Gospa s ljiljanima | Jasmina Blažić

POLTERGEIST

 

U trenutku kad se stvorio (primjerenije bi bilo reći: kad je bio stvoren), bubnuo je nasred kartaškog stola u jednom kafiću na Trešnjevci. Buba Zvajs je upravo pokušavao snagom volje nagovoriti Neodlučnog Stvarnog kojem je puhao za vrat, da između karo dečka, deve i kralja i dve crne sedmice i pikovog asa, pozove – naravno – karu, kad mu je koncentraciju prekinulo bljedolika i besprizorna spodoba strovaljena niotkuda.

“Jebemu, opet jedan!” reče Paros, plutajući s druge strane stola.

“Tko sam, gdje sam?!” rekao je, gledajući zapanjeno kako Neodlučni Stvarni poseže rukom kroz njega grabeći preostale dvije karte i viče: “Dalje!”

“Propalo!” jaukne Buba Zvajs. “Sve si upropastio!”

“Tko sam, gdje sam?!” ponovi gotovo plačnim glasom. I doda: “Mama!!!”

“U Australiji”, reče Pajo B. Gundulić, bivši svjetski putnik. I on je kao i Paros levitirao iznad stola, plavkasto svjetlucajući.

“Ma, daj ne seri!” utrči na Pajinu primjedbu Paros. “Tko je ovdje radi politike, ti ili ja?” Pa se obrati nesretniku na stolu, kroz kojeg su počeli padati štihovi: “Dobro došao u Astraliju! I zvat ćemo te Astro!”

“Da nemaš možda sa sobom neku pljugu koja se tu da pušiti!” pitao je, pun nade, Pajo B. Gundulić.

Da u Astraliji ima vremena, Astro bi jedno pola sata dolazio k sebi. Dotle je Paros virio kroz bezvremenost i besprostornost i tražio Astrovu Stvarnu Stvoriteljicu. Nakon nekog nevremena, nije bilo sumnje: bila je to Julika koja je između štrebanja rezultata iz Zbirke matematičkih zadataka za I gimnazije, u glavi zamišljala idealnog dečka. Visok, pametan, zgodan, dugokosi – bar za početak. I ime na A.

“Eto”, reče Paros i sva trojica pogledaše Astra. “Ti si projekcija njezine očajničke želje. Stvorila te u glavi. Astralnu projekciju. Pa si upao u Astraliju. Sad ćeš tu vječno zujati. I daviti poštenjačine. Ima takvih kao ti bezbroj. Svakakvih projekcija. Zovemo ih Projektanti. Lunjaju okolo bez posla i samo smetaju drugima.”

“Ne želim biti ničija projekcija”, rekao je Astro očajno. “Hoću opredmećeni život!”

“Polako, sinko”, smiri ga Buba Zvajs. Oko noge mu se klatarila nekakva crna cigla koja je upijala svjetlost. “Strpljenja.”

“Ako imaš kakvu pljugu,” bojažljivo će Pajo B. Gundulić, “koja se da tu pušiti, možda bi ti mogli pomoći.”

Za početak, ispričali su Astru o ponešto o Astraliji. Bilo je tu svakakvih bića i svi nisu obitavali u ovoj čudnoj dimenziji iz istog razloga. Njih trojica bili su ovdje privremeno (to znači pri vremenu, ali ne i u vremenu, znači samo Bog zna koliko dugo).

“Za nas je Astralija Čistilište”, potvrdio je Buba Zvajs. “Za druge – nešto drugo. Ima tu i anđela u prolazu, bijelih i crnih, koji dilaju s dušama.”

“Brokeri!” reče Pajo B. Gundulić. Za života je već bio poznat kako od ničega stvoriti barem kutiju cigareta. “S jednim sam se već pogodil! Kad dojde po mene, ja njemu svoje d.d. (dionice duše), a on meni pljuge!”

“Ima i vila, he, he!” gladio je brk Paros. “Pa rasplinutih meditanata. Pa dušica koje čekaju prelaz u više svjetove i marljivo džogiraju da ostanu u kondi.”

“Baš lijepo”, Astro će. “Ali ja hoću odavde!”

“Normalno”, reče Buba Zvajs. Od njih trojice, on je onako krupan i okrugao (optička varka u svijetu koji nema prve četiri dimenzije) jedini izgledao Astru kao Astral povjerenja. Valjda radi one mutne cigle. “Moraš natjerati Juliku da te poništi.”

“Postoji način”, mudro će Pajo B.Gundulić, gladeći svjetlucavu bradicu.

“Zucni brzo”, očajno ga pecne Astro. “Drugi put ću ti donijeti pljuge koje se tu daju pušiti.”

“Mala te mora opozvati”, gruntao je Paros. Na stolu se zametnula kavga oko krivo odbačene karte. Stizala je nova runda piva.

“Moraš je podsjetiti da te poslala u zarobljeništvo Astralije”, doda Buba Zvajs.

Paros se hitro uvukao između krigle piva i Neodlučnog Stvarnog. Namjestio se za šljuk, ali krigla je kroz njega prošla cijelom svojom puninom.

“E, jebi, ga! Tako ti je to! Sad ti je jasno kako stvari ovdje funkcioniraju! Sve ti je na dohvat, a ništa ne možeš. Ni Stvarni ni piva ne znaju da si tu! Milijuni kutija cigareta su ti na dohvat ruke, a ni čik ne možeš primiti i staviti u usta.”

“Ustvari, momci, niste mi rekli što ste za života skrivili”, za trenutak Astro zaboravi svoje brige.

“Duga je to priča”, reče Pajo B.Gundulić. I kako je on još za života pričao duge priče i još duže uvode, ostali su u birtiji do fajronta.

Buba Zvajs bio je za života okorjeli kartaš. Bela i samo bela, pa i na konvencijama gdje se igrao samo Magic.

Paros je odrađivao Astraliju radi politike. Za života nadareni i blagoglagoljivi orator, sad je priznavao da je trajalo kratko, ali da je bar bilo slatko.

Pajo B.Gundulić bio je kao Stvarni ovisnik o pušenju. Pušio je nadasve tamo gdje je to bilo zabranjeno – u prostorijama gdje je pisalo: pušenje zabranjeno, u aulama otkud su ga izbacivali nabildani igrači RPG-a, u Samoborčeku, doma u šekretu, u pošti u redu za uplatnice i u krevetu. Kavica je pritom također bila dobro došla.

A ustvari, to je samo bila isprika za Astraliju. Sumnjali su da je glavni razlog to što su se za života sva trojica plodonosno bavila SF-om: Buba Zvajs kao izdavač, Pajo B.Gundulić kao urednik, a Paros kao pisac. I da su na taj način javno izložili neke božje principe, sasvim nesvjesni toga, i pomrsili Gospodinu račune.

“Svejedno, blago vama”, rekao je Astro na kraju njihove priče. “Vi ćete se kad-tad izvući iz dreka. A vidi mene!”

“Je, malo si ljepši od nas. Doduše, dosta blijed. Bit će da se Juliki spavalo dok je štrebala i zamišljala te.” Dešavalo se to i Bubi Zvajsu, ova veza štrebanje – spavanje. Još uvijek, mogao bi prisegnuti.

“Kladim se da te odmah i zaboravila”, rezignirano će Pajo B.Gundulić.

“I kako da je podsjetim – da sam živ, da postojim?”

“Moraš postati Poltergeist”, rekao je Paros i ufitiljio brk.

“Koji je to vrag?” prenerazio se Astro. Sama riječ uvlačila je u njega nelagodu.

“Bučni duh. Kaj nikad nisi čul za te stvari?” upita ga Buba Zvajs.

Astro odmahne glavom. Ustvari, to bar ne bi trebalo biti teško. “O.K. A da odmah probamo?”

“Čim jače ružiš, to bolje. Ima da te Julika čuje na dva kilometra. Spreman?”

“Spreman”, reče Astro. I predstava počne.

Bolje rečeno, ne počne. Jer, premda je Astro skužio da može hodati kroz zidove, prolaziti kroz zrcala, kliziti kroz stjenke nuklearnih reaktora i ekspres lonaca, tramvajskih stajališta i kutija za violine, nije kod Stvarnih mogao ni na koji način nagovijestiti svoju prisutnost. Nije bilo šanse da digne kakav stol, pokrene metle ili prouzroči sablastan cvilež vrata ili razbijanje tanjura kao u kakvom boljem grčkom restoranu. Poslije svih pokušaja, iscrpljen sjedne (propadne) kroz žičanu klupu u Gajevoj, a Paros ga, sav ljut, upita: “Jebemti, čovječe, jel ti uopće znaš nešto raditi?”

“Šteta, tako lijep, a tako glup,” procijedi Buba Zvajs. “Julika je očito bila površna u zamišljanju. Nije te dovršila.”

“Pogledaj se!” reče mu Pajo B. Gundulić.

Astro se pogleda. Bio je pristao mladić, i još k tome obučen, za razliku od svih njih.

“Kod Stvarnih se mi ne vidimo, a vide se odijela. A kod nas, u Astraliji, vidimo se mi, a ne vide se odijela. Znači, Stvarni bi te sad mogli skužiti, samo da nisu tu tak u sili od cuge. Zgledaš im ko hodajuća obleka.”

“Ali, vi ste bespolci. Ja sam jedini od nas četiri opredijeljen, bar po tom pitanju sam dovršen. Jel tu uopće ima muškaraca i žena?”

“Svi smo mi za života bili muškarci ili žene”, reče Buba Zvajs.

“Muškarci”, Pajo B. Gundulić će.

“Ustvari, ja sam bio žena”, reče Paros.

“Smisli način ili ćeš zauvijek ostati tu i gaziti po gnomima.” Buba Zvajs bio je obeshrabren. Tamna cigla lamatala mu je oko nogu i povremeno prolazila kroz Parosovu desnu lopaticu, izlazeći iznad slijepog crijeva (figurativno, da se može točnije zamisliti).

“Ti si biće bez karme. Mi ćemo kad tad otići i reinkarnirati se.”

“I odraditi karmu, prije nego se stopimo s vječnim”, sjetno je rekao Pajo B. Gundulić.

“Pajo i Paros već to odrađuju. Za života jedno duže razdoblje nisu šljivili jedan drugoga. Slijedeći put, kad crni ili bijeli brokeri dođu po njih, sigurno će se odlučiti da ponovo zažive kao brat i sestra”, objasni mu Buba Zvajs.

“Čisto sumnjam”, reče Pajo.

“Kaj – za brata i sestru?” upita Astro.

“Ne, nego ono za bijele brokere.”

“Dosta zajebancije”, odluči Paros. “Astro se sve više zakorijenio u Astraliji. Još malo pa će mu dijaspora postati domovina.”

“Ajde, sinko, mućni ludarom”, nježno će Buba Zvajs. “Sigurno znaš nešto raditi.”

Astro je mućkao. Od mućkanja je dobio morsku bolest. Bilo mu je zlo, zlo, i mislio je da će povratiti dušu. I onda najedanput…

Iznad Julike je crknula halogenka. U kuhinji se Julikinoj staroj iznad sudopera raspala neonka. Vani na cesti zgasnule su jedine preostale tri ulične lampe.

Sve u svemu, vika i galama! Staklo žarulja pucketalo je i treštalo po parketu i asfaltu.

“To!” uzviknuo je Buba Zvajs i hitnuo u zrak mutnu ciglu. “Vidiš da možeš!”

“Yes”, dreknuo je Astro.

“Gimme five!” sav oduševljen je urliknuo Paros i pljusnuo Astra, a dlanovi su im propali jedan kroz drugi kao šlag kroz razmočeni tiramisu.

“Da ti nismo frendovi, ne bi nas na ovo dobio”, rekao je Pajo B. Gundulić, plutajući lakši od pjene na najvećem valu Pacifika. Bilo mu je zlo, kao i ostaloj trojici.

“Pusti malog nek radi!” prijekorno će Paros, bacajući pogled na sirene koje su u stanci probe zbornog pjevanja, češljale kose polegle po krijesti tsunamija u blizini. “Ako hoće upucati žarulju kod Stvarnih, mora se dovesti u komu od morske bolesti.”

“Uostalom, Pajo, kaj ti nije dosta lutanja po ovom šupljem planetu. Još za života naputoval si se i obrstio švedskih stolova na svim stranama svijeta. Daj se opusti i uživaj!” Buba Zvajs plutao je gore dolje, gore dolje, okrećući se usput oko vlastite zamišljene osi.

“Srećom da ti i ta cigla pluta”, zlobno mu odgovori Pajo B. Bundulić. “Ustvari, nikad nam nisi rekao tko ti ju je zvezal za nogu?”

“Pustite to”, prekinuo ih je Paros. “Astro je već in the mood, pa ga možemo i ostaviti.”

“Gle, Mala Sirena nam daje znakove”, reče Buba Zvajs. “Bit će da nas poziva na bal kod Tritona! Idemo, momci!”

“A ima tam nekih pljuga koje se daju pušiti?” pitao je Pajo B. Gundulić hitajući preko plavozelenih vrtloga za njima.

I tako je Astro razbijao, gasio, rasprskavao žarulje uokolo Julike. Ali ona nije trzala.

Čak joj je raspršio žarulju pred nosom dok se larfala u kupaoni pred ranovečernji subotnji izlazak, negdje prije ponoći.

Od očaja je skurio čitav TEŽ-ov probni toranj, memorijalne reflektore na Medvedgradu i panik rasvjetu u Bestu. Ništa.

“Čisti jakostrujaš”, rekao je Paros. “Da si bio Stvarni, sigurno bi studirao na FER-u.”

“Možda to danas više nejde”, potužio se Pajo B. Gundulić. “Znaš, sad je sve informatika.”

Nagovorili su Miška zvanog Virus koji je okolo po kioscima, zavlačeći se između stranica, zavirivao u “Hackere”, da isprogramira poruku za Juliku.

“Julika, sjeti me se i vrati me u svoju glavu. A.” odjednom se pojavilo napisano na TV-u za vrijeme “Hit depoa” dok je ova buljila u Hameda i Danijelu.

“Šit”, rekla je na to i zgasila televizor.

“Eto, nemam sreće”, konačno je zaključio Astro. “Ostat ću vječno zarobljen u Astraliji.”

“Nemoj se predavati, dečko”, suosjećajno je izvalio Buba Zvajs i šuknul mutnu ciglu u prvu žarulju iznad Julike. “Samo radi dalje!”

Ne bi upalilo da Julikinim starcima, koji su već pet mjeseci bili na minimalcu, nije dojadilo. Žarulje su hip pregorijevale, a narod je vikao: “Svjetla, više svjetla.”

Stara je Juliku konačno maznula za ruku i otpeljala je psihiću.

“Skurila je sigurno par milijuna vata”, rekla je ovom za vrijeme pregleda.

“Nije to ništa, gospođo”, šrinkić će odvrčući žarulju koja je riknula dok je Juliki pregledavao grlo. “Dešava se to. U pubertetu. Djevojka višak svoje energije emitira u svijet duhova.”

Psihić je inače bio redoviti polaznik svih tečajeva za samopomoć i nije više vjerovao u alopatsku medicinu. Razmišljao je da u fušu otvori radionicu tarota i erotske akupresure. “Proći će je to. Čim nađe čovjeka svog života!”

“Hop! Jesi čuo?” veselo je poskočio Paros. “Čim joj se opredmeti želja u obliku kakvog kita, ode ti!”

“Baš sam tužan kaj buš nestal”, rekao je Pajo B. Gundulić. “Makar nisi donio nikakve cigarete koje se tu daju pljugati.”

“Pusti sad to! Mala mora brzo naći dečka!” viknuo je s nadom Astro. “Budemo joj pomogli?”

“Naravno”, rekao je Buba Zvajs. I onda su se zakleli na njegovu mutnu ciglu: “Svi za jednoga, jedan za sve!”

Astro je nježno palio i gasio žarulje kad god bi Julika bila s kakvim momkom. Paros bi dečka nježno škakljao po uhu, a Buba Zvajs Juliki puhao za vrat. Dotle bi Pajo B. Gundulić pretraživao njihove kapute ne bi li našao kakve cigarete koje se daju pušiti u Astraliji.

A Julika ih je izluđivala, mijenjajući dečke kao, pa, čarape. Nijedan nije bio pravi.

I konačno, na maturalcu, u rujnu u Dubrovniku, u gluhoj noći kad je Astro pogasio sva svjetla, a jedini sjaj je gore bila ulična rasvjeta Mliječnog puta, Julika je našla čovjeka svog života. Bio je to Ivek s kojim je zajedno išla još u jaslice, pa u osnovnjak, pa sad u gimnaziju i do četvrtog razred osnovnjaka škole ga redovno tukla kad god je stigla.

U ovom neponovljivom trenutku, gledajući mu sjenu ponad sebe, dok joj se kroz njegovu rijetku bradicu rosila zlatna zvjezdana prašina na vjeđe, shvatila je da je njenim maštanjima došao kraj: čovjek njena života nije bio onaj kojeg je zamišljala, ne, bio je to ovaj Ivek, Ivek od krvi i mesa, s dvije limenke piva što su se kotrljale u plićaku i s prezervativom koji je imao okus po jagodama, pripremljenim u džepu njegovih hlača (ili već negdje drugdje?).

“Zbogom, prijatelju!” rekao je Buba Zvajs. “Donio si malo uzbuđenja u naše bezvremenske dane.”

Astro bi, da je mogao, proplakao.

“Ako se negdje opredmetiš, sjeti nas se ponekad”, Partos je pokušavao izgledati ravnodušno. “I jebote, ne žalosti se čovječe! Još malo pa te neće biti!”

“Za svaki slučaj”, bojažljivo će Pajo B. Gundulić. “Ako ikad ponovo dođeš u Astraliju, donesi neke pljuge koje se ovdje mogu pljugati!”

Te noći nebo nad Lokrumom proparalo je na desetke zvijezda padalica. Bili su to dijelovi Astra, koji je dogorijevao na putu natrag u Stvarnost. A za Stvarne, da su to vidjeli, sve želje svijeta mogle su biti ispunjene. Srećom, Julika je gledala zvijezde u sebi. Pa je ujutro, probudivši se, riti zažuljane vlažnim i slanim oblucima, pogledom obuhvatila nepomičnu pučinu i Iveka koji je hrkao do guše uvučen u vreću za spavanje.

“Znam da još moramo završiti tu glupu školu, i da starcima još ona oročena lova mora odležati u banci. Ali ja bih tako rado, ne radi udaje, tako rado… Ivek je tak dragi, mislil je na sve! Pa još k tome okus po jagodama… Ali ja bih tak rado jednog malog bebača, jednog malog, malog, malog slatkog ciciguza…”

Buba Zvajs, Paros i Pajo B. Gundulić plutali su omotani oko prometnog znaka na Tkalči na kojem je pisalo:”Tri mjesta za invalide” i pokušavali Astralima u prolazu prodati Bubinu mutnu ciglu, kad među njih upadne klinac.

“Evo ti ga na opet!” zavapio je Buba Zvajs.

“Jebemu, kad će nas pustiti na miru”, dreknuo je Paros.

Klinac je bio identičan onome iz crtića – samo si čekao da za njim nalete Popaj i Oliva. Splazio je niz stup znaka, a onda pogledao prema fantastičnoj trojki.

“Jel možda znate, stličeki,” zapita bucmast i preslatki, “ima tu negdje za kupiti sladoled od jagode?”

“Znam ja,” rekao je Pajo B.Gundulić nježno, “ali mi prije reci jesi li sa sobom donio kakvu pljugu koja se tu da pušiti!”

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.