Tanja | Franjo Nagulov

PROSJEČNA TANJA

Tanja je, kažem, prosječna. Ponekad iznenadi prednjim zubima nalik
vrtićkom bluesu bivših robova, vremenu (bijelog) vinila i (crne) peruti.
No to joj ne usporava brzoplete slogove
upućene mojoj ljevorukoj proždrljivosti. Tanja redovito presvlači donje rublje
(vidi: Jeftino odjevena Tanja).
Tanjine se nejednolike grudi skamene kao talog kave u stihu
Johna Updikea (o beskrajnim smeđim kavama),
premda je moguće da umišljam Tanju
(onoliko koliko umišljam političku korektnost).
Oči joj se izoštre u jesen nad Sjenjakom, nad prugama poredanim u zaborav.
Osuđeni na bezimeni Osijek, na općeniti grad koji nismo željeli.
Ja sam Vinkovčanin i počinilac pogrešnih koraka, Tanja je sićušna
Vojvođanka i dobra poznavateljica srpskog modernizma
(o kojem skoro ništa ne znam).
Skupa s Osijekom nemamo mnogo: dvije studentske iskaznice i sudbinu.
Srećom, i u Osijeku prevladavaju prosjeci: uglavnom male ljubavi
i velike osvete. Pa ipak, Tanja je iskoristila toplije dane
da bi se proljepšala:
smršavila je (džeparac troši na cigarete),
više puši (džeparac troši na cigarete),
češlja se u stranu (džeparac troši na cigarete).
Ni ja se nisam previše izmijenio u odnosu na jučer posuto šećerom u prahu.
Posjedujem njegove bijele, slatke tragove: (u mjeri u kojoj bijela, slatka
Tanja posjeduje mene).
Tanja će me naposljetku poljubiti. Tanja me naposljetku voli.
Svog srditog, beznačajnog dječaka koji joj se u krezuboj tišini
smije kao stoljeće.