Tanja | Franjo Nagulov

SMIJE SE? MOGUĆE.

Tanja i ja: to znači Tanja u biblioteci. Plaća zakasninu za posuđenu knjigu.
Bila je to scena kojoj sam se obradovao iz pristojnosti.
Tanja odgovara: Zamisli nas kao duhove u plinskim cijevima,
u niskobudžetnom dolasku jeseni charter-letom svjetske patetike;
da se dodirujemo na vrtuljku koji pokreću baterije za daljinski od televizora,
i da svi vide koliko je reducirana i jadna naša ljubav. Pa da nas zadirkuju
zastarjelom ironijom, kao antifašiste u posljednjoj videoteci.
Pobunio sam se: Ali ja nisam Tanja i moja ljubav ne koristi žute titlove.
Nisam uvrijedio Tanju.
Namignula je mojoj nezanimljivosti.
Popuštam: U redu, zamislio sam.
Tanja: Jesi? Onda si zbilja karikatura kojoj ne treba frigijska kapa
(ni set neuspjelih samoubojstava).
Ni bog da bi postao državni neprijatelj (ako hoćeš: ti si tek vinkovačko
sjećanje na andaluzijskog psa, loše glumljeni dadaizam i pička
od čovjeka). Jer ja to ne mogu zamisliti. Kao ti, g. Skribomanu!
Kao stariji ti koji uzalud popravlja pjesme koje si napisao!

Tanju je uhvatio smijeh. I to je bilo prvi put da sam se nadao
kako će u prvi plan izbiti kakva dobroćudna nevažnost. I prvi put
da sam željno iščekivao Tanjine namrštene obrve
koje poručuju:
– Biblioteke su mjesta u kojima započinju ratovi. Bježimo odavde! –