Petkom poslije ribe | Kemal Mujičić Artnam

POJ NEBESKIH PTICA

od tišine dublji bijaše zrak tog
praskozorja
a sve mogućnosti mogućne
ljetni dan se s istokom spajao
nebo je šutjelo a ja čujah

da gavran grakće ne bi bilo tako
žalobno
niti da zvijer urliče toliko strašno
tajanstven i nestvaran
neiskaziv i nepojmljiv
šum
… došli su kao vjetar
divlji neosjetljivi i nemilosrdni
dah im je bio nečist težak i gust
a oči im bijahu bijes i mržnja
smijali su se
iskeženih zuba smijali su se
i kao grane mladih breza
rezali naše vratove
nešto su govorili
ali im nismo razumjeli jezik
a znali smo riječi
sjekli su nas
sve zglobove
sve mesnate međuprostore
krok koje se sječivo noža bez napora uvući može
otkidali su
a mi smo bili dobri
i šutke smo podnosili bol

bijah zatečen
ne znajući točno budi li me to san
ili…
oćutjeh
kroza otvoren prozor
koji gleda prema ravnoj Slavoniji
kao tajanstveni šapat anđela
širio se
šum
prolazio je kroza me
kroz zidove i gradove
kroz meridijane
unedogled unepovrat u beskraj
mi vas ne proklinjemo
govorahu komadi mesa razbacani
po plodnoj ravnici
mi vas ne proklinjemo
jer vaša srca su umrla
a vaša tijela tek traju
vi nemate Boga u sebi
i vaša duša crnja je od kaosa
o spodobe
kada prođe vrijeme ludila
vaš san neće miran postati
i vaš dan okrugli zatvor će biti
ma gdje da jeste
jer mi smo tu
jer mi smo istina vaša oživljena
mi – za koje misliste da smo mrtvi
i da smo samo meso
razmrvljeno
po plodnoj zemlji slavonskoj

15. 9. 1991.