Tanja | Franjo Nagulov

SMRT IZVAN OPSESIJE

(Napomena: ovo nije prva verzija, ni druga; dogodila se cenzura
koju lukavi eufemičari zovu savjetom. Govorimo dakle o jednom
sasvim drugom djelu, o novoj osjetilnoj dimenziji koja ne poštuje
kanone moje odhuligančene 2002.)

Tanja je fimoza u mojim štramplama. Film u mojoj gimnastici.
Nebeski skok u fotografiji Toše Dabca. Pedagoški fakultet po gubitku
parametara nužnih za opstojnost umjetnosti i obračun s licemjerjem.
Tanja je ranica na malom prstu koju sišem bez obzira što estetika,
u slučaju nužde, može poslužiti kao flaster. Tanja je nekonvencionalnost.
Uloga jazza u životu žene koja dobar dio života čita enciklopedije.
Tanja je ritmički obrazac beletristike i nekulture:
Ideš mi na živce: jebi se!
Imam jedva devetnaest godina, a ti si onaj prokleti serijski
samoubojica koji je zbog mržnje prema životu prionuo na pisanje.
Iza Tanje ne bi trebale dolaziti točke, jer one s apsolutnom
glupošću zaključuju našu nečitkost: Osijek. Klupu u parku
mrtvih vrana i reumatičnih penzionera
s hladnim burekom u ruci.
Tanja je sigurnosno pitanje kojim sam do šale opsjednut.
Navodim banalan primjer: Tanja, ja te volim.