Pravo na lijenost | Paul Lafargue
DODATAK
Naši su moralisti vrlo skromni ljudi. Unatoč tome što su izumili dogmu rada, još uvijek imaju sumnje u njenu učinkovitost u smirivanju duše, razvedravanju duha i održavanju ispravnog funkcioniranja unutarnjih i drugih organa. Oni bi željeli iskušati njezin učinak na pučanstvo, in anima vili, prije no što je usmjere protiv kapitalista, ne bi li opravdali i odobrili njihove poroke kao njihovu naročitu misiju.
Ali vi, petparački filozofi, zašto tako razbijate svoje glave smišljajući etiku čiju se praksu ne usuđujete savjetovati svojim gospodarima? Vaša dogma rada na koju ste tako ponosni, želite li je vidjeti izvrgnutu ruglu i obeščašćenu? Hajde da otvorimo povijest drevnih naroda i djela njihovih filozofa i zakonodavaca. „Ne bih mogao sa sigurnošću potvrditi,“ kaže otac povijesti, Herodot, „vuku li Grci od Egipćana prezir koji gaje prema radu, jer isti prezir nalazim među Tračanima, Skitima, Perzijancima, Lidijcima; jednom riječju, zato što među najvećim barbarima oni koji uče mehaničke vještine, pa čak i njihova djeca, smatraju se najnedostojnijim građanima. Svi su Grci odgajani na tom principu, posebno Lakonci.“[1]
„Građani Atene bili su istinski plemići koji su brinuli samo o obrani i upravljanju zajednicom, poput divljih ratnika od kojih su potekli. Budući da su tako sve svoje slobodno vrijeme morali posvetiti brizi o interesima republike, angažirajući sve svoje mentalne i tjelesne snage, sav su rad prepuštali robovima. Jednako tako, u Lakoniji čak ni ženama nije bilo dopušteno da predu ili tkaju kako ih to ne bi omelo u njihovoj plemenitosti.“[2]
Rimljani su priznavali samo dvije plemenite i slobodne profesije, poljoprivredu i vojsku. Svi građani su s pravom živjeli na račun državne blagajne bez prisile da zarađuju za život baveći se niskim umijećima (takvima su smatrali obrte) koji su po zakonu pripadali robovima. Kako bi podigao ljude na ustanak, stariji Brut optužio je tiranina Tarkvinija za posebno kršenje zakona zbog pretvaranja slobodnih građana u obrtnike i zidare.[3]
Drevni su filozofi imali svoje razmirice o porijeklu ideja, no bili su složni u gnušanju nad radom. „U prirodi,“ rekao je Platon u svojoj društvenoj utopiji, svom modelu republike, „u prirodi ne postoje postolari i kovači. Takva zanimanja degradiraju ljude koji se njima bave. Opaki plaćenici, bezimeni bijednici, samim su svojim stanjem isključeni iz političkih prava. Što se tiče trgovaca koji su navikli lagati i varati, njima će biti dopušten ulazak u grad samo kao nužnom zlu. Građanin koji se ponizi trgovanjem bit će kažnjen za taj prekršaj. Ako bude osuđen, bit će utamničen na godinu dana; kazna će biti udvostručena za svaki ponovljeni prekršaj.“[4]
U svojoj Ekonomiji Ksenofont piše: „Ljudi koji se odaju manualnom poslu nikada nisu unaprijeđeni u javnu službu i to s opravdanim razlogom. Veći je dio njih prisiljen sjediti po cijeli dan, neki čak moraju neprestano podnositi vrućinu vatre pa ne mogu izbjeći promjene u tijelu, što neizbježno utječe i na njihov um.“ „Koja časna stvar može proizaći iz dućana?“ pita Ciceron. „Što trgovina može proizvesti u smislu časti? Sve što se naziva dućanom nije vrijedno časnog čovjeka. Trgovci ne mogu ostvariti profit bez laganja, a što je sramotnije od neistine? Ponavljam, trgovanje onih koji prodaju svoj trud i marljivost moramo smatrati nečim prostim i grešnim jer svaki onaj koji prodaje svoj težak rad za novac, prodaje sebe i stavlja se u isti koš s robovima.[5]
Proleteri, zlostavljani dogmom rada, poslušajte glas tih filozofa koji je od vas ljubomorno skrivan: građanin koji svoj trud prodaje za novac ponižava se do razine robova, on vrši zločin koji zaslužuje dugogodišnju robiju.
Ti filozofi drevnih republika nisu bili izopačeni kršćanskim licemjerjem i kapitalističkim utilitarizmom. Govoreći u ime slobodnih ljudi, oni su naivno izražavali svoje mišljenje. Platon, Aristotel, ti intelektualni divovi pored kojih su naši današnji filozofi tek patuljci, žele da građani njihovih idealnih republika žive u najvećoj mogućoj dokolici jer, kako primjećuje Ksenofont, „rad oduzima sve vrijeme i zato ne preostaje vrijeme dokolice za republiku i prijatelje“. Prema Plutarhu, velika zasluga Likurga (spartanskog zakonodavca), najmudrijeg među ljudima, koja zaslužuje divljenje budućih pokoljenja, jest da je građanima Sparte omogućio dokolicu tako što im je zabranio bilo koju vrstu trgovine. No, naši će moralisti kršćanstva i kapitalizma odgovoriti: „Ti mislioci i filozofi veličali su instituciju ropstva.“ Čista istina, no je li moglo biti drugačije s obzirom na ekonomske i političke prilike u to doba? Rat je bio normalno stanje u drevnim društvima. Slobodan čovjek bio je dužan posvetiti vrijeme raspravljanju o državnim poslovima te brinuti o obrani. Zanati su bili još suviše primitivni i nespretni da bi oni koji su se njima bavili mogli uživati svoje rođenjem stečeno pravo vojnika i građanina; tako su filozofi i zakonodavci bili dužni tolerirati robove, ukoliko su željeli u svojim herojskim republikama imati ratnike i građane. Ali zar moralisti i ekonomisti kapitalizma ne veličaju nadničarski rad, moderno ropstvo; a kojem to čovjeku kapitalističko ropstvo omogućava dokolicu? Ljudima poput Rothschilda, Schneidera i Madame Boucicaut, beskorisnim i štetnim robovima svojih poroka i poroka svojih kućnih slugu. „Predrasuda ropstva dominirala je umovima Pitagore i Aristotela“ – to je oholo napisano; a ipak je Aristotel predvidio: „Ako svaki alat sam za sebe vrši svoju pravu funkciju, kao što su se Dedalova remek-djela pokretala sama ili kao što su se Vulkanovi tronošci sami spontano prihvaćali svog svetog posla; kad bi, na primjer, tkalački čunak sam tkao, nadzornik u radionici više ne bi imao potrebu za pomagačima niti goničima robova.“
Aristotelov je san naša stvarnost. Naši strojevi, dahom vatre, neumornim čeličnim udovima, plodno, prekrasno i neiscrpno, sami poslušno obavljaju svoj sveti rad. A unatoč tome, geniji velikih filozofa kapitalizma i dalje su pod dominacijom predrasude najamnog sustava, najgoreg ropstva. Oni još ne shvaćaju da je stroj spasitelj čovječanstva. Bog koji će čovjeka spasiti od prljavih umijeća i od najamnog rada, bog koje će mu pružiti dokolicu i slobodu.
BILJEŠKE
[1] Herodot, Knjiga II
[2] Biot, De l’abolition de l’esclavage ancien en Occident (1840)
[3] Livije, Knjiga I
[4] Platon, Republika, Knjiga V
[5] Ciceron, De Officilis, I, 42
