreva utihne i njezini zvuci izgube se pod bačvastim niskim svodom hodnika.

Hodnik je vodio prema postranom spiralnom stubištu omeđenom zidovima. Josip se kretao nesigurno dirajući hladne stijene. U mraku, penjući se, učini mu se da je izgubio orijentaciju, kao da hoda po kružnom tunelu, gore ili dolje, izgledalo je svejednako. Odlane mu kad napipa vrata. Kad ih je otvorio, zaslijepi ga bujica sunčane svjetlosti.

 

* * *

Soba je bila uska i visoka. Jutarnje sunce ulazilo je kroz prozor padajući po oskudnom namještaju i igrajući se na pozlati okvira slike iznad masivnog stola prislonjenog uza zid. Slika je prikazivala stari Zagreb iz neuobičajene perspektive – negdje sa zapadnih obronaka Medvednice. Josip je bio naučen na panoramu Gradeca i Kaptola prikazanu iz plodne Savske ravnice ili na blještave riječne meandre uokvirene krovovima gornjogradskih crkvi. Ova slika prikaže mu grad sasvim neobično, u drugom svjetlu, ili još bolje, osmjehne se razmišljajući, kao u drugom svijetu. Na njoj su se crkveni krovovi starog grada pomaljali između ružičastih cvatova voćaka, omeđeni zelenilom koje je nagovještavalo proljetno buđenje Zagreba u slatkim sokovima, zujanju pčela i bujanju prirode. Slika ga je, dok se pokušavao snaći u prikazanom krajoliku, radovala i ujedno zbunjivala. Pogledom je pretražio ostatak sobe. Na istanjenoj polituri namještaja nije bilo naslage prašine. Soba ga podsjeti na ispražnjenu i očišćenu prostoriju nakon iseljenja. Bila je bezlična, bez mirisa, bez sitnica ostavljenih u neredu, knjiga ili kutijica poslaganih po stolu. Mrtva soba, osim te slike koja je svojim bojama isijavajući svjetlost u promatračeve zjenice slavila prirodu i život.

Krenuo je k prozoru. Vani je sunce još uvijek iskrilo na izglačanim kamenim kockama. Josip je pratio užurbane korake rijetkih prolaznika koji su promicali ispod prozora. Onda se okrenuo i ponovno pogledom pretražio prostoriju.

Jedina vrata bila su ona kroz koja je ušao. Jedini hodnik od ulaza u kuću vodio je samo do tih vrata. Josip je bio na prvom katu, gledao dolje na ulicu i ljude. A ti ljudi su bili nekako neobični, slično odjeveni, glava pokrivenih sličnim kapama. Tu nešto nije valjalo! Josip se na trenutak zamisli, a onda se sjuri u mrak spiralnog stepeništa, kroz hodnik van na ulicu.

Pogled prema Trgu potvrdi njegova strahovanja. Sunce se odbijalo od sjajnih srebrnih ploča na južnim fasadama. Učini mu se da je upao u kakvu futurističku urbanističku studiju. Mladić koji je prolazio radoznalo ga pogleda. Bio je odjeven u smeđe odijelo kojem Josip nije mogao dokučiti kroj i materijal, glave pokrite nečim što je naličilo na francusku kapu. Josip se prisjeti svojih izlizanih traperica i vunene jakne. Pri pogledu na druge prolaznike obučene sasvim nalik mladiću koji je upravo prošao, osjećao se kao hodajuća paleta boja i neukusa. I to je bilo dobro. Jer onaj drugi osjećaj polako je kretao negdje od pleksusa i prijeteći da u paničnom kriku izbije iz njegova grla govorio mu da ovo nije ista ulica koju je ostavio ušavši u kuću. Pogledao je na vlažan pločnik, okrhnut rubnjak i zarđalu rešetku slivnika. Sunce je grijalo malo jače nego prije. Mogao bi se tako na prvi pogled zavarati, ali nije. Opet je pogledao na grad i sad je već bio sasvim siguran. Izašao je iz kuće u neko sasvim drugo vrijeme.

Kako je brzo izletio, tako je uletio natrag u hodnik i utrčao ponovo u sobu. Slušao je kao klinac bajke o vremeplovima, vremenskim prolazima, crnim rupama u kojima su se vremenski tokovi namatali i isprepletali kao niti u klupku vune, ali nije u to previše vjerovao. A sada, izgleda da si upao u crnu rupu, crni Josipe, bjesnio je u sebi. A kako u rupu unutra, tako i iz nje van.

Protrčao je tri kruga po sobi i sjurio se stubama na ulicu. Da vidimo, vjerojatno se vratio natrag. Unutra, van, plus, minus, opet si na nuli. Ili možda još dalje, sistem plus plus, užasnuto je Josip buljio u prolaznika koji se približavao ne bi li po njegovom izgledu otkrio kakav vremenski odmak. Ali prolaznik je bio sasvim nalik prethodnima, samo malo radoznaliji. A vremenski prolaz bio je, izgleda, jednosmjeran i jednokratan, shvatio je Josip. I nije bilo koristi da ponovo utrčava gore u sobu ne bi li se vratio u svoje vrijeme. Pogled mu skrene prema Trgu. Krene lagano držeći se zida. Cesta je već bila suha.

Ljudi su ga začuđeno gledali, odmičući se od njega. Svi su bili nalik, obučeni u nemaštovita odijela neutralnih boja, kose skupljene ispod kapa. Izgledali su izvještačeno pristojno u svojoj suzdržanoj radoznalosti dok su ga zaobilazili pomalo oprezno i kao sa strahom. Nakon nekog vremena zaboravio je njihove poglede. Zapanjeno je gledao po kućama koje su okruživale Trg. Fasade su bile dobrim dijelom zastrte ogromnim ogledalima koja su svjetlost vraćala zrakama određenih boja. Vidio je ljude da povremeno zastajkuju i gledaju ogledala. Uhvatio se u jednom trenutku kako zamišlja da pliva uronjen u dugu, pa polako nastavio hodati nešto bolje volje.

Ploče kojima je bio popločen Trg bile su uglačane, nalik metalnim šesterokutima, odijeljene savršeno ujednačenim milimetarskim fugama. Nigdje izloga, svjetiljaka, ni traga od tramvajske pruge. Stari Jelačić je još uvijek jahao na brončanom konju prijeteći sabljom.

Čovječe, mislio je Josip, ako se ikada vratim, šutjet ću kao riba i napisati magistarsku radnju pod naslovom Grad u budućnosti. Detaljima opisa i samouvjerenim prikazima budućeg metropolisa mogao bi tada srediti i najvećeg urbanističkog zanesenjaka.

Ušao je u prolaz na mjestu nekadašnje Gajeve ulice. Ovdje je vladao polumrak i živost koja ga podsjeti na istočnjačka trgovišta. Nakon sterilnog Trga ušao je u vrevu glasova, mirisa i zvukova. Sa strane ga dočekaju još manji prolazi, dobacivanja i pozivi. Mali nezaštićeni izlozi nudili su raznoliku ponudu u kojoj je Josip prepoznavao neke stvari, a drugima je, opet u čudu, pokušavao otkriti značenje i namjenu. Ljudi su ga gurkali žureći izlazeći i ulazeći u male trgovine, živahno se dovikujući. U gužvi i polutami nije suviše upadao drugima u oči.

Hodao je nekih sat vremena, kad otkri da uopće ne zna gdje se nalazi i otkuda je došao. Ponovo shvati da je ustvari stranac u čiju priču teško da bi tko povjerovao. Opet ga uhvati panika. Osjeti iznenadnu glad i potrebu da se negdje smiri, sjedne i polako o svemu razmisli.

Pokušavao se orijentirati u labirintu uskih prolaza i pronaći smjer iz kojeg je došao. U žurbi je gurao ljude, a oni su se začuđena lica odmahivali i gledali za njim. Htio je pobjeći natrag. Nije ga više zanimalo ni koja je godina.

Iskobeljao se nakon pola sata vrludanja. Trgom je prošao brzo, pognute glave. Nije želio zastajkivati sanjareći pod obojanim zrakama. Na ulazu u kuću na broju petnaest sudario se s djevojkom koja je oslonjena o zid šarala po nekoj tabli. Pogledala ga je nakratko i opet zaronila u srebrnastu površinu ploče ovješene o vrpcu oko njenih uskih ramena.

Josip je izvukao teški, kožom presvučeni, stolac, sjeo i umorno se naslonio na stol, položivši čelo na hladne ruke. Trebalo se nekako snaći u svemu tome, odlučiti što i kako dalje. Sjetio se kako je nekad govorio – da mi je samo sat vremena vratiti se nekud u prošlost ili otići u budućnost, samo da vidim kako je. Tada nije razmišljao da uz to može postojati nešto što se zove faktor povratka, šizofrenije, panike, izgubljenosti… A sad je to sve bilo tu. Bože, daj da se vratim, pomislio je, pogledavši gore na sliku. Kupala ga je svjetlošću kao ogledala na Trgu, utapala u lažni mir.

Trgnula ga je lupa koja je dopirala iz hodnika. Josip otvori vrata, siđe tamnim stubištem i krene prema ulazu, naglo trgnuvši kvakom. Na pragu je stajala djevojka sa srebrnom pločom.

“Mogu li ući?” upita ga ona bojažljivo. “Neću dugo.”

Josip se izmakne i propusti je u vežu.

 

* * *

Virkala je kroz prozor i nešto radila po ploči koju je opet postavila pred sebe. Josip ju je nijemo gledao sjedeći uza stol. Ona bi mu ponekad vratila brz, radoznao pogled i opet se nastavila naginjati u udubljenju uz prozor.

“Koja je godina?” odjednom je upita Josip.

Djevojka se ukočila, ne okrećući se. Bila je vitka, nježnog zatiljka i svijetle kose ugurane pod kapu. Naličila je u taj trenutak krhkoj figurici od tamnog stakla.

“Koja je godina?” ponovio je Josip, čudeći se sam sebi na iznenadnoj i ravnodušnoj upornosti. Odjednom mu je bilo svejedno, nijedna brojka ga više ne bi mogla iznenaditi.

Djevojka se okrenula. Njene oči su bile neobično svijetle, kapci bez treptaja. Nije primijetio kad je progovorila.

“2095-a”, čuo je. Djevojka ga je uporno gledala. “Ti si ovdje stranac. Otkuda si?”

“Od prije sto godina”, odgovori je Josip. Štapić kojim je djevojka šarala po ploči padne i otkotrlja se pod prozor.

“Ne vjerujem ti”, Eba je tvrdoglavo promatrala Josipa. “Znači, sad kad izađem, naći ću se negdje sto godina dalje u budućnosti.”

Josip se sjeti svog bezuspješnog istrčavanja i utrčavanja u kuću. Svejednako bi ostajao u toj 2095. godini. Ali, Eba, možda… za nju bi to možda vrijedilo. “Pošteno rečeno, ne znam”, rekao joj je iskreno, nimalo utješnim glasom. “Saznat ćemo kad izađeš.”

Eba se ukočila. Ova konstatacija nije bila nimalo kavalirska.

Josipu se učini da se oko nje nešto počelo komešati, uzbuđenje, strah koji prerasta u paniku.

“Idem van”, rekla je. “Odmah. Sad.”

Josip se ražalosti. Tako na brzinu ostati bez društva!

Eba je istrčala, a da se nisu stigli ni pozdraviti. Pohitao je prema prozoru. Izađe li Eba negdje u budućnosti, neće dolje na ulici ugledati njenu sitnu pristalu figuru.

Ali, ubrzo je vidje gdje izlazi, zastaje i gleda prema Trgu, zapitkuje nekog prolaznika, a onda se osvrće gore na prozor i traži ga pogledom. Josip joj mahne. Eba klimne glavom.

Ono što je njega podarilo trenutačnim životnim vijekom od nekih vitalnih stotrideset godina, više nije djelovalo!

“Odjeća ti je odjednom promijenila boju”, reče Josip kad se vratila. Eba se smješkala.

“Izludio si me svojom pričom, skoro sam se razboljela.”

Žarka narančasta boja vrijeđala mu je oči. Sjetio se čovjeka od kojeg su se svi na Trgu panično odmicali.

“Bolest se javlja crvenom bojom odijela. Na taj način rano upozorenje sprečava njeno širenje. Bolest je jedina koja nas još može iznenaditi i nanijeti zlo.”

Blago njima, mislio je Josip. Narančasta boja Ebinog odijela polako se pretapala natrag u smeđu.

Boje, obojane zrake odaslane s ogledala, prozirna ogromna i nezamjetljiva kupola iznad Trga i polumrak u trgovačkom labirintu u kojem su se budile zaboravljene strasti pohlepe i posjedovanja. Kromoterapija u duginim slapovima ponad metalnih ploča i izopćenje crvenilom u mnoštvu koje izmiče! Svijet blagonaklon i brižno podešen na suzbijanje uzbuđenja i okrutan u označavanju opasnosti…

Josip je, nakon svog zbunjenog objašnjavanja, slušao Ebino pripovijedanje. Sjela je i stavila onu srebrnu ploču na stol. Dirala je lagano prstima uz njene rubove. Bila je to neka vrsta ekrana na kojem su se pojavljivale slike i prizori koje je Eba prizivala ne bi li mu objasnila svijet u kojem živi.

Nizovi stožastih dimnjaka obavijenih teškim bijelim dimom negdje van grada, prometnice nalik prozirnim arterijama kojima su jurila raznobojna zrnca, prepleteni gusti zeleni svod drveća umjesto krutih neprobojnih kupola za ljude koji nisu vjerovali u zloću prirode i štitili se njom samom, habitusi opreza i nepovjerenja izmjenjivali su se na Ebinoj ploči.

“Jeste li sretni, Eba?” pitao ju je Josip.”Koja je boja sreće?”

“Plava”, odgovorila je Eba. “Ponekad. Plava.”

Eba je bila BBB, a da to nije znala. Eba je imala ploču koja je bila kompjutor povezan sa svim i svačim što se dešavalo u tom budućem gradu. Eba je bila njegova kolegica iz budućnosti koja je pokušavala ucrtati na ploču izgled zgrade preko puta i pokucala je na njegova vrata ne bi li je bolje sagledala s ovog prozora. Ploča nije pamtila njen crtež. Sliku je gutala i ne bi je više vraćala. Eba je pokušavala, ponovo i ponovo.

“Ne razumijem”, rekla je Josipu. “Kao da netko briše svaki trag o njoj. Kao da ne postoji!”

Klik! Nešto se upalilo u Josipovoj glavi. Sjetio se Davora i njegovih priča o rupama. Gdje li su ono bile? Jedna je bila upravo tu gdje stoje. Nekoliko njih u blizini. Je li moguće da se priča ponavlja na drugoj strani, na broju dvadeset i da Eba ima problem sličan njegovom? Postojao je samo jedan način da to provjere.

“Jesi li pokušala ući unutra?” upitao je Ebu.

Ona odmahne.

“Onda idemo”, rekao je i povukao je za ruku. “Ili ne želiš? Možda te je strah?”

Smeđa boja njenog odijela počela je lagano žariti. Bojala se.

“Hoću”, konačno se odlučila i stisnula mu šaku.

 

* * *

Veža je nalikovala onoj na broju petnaest, kvadratična prostorija sfernog svoda razlomljenog na četiri trokutaste plohe. Stubište se gubilo u tami. Prostorija na prvom katu bila je slična onoj na broju petnaest. I slika je bila ista. Osim što je na ovoj prikazan grad u jesensko doba.

Josip je pogledao kroz prozor. Odozdo su dopirali glasni užurbani koraci i dozivanje.

“Što je?” pitala je Eba.

Josip je otvorio prvu ladicu stola. Unutra je u pretincima bio uredno posložen novac, na lijevoj strani krupne blijedosmeđe papirnate novčanice, a do njih zlatni, srebrni i obični metalni novčići.

Podigao je jedan. Na aversu je bila prikazana u profilu ćelava glava nekog bradonje nakićena vijencem od lovorova lišća, svezanim na zatiljku mašljekom.

“Ferencz Jozsef”, poluglasno pročita Josip. Na drugoj strani je ispod plitkog reljefa krune, koja je svojim šiljcima naličila na srednjovjekovni grad načičkan tornjevima, pisalo 1 korona. I ispod toga oznaka godine – 1895.

Razmišljao je. Jedna kruna, ovaj najprostiji novčić bio je u to doba dnevnica nadničara. Utrpao je šaku tih kovanica u džep. Ako ga ikad optuže za pljačku, možda će olakotna okolnost biti to što se nije pomamio za zlatom ili srebrom iz iste ladice.
“Gladan sam”, rekao je Ebi i pogledao na sat. “Tek je pola jedanaest. Nadam se da je bar jedna od onih silnih kavana već otvorena.”

“Koja je godina, kumek?” upitao je Josip prvog čovjeka na kog su naišli kad su izašli na ulicu. Ovaj je na glavu natukao šešir široka oboda, a u ruci teglio veliku četvrtastu košaru prekrivenu bijelim ubrusom. Začuđeno je pogledao Josipa.

“Kakvu to spelanciju od mene delaš, dotepenec jedan!” odbrusio mu je i otišao dalje.

Josip povuče Ebu koja je ukočeno stajala, pa krenu prema Trgu. Iz susjedne ulice zapuhne ih smrad i vlaga. Eba je namrštila lice. Josip se smješkao.

Na Trgu ih dočeka eksplozija boja. Na postavljenim jarbolima vijale su se trobojnice zapinjući o zelenilo kojim su bili okićeni stupovi. Bogate girlande u sredini ukrašene vijencima spajale su jarbole sa zastavama, držače plinskih svjetiljki i mnoštva raznobojnih staklenih svjetiljčica koje su tanko cilinkale sudarajući se u zraku.

Eba je stala, ne dajući Josipu da ju odvuče dalje. Okretala se oko sebe promatrajući žene što su prolazile okićene crvenim maramama zataknutim iznad skuta i vezanih oko glave, sjajnim brokatnim vrpcama stisnute oko pasa i orukavlja, žarkih podvezica ispod koljena te šarenih lajbeka ukrašenih krznom i kožom. Muškarci obučeni u slične odore, širokih bijelih hlača ili oni sa šeširima povisokih kalota, utegnuti u uske hlače i kapute iznad kojih bi bile prebačene pelerine radoznalo su je zagledali. Gospođe u uskim kaputićima našušurenih rukava i velikih ovratnika, dugačkih suknji i šešira ukrašenih bogatim perjanicama hodale su pod ruku zastajkujući u žustrom pripovijedanju.

“Crveno, tako puno crvenog”, rekla je Josipu.

“Veseli ljudi”, odgovori on i izmakne se dami koja je nekud žureći energično prašila zvonastom suknjom po nabitoj zemlji.

Mnoštvo je šetalo neuobičajeno svečarski zaustavljajući se ispod prozora na kojima je visjelo cvijeće upleteno u vijence od bršljana i crnogorice, crvene trake i trobojnice. Ponegdje se mogla vidjeti crno-žuta zastava. Josip pogledom iznad krovova obuhvati konture katedrale, tornjeve u skelama, kip bana Jelačića na neočekivanom mjestu iskićen bezbrojnim staklenim oblicima, zastavama i ukrasima ovješenim o nisku ogradu oko postolja, fijakere koji su čekali na stajalištu u redu, konje upregnute mirne uz rudo, ukrašenog hama i oglava, kuće uokolo Trga, tako starinske i tako pristale.

Josip povede Ebu i oni se utope u bujici šetača. Na zgradi nasuprot spomenika pisalo je Velika kavana. Josip pomisli da bi mogao umrijeti od sreće. Kako različit osjećaj od onoga iz Ebina vremena!

Bili su negdje u prošlosti, novčić iz stola okvirno mu je nagovijestio godinu, ali on se ovog puta osjećao superiorno, istraživački uzbuđen i pomalo pripremljen. Nagledao se starih razglednica Zagreba dok je Davor upotpunjavao svoj program. A sad je imao priliku da vidi pravu staru zagrebačku kavanu, onu koju je danima pokušao osmisliti i smjestiti u svoje vrijeme.

Unutra je mirisalo po duhanu, čokoladi, vanili šećeru i cvijeću. Sjeli su za okrugli stol sive mramorne ploče uz izlog kako bi mogli promatrati šetače. Josip je zujao po stropu i pokušavao dokučiti oblike plinskih svjetiljki koji su se ponavljali odražavanjem u visokim brušenim ogledalima na zidovima, postavljenim naizmjenično s velikim panoramskim fotografijama Zagreba u sepiji. Ljudi oko njih, odjeveni u gradsku odjeću umjerenijih boja uzbuđeno su pričali gestikulirajući, svađali se, došaptavali, ili jednostavno čitali novine.

“Dvije vruće čokolade i najnovije novine”, rekao je Josip konobaru s ogromnim zaliscima koji se nečujno stvorio kraj njihova stola.

Ubrzo je donio hrpu novina, položenih i pričvršćenih na tanke okvire od trske i svinuta drva.

“Najnovije su ove, od jučer navečer”, rekao je.

Josip ih je pohlepno dohvatio čitajući naslov i datum.

“Narodne novine, 15.listopad 1895.”

Eba ga je zapanjeno gledala.

“Znači, danas je 16. listopad. Dvjesto godina prije…”

Josip je užurbano pregledavao hrpu novina. Novčići u njegovom džepu bili su novi novcati, tek pristigli iz kovnice. Zbog godine koju je već prije na njima pročitao, sad se nije suviše čudio.

“Gledaj, ovdje piše: Njegovo veličanstvo kralj u Zagrebu!”

“Obzor, od subote, na prvoj stranici veliko Ave Rex!” nastavljala je Eba uzbuđeno.

“A pazi ovo od neki dan. Priprave za doček Negovog Veličanstva. Glavni grad Hrvatske Zagreb, zavija se u svetčano ruho. Ma da se je i nebo naoblačilo i sakrilo zlatno sunce, koje nas je toli dugo grijalo, ipak se ponosito dižu u zrak stotine jarbolah, a s njih leprše zastave i njišu se vienci. Na prostorih gdje je još pred koji tjedan vladao pravi kaos gradiva, zemlje i kamenja, danas se zelene divne tartine, krasni nasadi cvieća i crnogorice te pjeni srebropjena česma. A sve to stvorilo je na tisuće radinih rukuh i radostnih srdacah u počast davno nevidjenu gostu, ljubljenom kralju Franji Josipu I, koji dolazi u našu sredinu da svojom prisutnošču uveliča posvetu najnovijih kulturnih stečevinah našeg naroda”, čitao je Josip svečanim glasom.

“Program obilaska Njegovog Veličanstva za 14. listopada”, pročita Eba, prolistavši druge novine. “Slušaj: polaganje zaključnog kamena na novom kazalištu, polaganje zaključnog kamena u novihsrednjih učionah, polaganje zaključnog kamena na glazbenom zavodu.”

“Bože”, samo je rekao Josip i sklopio oči. A onda je zamislio: doktorat pod nazivom Graditeljska dostignuća u Zagrebu, koncem 19. stoljeća. Vidio je sebe okružena uzbuđenim i oduševljenim akademicima koji hvale autentičnost i plastičnost njegova prikaza.

Sjetio se kako mu je Davor objašnjavao graditeljski bum nastao nakon potresa 1880. godine, a naročito početkom devedesetih godina, brzu izgradnju željezničkog kolodvora i kazališnu zgradu izniklu za fantastičnih petnaest mjeseci. Kad bi samo mogao snimiti sve te nizove zgrada i pokazati to Davoru!

Naravno, Ebina čarobna ploča nije funkcionirala. Stajala je oslonjena o podnožje stolca. Eba je ispijala čokoladu i gledala kroz izloge. Čokolada je bila gusta i vruća.

Vani je odjednom počelo neko komešanje. Oko ograde spomenika okupila se povelika skupina ljudi koji su se natiskivali i uzbuđeno gestikulirali.

“Idemo vidjeti”, Josip je brzo ustao i posegnuo u džep, bacivši na stol par novčića. Konobaru će dostajati i za račun i za napojnicu.

 

* * *

U gužvi nisu se suviše razlikovali od drugih. Eba je ionako sitnim stasom nalikovala kakvom naglo izraslom dječaku i držeći se Josipa odvlačila je od njega pogled svojim zaplašenim zatajnim držanjem. Josip se proguravao kroz mnoštvo ne bi li doznao uzroke iznenadnog okupljanja.

Na sjevernoj strani podnožja spomenika ugleda skupinu mladih ljudi odjevenih u tamne svečane surke, bijelih uškrobljenih košulja uzdignutih ovratnika. Mladići su tiho stajali, dok su ljudi naokolo glasno nagađali o njihovim namjerama.

“Juratuši”, čuo je Josip glas iza sebe. “Opet nekakve demonstracije.”

“Sramote grad!” odvratio je drugi glas ljutito. “Neki dan ono pred srpskom bankom, pa tuča poradi zastave s Mađarima na kolodvoru, a jučer opet sa Srbima kod pravoslavne crkve.”

“Nisu juratuši krivi, narod je to, hrvaština! Dosta je bilo tuđinca!” prosvjedovao je starac kraj Josipa, bijesno se osvrčući.

“Zlu krv bi među ljude, a kralj je tu, na Trgu Zrinjskog! Nek vidi kakovi su Hrvati!” javio se opet onaj ljutiti glas.

Josip se okrenuo. Mlađi namrgođeni čovjek koji je ovako glasno prosvjedovao stajao je nedaleko njega i sumnjičavo mu uzvratio pogled, promjerivši ga.

“Kaj, puntar jedan,” viknu neka žena prijeteći crvenim sklopljenim kišobranom.”Držiš protiv Hrvatov!?”

“Njihov je”, rekao je student iz grupe koja se sada sabila i skinuvši šešire, prislonila ih lijevom rukom o svečanu odjeću.

“Vazda su Srbi uz Mađare bili!” nastavio je mladić, a drugi su glasno odobravali.

“Kaj ti, Vidrić, umišljeni poeta!” onaj čovjek je sve glasnije vikao i Josip osjeti kako se približava studentima, sve više gurajući njega i Ebu prema mladićima koji su upravo isukali svoje sablje.

“Sredili bumo i tebe i tog boležljivca, Radića! Ne bute više zavodili ljudstvo!”

Ali glas mu se izgubi, u žestokom studentskom kliktaju: “Živio hrvatski kralj!”. Sva lica podignu se prema statui konjanika. Josip osjeti kako čovjek bijesno nalijeće odozada.

“Slava Jelačiću!” vikali su studenti.

Odnekud su izvukli mađarsku zastavu, pa su njene krajeve naboli na četiri sablje.

“Joj, joj, ludi juratuši!” jaukala je neka žena. “Opet buju završili v reštu!”

“Živila Hrvatska!” klicali su mladići, gurajući se ne bi li svaki svojom sabljom probio omrznutu trobojnicu. Obrazi su im se zajapurili, brčići nakostriješili, glas bridio od prkosa.

“Daj nož”, čuo je Josip prigušeni glas u blizini. “Navali na Radića, u ovoj gužvi neće te primijetiti. Krajnji je trenutak da ga maknemo!”

Josip pogleda bledunjavog plavokosog mladića koji je najžešće mahao sabljom. Sad više nije sumnjao, to je glavom i bradom bio mladi Stjepan Radić!

Studenti su upravo nečim poškropili mađarsku zastavu, a onda je jedan prinio plamen. Zastava je buknula!

“Živila Hrvatska!” čulo se sad već sa svih strana.

“Sad”, začuo je Josip. Netko ga je gurao.

Naglo se okrene i ugleda mladića u tamnom kako isukanim nožem nalijeće prema Radiću. Josip je reagirao munjevito, ne razmišljajući. Zgrabio je ploču ispod Ebine ruke i postavio ju pred nož. Oštrica je bijesno zaparala i otklizila u stranu. Napadač ga zapanjeno pogleda. A onda se ustremi na Josipa.

“Ti, dotepensko smetalo!”

Oduševljenje je ponijelo ljude i oni su vikali i dizali ruke, a gužva koja se pojačavala prikrila je događaje uz zapaljenu zastavu. Josip je uhvatio Ebu za ruku i pokušavao pobjeći iz mnoštva. Ona dvojica su ih bijesno slijedila jednako vitlajući nožem.

“Trči!” viknuo je Josip Ebi. “Ovi se ne šale!”

Iskobeljali su se ne mareći za ljutite uzvike promatrača koje su gurali, protrčali uz nedavno zatrpani Manduševac zaokruživši oko kandelabra iz čijeg je postolja istjecala bistra voda, pogledom na brzinu okrznuvši zidine ispred katedrale sa masivnom Bakačevom kulom u sredini.

Na Trgu su se juratuši mirno spremali na odlazak.

Josip i Eba trčali su, nesvjesno, prema kući iz koje su izašli prije nekih sat vremena. A onda je Josip, ugledavši poznati niz prozora, počeo grozničavo razmišljati. Eba ga je već vukla udesno prema veži na broju dvadeset.

Naglo je odlučio! Vrijedilo je pokušati! Žestoko je zgrabio Ebinu ruku i krenuo prema proju petnaest. Ona se opirala, začuđeno, u panici. Brzo je otvorio vrata i uvukao ju unutra! Dok se naslanjao leđima na drveno krilo začuo je vani trčeće korake i glasove koji su ljutito spominjali njihov iznenadni nestanak i nekakve prolaze.

Nastala je tišina, prekidana samo njihovim teškim disanjem. Eba se spusti i sjedne na pod. Njena ploča je zvekne po kamenu. Josip klekne i skine joj s glave kapu. Tanke duge vlasi raspu su se oko uskog blijedog lica.

“Odmori se”, pomilovao ju je nježno, zabrinuto. “Ako je istina ono što mislim, onda smo van opasnosti.”

 

* * *

Josip oprezno odškrine vrata i proviri nosom van. Drugom stranom ulice upravo je prolazila spodoba od koje bi obično bježao, ali sad joj je oduševljeno mahnuo. Marija, njegova ljubav iz studentskih dana žurila je na Gornji grad i začuđeno ga pogledala, a onda radoznalo odmjerila djevojku koja se pojavila iza njegovih leđa. Josip joj kimne, a Marija nastavi dalje, zavidno se osvrčući.

Na Trgu je počela uobičajena gužva. Penzioneri su se skupljali u dokone grupice, namještenice su žurile na Dolac ne bi li iskoristile pauzu za kupovinu na placu, a studenti su se isprešetavali sastavši se u punom broju na početku novog semestra.

“Dobro došla u 1995.”, rekao je Ebi. Ona se stisnula uz njega. “Ne moraš se bojati. Vodim te k sebi… na kavu!”

Eba je sjedila podno prozora, rukama obuhvativši toplu porculansku šalicu. Josip je kopao po nekoj knjizi. Davor se nalaktio na stol i nabadao po tipkovnici, ljutito pogledavajući Josipa.

Josip ga je u podne bio panično nazvao telefonom i zapovjedio mu, da, baš zapovjedio, da hitno dođe k njemu.

“Stvar je od životne važnosti!” rekao mu je, uzbuđeno pušući u telefonsku slušalicu. “Bomba! To nisi mogao ni sanjati!”

Josipa je zatekao u društvu neke nepoznate djevojke. Djelovala je povučeno i zaplašeno. Vidi ti prijatelja, pomislio je Davor, u cijeloj toj panici oko biti ili ne biti, čopio je i žensku i to neku čisto pristojna izgleda!

“Ovo je Eba”, upoznao ih je Josip.”Eba iz dvijetisućedevedesetipete.”

Da nije bilo djevojke, Davor bi mu na to rekao općeupotrebljavani slogan u kojem je ključna riječ bila zajebavati. Ovako, samo je pristojno šutio.

Onda je Josip počeo kopati po ladici u kojoj je držao diskete. Spominjao je, uz poznate svece, zastarjelu tehnologiju, opće siromaštvo i svoj samački život. Diskete su bile ispremiješane, bez oznaka, poispadale iz omota i pune prašine.

Konačno, pronašli su onu na kojoj je prikazan katastarski plan centra. A onda je počela noćna mora. Not enough memory, pisalo je uporno na Damirovo tvrdoglavo pritiskanje po tipkama.

“Brzo briši,” rekao je Josip s divljačkim sjajem u očima. Prošli tjedan je instalirao glupu igricu Macho hero koja je odnijela glupo puno kilobajta i blokirala memoriju i nekoliko noći koje je proveo u igri. “Briši, sve briši. Sve igre! Ovo je igra nad igrama!”

Tako su ponovo došli do iscrtane ulice i kuća.

“Jedan, dva, tri, četiri, pet…” brojao je Josip. “Pet praznih čestica, pet jednosmjernih vremenskih prolaza, pet kombinacija s višekratnikom sto!”

“Ti si lud,” rekao mu je Davor i pogledao Ebu. Josip je istresao iz džepa nekakve srebrne novčiće. Davor je jednog dohvatio. Onda se okrenuo od stola i rekao Josipu: “Mogao si ih pokupiti u bilo kojoj antikvarnici. Svejedno, pričaj, slušam.”

 

* * *

Josip je pričao o panici koja ga je uhvatila tamo daleko u tuđem budućem svijetu, o susretu s Ebom i čarobnom pločom koja je sada mutna poput mrtvog oka ležala kraj Ebine noge, pa o izlasku na ulicu prepunu svečano urešenih Prigorki i gradske gospode, o zastavi čiji se dim tanko vijugao visoko u zrak, o bijegu pred razjarenim napadačima.

“Pomislio sam tada: prvi put na broju petnaest sto godina naprijed, onda na broju dvadeset dvjesto godina unazad. Znači, ako utrčim ponovno na broj petnaest, doći ću otkuda sam i krenuo.”

Imao si sreću, pomislio je Davor. Što bi bilo da nema mogućnosti kombinacije ili da su utrčali u neku od ostale tri problematično neuknjižene zgrade?

“Vremenski prolazi!” rekao je Josip.”Vremenski prolazi kojima se može skakati iz jednog vremena u drugo. Portali! Te neubilježene zgrade, to su sigurno jednosmjerni vremenski tuneli!”

Davor se uplašio. Tko koristi te tunele? Namjernici? Što se dešava sa slučajnim korisnicima tih prolaza?

“Slušaj, ako su to vremenski prolazi,” Davor se glasom punim tvrdoglavosti, okrenuo Josipu. “Zašto Eba, kad je izašla, nije dospjela sto godina dalje?”

“Ispričao sam ti kako smo istrčavali iz te kuće, najprije ja, pa Eba, pa oboje zajedno. A djelovalo je samo jedanput, kod mene, prvi put. Nešto kao ambalaža za jednokratnu uporabu: potrošiš, pa baciš,” ispredao je Josip.

“Baciš, stvar ode na reciklažu i pojavi se negdje dalje u nizu”, u trendu je nastavio Davor.

Eba je odložila šalicu na stol. Ustala je i skupila kosu pod kapu. “Kava je bila fina”, rekla je. “Ali ja želim kući.”

“Petnaesticu sad više ne možeš iskoristiti, uzastopni ulazak ne djeluje. Trebalo bi pronaći neku drugu kombinaciju”, mozgao je Josip. “Neki ulaz od preostala tri, šetnju kroz stoljeća.”

“Nadam se samo da je višekratnik sto”, odvratio mu je Davor. “Inače bi mogla nastati gadna zbrka.”

“Onda, zbogom”, Eba mu je pružila svoju ruku, a onda pridigla ploču. “Ostavila bih ti je, ali sad od nje ionako ne možeš imati koristi. I tebi, Josipe, hvala.”

Josip je skočio.

“Čekaj malo! Kod nas je običaj da djevojku otpratiš do kućnog praga. A kod vas, vjerojatno, da mladića kad vas doprati, pozovete na kavu. Hajde, pozovi me na kavu!”

Baš si lud, pomislio je Davor. Kava i kako do nje stići? Vratiti bi se već i znao.

Davor je prišao Ebi. Žalio je što je nije bolje upoznao.

“Reci mi, Eba, da li tamo otkuda dolaziš igraju nogomet?”

“Nogomet?” Eba je bila zbunjena. “Igraju.”

“A momčadi, ekipe? Koja je najbolja?”

Eba je razmišljala.

“Najbolji? Da, jedna ekipa već dugo je najbolja.”

“Croatia?” bojažljivo je pitao Davor.

“Ne! Dinamo”, odvratila je Eba.

Davor je olakšano odahnuo i poljubio je u oba obraza.

“Hvala ti! I zbogom, Eba iz Zagreba. Stigni sretno kući i vrati mi prijatelja!”

Eba se nasmiješila i prihvatila Josipa za ruku, pa su uz još jedan pozdrav izašli kroz vrata. Izgleda da se konačno zatelebao, taj njegov prijatelj Josip, zaključio je Davor. I moglo je biti priviđenje, ali okladio bi se da je Ebino odijelo promijenilo boju u plavu!

 

* * *

Davor je sjedio u uredu, buljeći u ekran kompjutora. Na prikazanom tlorisu bile su ucrtane sve kuće koje su nedostajale u dosadašnjem katastarskom planu. Trebalo je pritisnuti samo jednu tipku i program bi postao izvršni i razbucao se po svim datotekama u gradu.

Vani je sipila tiha jesenska kiša, svjetlo semafora na raskršćima razlijevalo se mokrim asfaltom i miješalo se s tracima automobilskih farova. Rasvjeta, tek upaljena, blago je prodirala u mrak crvenim usijavanjem.

S radija je tiho dopirao lagani jazz. U hodniku se čula lupnjava čistačice koja je žustro praznila koš za smeće pun papira.

Da li da pritisne tipku, mislio je Davor. Ne bi li na taj način zatvorio one vremenske prolaze i onemogućio Josipu povratak? I koliko će vremena proteći prije no što se vrati, ako se uopće vrati? Kombinacije pet znamenaka u neprekinutom slijedu mogle su ga odvesti u neko vrijeme prošlosti ili budućnosti ukoliko su prolazi proizvoljno odabrani, ali uz strogo zacrtano isključenje prethodnog iskorištenog prolaza sve dok se ne otvori novi, funkcionirali u svakom trenutku. Možda su se otvarali samo određenih godina, dana, sati, minuta? I što ako je Josip nekog preduhitrio slučajno ušavši u onu tajanstvenu kuću? Ili su takve slučajnosti predviđene u hodu kroz te vremenske haustore kao i susreti i dogovori s namjernicima u isplaniranim pohodima u prošlost ili budućnost?

Zašto godina devedeset i peta, varirana kroz stoljeća? Davor se prisjećao povijesti Zagreba, osnutka biskupije tisućudevedesetičetvrte. Ali i ta godina pretpostavljena je, neka izmišljena aritmetička sredina. Premalo je znao da pohvata sve konce.

Prisjećao se da su krajem prošlog stoljeća započela burna politička događanja. A onaj tko bi ulazio u neucrtane zagrebačke haustore i vremeplovio mogao je imati prste u sudbonosnom krojenju povijesti.

Ulična rasvjeta bila je sad već sasvim bijela, mrak iza gušći i sve vlažniji.

Tko su bili oni, koji su u sobama sjedili za masivnim stolovima pogleda uprta o slike na zidovima čekajući svoj trenutak da izađu na ulicu uvijeni u svevremenost i tajnu? Davor se sjetio pričica o podzemnim prolazima starog grada, zazidanim vratima, potocima koji su ponirali i nestajali iza zidina.

Odjednom mu na pamet padnu historijske zavjere, moćnici i masoni. Sve suviše zastrašujuće da bi bilo istinito!

Onda se odlučio. Poništio je zadnju naredbu u programu. Ucrtao je kraj kuće broja petnaest strelicu s oznakom plus sto, a kraj one na broju dvadeset strelicu sa oznakom minus dvjesto. Htio je završiti ovaj prikaz. A za to mu je trebao Josip.

Vani je zavijala vatrogasna sirena, dolje u hodniku lupala su vrata od lifta, a na radiju su počele večernje vijesti. Davor je ugasio kompjutor i navukao baloner, promotrivši reprodukciju starog Kirinovog crteža Gornjeg grada što je visjela uz vrata. Izlazeći, dohvatio je još vlažan kišobran.

Dočeka ga hladnoća i poznata kakofonija zagrebačke večeri. Krenuo je pješice prema Trgu. Imao je vremena. Za šetnju i za čekanje. A to bi mogao učiniti uz kokakolu u BP Clubu – čekati da se Josip vrati.