Pravo na lijenost | Paul Lafargue

Poglavlje IV.
NOVE PJESME ZA NOVU GLAZBU

 

Vidjeli smo da će smanjenje radnih sati omogućiti osvajanje novih mehaničkih snaga za društvenu proizvodnju. Štoviše, obvezivanjem radnika da konzumiraju svoje proizvode, vojska radnika neizmjerno će se povećati. Kada bude konačno oslobođena svoje funkcije univerzalnog potrošača, kapitalistička klasa požurit će raspustiti svoj svitu vojnika, sudaca, novinara i dobavljača koje je povukla iz korisna rada kako bi joj pomogli u trošenju i rasipanju. Tada će tržište rada biti preplavljeno. Tada će biti potreban željezni zakon za ograničavanje rada. Bit će nemoguće pronaći zaposlenje za tu najezdu bivših besposličara, brojnijih od parazitskih kukaca, a nakon njih treba uzeti u obzir i sve one koji brinu o njihovim potrebama i njihovim taštim i skupim ukusima. Kada više ne bude sluga i upravitelja za odlikovanje, slobodnih i udatih prostitutki za prekrivanje čipkama, topovskih cijevi za žlijebljenje, ni palača koje treba sagraditi, tada neće biti potrebe za okrutnim zakonima kako bi se radnice i radnike, koji su bili zaposleni na izradi čipki, kovanju željeza i gradnji palača, prisililo na higijenske i kalisteničke vježbe nužne za obnovu njihova zdravlja i poboljšavanje njihove rase. Kad počnemo konzumirati europske proizvode kod kuće, umjesto da ih šaljemo k vragu, bit će nužno da mornari, lučki radnici i kočijaši sjednu i nauče vrtjeti palčevima. Veseli stanovnici Polinezije mogu onda voljeti kako i koliko god žele, bez straha od civiliziranih Venera i propovijedi europskih moralista.

I to nije sve: kako bi se pronašao posao za sve neproizvođače našeg današnjeg društva, kako bi se ostavilo prostora da se industrijska oprema nastavi beskonačno razvijati, radnička klasa će, poput kapitalističke klase, biti primorana nasilno obuzdati svoju sklonost apstinenciji i beskrajno razvijati svoje potrošačke kapacitete. Umjesto da jede nekoliko grama hrskavičavog mesa jednom dnevno, ako ga uopće jede, jest će sočne bifteke od pola kile ili kilu; umjesto da umjereno pije loše vino, postat će veći katolici od pape i piti pune velike čaše bordoa i burgundca mimo nekrštenog trgovinom, a vodu će ostaviti zvijerima.

Proleteri su si utuvili u glavu da kapitalistima nametnu deset sati kovačnica i tvornica; to je njihova velika greška, zbog socijalnog antagonizma i građanskih ratova. Rad bi trebao biti zabranjen, a ne nametnut. Rothschildovima i drugim kapitalistima treba dopustiti da posvjedoče činjenici da su cijelog svog života bili savršene protuhe, a ako se zaklinju da žele i dalje živjeti kao savršene protuhe, unatoč općoj maniji za radom, treba ih poslati u mirovinu i svakog jutra bi u gradskoj vijećnici trebali dobivati zlatnik od pet dolara za džeparac. Društvene će nesloge nestati. Vlasnici dionica i kapitalisti bit će prvi koji će se pridružiti narodnoj stranci jednom kada se uvjere da je njen cilj ne da im nanese štetu, već da ih oslobodi rada na pretjeranom konzumiranju i rasipanju kojim su bili okruženi od rođenja. Što se tiče kapitalista koji nisu sposobni dokazati svoje pravo na status protuhe, njima će biti dopušteno da slijede svoje instinkte. Postoji mnoštvo odvratnih zanimanja kamo ih se može smjestiti. Dufaure bi mogao biti postavljen na mjesto čistača javnih zahoda, Gallifet[1] bi mogao obavljati kirurške zahvate na bolesnim konjima i svinjama. Članove komisije za pomilovanja moglo bi se poslati u obore da odabiru volove i ovce za klanje. Senatori bi mogli raditi kao pogrebnici i sluge na sprovodima. Što se tiče ostalih, za njih bi se mogla naći zanimanja na razini njihove inteligencije. Lorgeril i Eroglie bi mogli stavljati čepove u boce šampanjca – samo što bi im trebalo začepiti usta kao predostrožnost protiv opijanja. Ferry, Freycinet i Tirard mogli bi uništavati kukce i štetočine u ministarstvima i drugim javnim zgradama. Međutim, s obzirom na navike koje su stekli, javna sredstva ipak bi trebalo maknuti izvan dosega kapitalista.

No, stroga i dugotrajna odmazda zadesit će moraliste koji su izopačili prirodu. Fanatike, prevarante, licemjere i druge takve sekte ljudi koje se prerušavaju kao u krabulje da bi prevarili svijet. Jer dok se pred običnim svijetom prave da se bave jedino kontemplacijom i štovanjem, u postu i suzbijanju svoje senzualnosti – i to samo kako bi održali i duhovno nahranili tanahnu krhkost svoje čovječnosti – istina je daleko od toga i potpuno suprotna, sam Bog zna kako se vesele; et Curies simulant, sed Bacchanalia vivunt.[2] To možete pročitati u slavnim prepiskama,iz boje njihovih crvenih njuški i iz proždrljivih trbuha velikih poput bačvi, osim kada se namirišu sumporom.[3] Na dane velikih narodnih veselja, kada umjesto da gutaju prašinu kao 15. kolovoza i 14. srpnja pod kapitalizmom, komunisti i kolektivisti jest će, piti i plesati do mile volje, a članovi Akademije, moralni i politički znanstvenici, svećenici u dugim i kratkim haljama ekonomske, katoličke, protestantske, židovske, pozitivističke crkve i crkve slobodne misli, propagatori maltuzijanizma i kršćanske, altruističke, neovisne ili ovisne etike, obučeni u žuto, biti će primorani držati svijeću dok im ne opeče prste, skapavat će od gladi nadomak stolova pretrpanih mesom, voćem i cvijećem, mučiti se u agoniji žeđi nadohvat prepune buradi. Četiri puta godišnje s promjenom godišnjih doba, bit će zatvarani u velike kotače poput pasa brusača noževa i prisiljeni da po deset sati bruse vjetar.

Odvjetnici i zakonodavci trpjet će istu kaznu. Pod vladavinom nerada, da bi se ubilo vrijeme, koje nas ubija iz sekunde u sekundu, održavat će se kazališne predstave bez prekida. I upravo tu imamo pravi posao za naše buržoaske zakonodavce. Organizirat ćemo ih u putničke kazališne družine koje obilaze sajmove i sela održavajući zakonodavne ekshibicije. Generali u jahaćim čizmama, poprsja blistavo okićenih medaljama i križevima, ići će ulicama i trgovima regrutirajući novake među dobrim ljudima. Gambetta i njegov drug Cassagnac otvarat će im put. Cassagnac u kostimu za dvoboj okrećući očima i uvrćući brkove, pljujući goruću kudjelju, svima će prijetiti očevim pištoljem[4] te se panično skrivati čim mu pokažu Lullierov portret. Gambetta će raspravljati o vanjskoj politici i maloj Grčkoj, koja ga smatra doktorom, i zapalit će Europu idejom da pokrade Tursku; o velikoj Rusiji koja od njega pravi budalu, prijeteći da će od Pruske napraviti mljeveno meso, i koja se raduje nestašlucima koji vriju na zapadu Europe jer to pogoduje njenim vlastitim interesima i gušenju nihilizma kod kuće; o gospodinu Bismarku koji je bio dovoljno dobar da mu dopusti da se očituje o amnestiji… otkrivajući potom svoj kao planina velik trbuh premazan trima nacionalnim bojama, crvenom i bijelom i plavom, na koji će udariti tetovažu brojnih krhkih malih strnadica, tartufa i čaša Margauxa i Y’quema koje je proždro iskapio kako bi potaknuo poljoprivredu te održao dobro raspoloženje svojih birača u Bellevilleu.

U vojarnama će zabava započinjati Izbornom farsom.

U prisutnosti birača s drvenim glavama i magarećim ušima, kandidati buržoazije, obučeni kao klaunovi, izvodit će ples političkih sloboda bičujući se sprijeda i straga svojim nesputano obećavajućim izbornim programima i sa suzama u očima pričajući o narodnoj bijedi te bakrenim glasom o slavi Francuske. A glave birača potom će složno njakati u zboru i-a! i-a!

Tada će započeti velika predstava Krađa nacionalnog blaga.

Kapitalistička Francuska, golema ženska, dlakavog lica i ćelave glave, debela, mlohava, podbuhla i blijeda, upalih očiju, pospana i zijevajući, rasteže se na kauču od baršuna. Podno njenih nogu Industrijski kapitalizam, divovski organizam od željeza s maskom majmuna, mehanički proždire muškarce, žene i djecu čiji jezivi i potresni krikovi ispunjavaju zrak; Banka s njuškom lasice, tijelom hijene i šakama harpije, lakoruko rasipa novčiće iz džepova. Horde bijednih, iznurenih proletera u dronjcima, u pratnji žandara s izvučenim sabljama, gonjene furijama koje ih šibaju bičevima gladi, pred noge kapitalističke Francuske donose gomile trgovačke robe, bačve vina, vreće zlata i žita. Langlois, sa svojim donjim rubljem u jednoj ruci, Proudhonovom oporukom u drugoj i knjigom nacionalnog proračuna u zubima, utaborio se kod branitelja nacionalne imovine i čuva stražu. Nakon što radnici, izudarani kundacima i izbodeni bajunetama, polože svoje terete, njih otjeraju i vrata se otvaraju tvorničarima, trgovcima i bankarima. Oni se bezglavo bacaju na hrpu proždirući proizvode od pamuka, vreće žita, zlatne poluge, prazneći bačve vina. Kada proždru sve što mogu, tonu u prljave i odvratne ostatke svog izmeta i bljuvotine. Tada nalijeće oluja, zemlja se trese i otvara, uzdiže se Povijesni usud, svojom željeznom nogom drobi glave kapitalista koji štucaju, posrću, padaju, nesposobni za bijeg. Svojom širokom rukom obara kapitalističku Francusku koja se zapanjena znoji u strahu.

Ako želi iz svog srca iskorijeniti porok koji njime vlada i ponižava njegovu prirodu, radnička klasa se mora podići u svojoj strašnoj snazi, ne da zahtijeva Prava čovjeka, koja nisu ništa drugo do prava na kapitalističku eksploataciju, ne da zahtijeva Pravo na rad koje je tek pravo na bijedu, već da iskuje prkosan zakon kojim se svakom čovjeku zabranjuje da radi više od tri sata dnevno.Zemlja, stara zemlja dršćući od radosti osjetit će tada kako novi univerzum kliče s njom. No, kako od proletarijata iskvarenog kapitalističkom etikom tražiti da donese tu mušku odluku…

Poput Krista, žalosne personifikacije drevnog ropstva, muškarci, žene i djeca proletarijata mučno se stoljećima uspinju Kalvarijom bola; stoljetno obavezno crnčenje slomilo je njihove kosti, izranilo njihovo meso, izmučilo njihove živce; stoljetna glad razderala im je utrobu i mozak. O Lijenosti, smiluj se našoj dugoj bijedi! O Lijenosti, majko umjetnosti i plemenitih umijeća, ti budi melem za ljudsku patnju!

 

 

BILJEŠKE

[1] Gallifet je bio general koji je izravno odgovoran za masakr tisuća francuskih radnika zadnjih dana Pariške komune.

[2] Predstavljaju se kao razboriti, a žive kao raspikuće.

[3] Rabelais, Pantagruel, Knjiga II, Poglavlje XXXIV

[4] Paul de Cassagnac, kao i njegov otac Orsnier, bio je istaknuti konzervativni političar, novinar i sudionik dvoboja.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.