Kupolenebo | Ivan Šamija

DA LI SE BOG, KADA SE IGRAMO SKRIVAČA, SAMO PRAVI DA NE ZNA GDJE SAM SE SAKRIO ILI STVARNO NE ZNA

ljuštimo slojeve nebu
da napipamo ostatke Sunca
zašto plural?
hoću reći, tko si ti?
možda zato što u galerije ne ulaziš
bez punog pištolja na vodu
mislim, sve te slike tamo
tjerali su nas s raskošnih i raskalašenih
gozbi uvijek punih želudaca
znali su da možemo njihove kćeri,
prelijepu sultaniju i ostale
razbiti o crveni pijesak pustinje
k’o vrčeve od terakote
i Alahov bijes usmjeriti protiv njihovih
u najmanju ruku sumnjivo stečenih
bogatstava
tu ne pomažu hodočašća, žrtve ni sveti ratovi
čak niti stogodišnje partije dopisnog šaha
mi znamo tajne formule
koje su i najslavnije alkemičare
budile iz sna oblivene krvlju,
ili barem sokom od jagoda
sutradan su im laboratoriji postajali mesnice
precizno unakažena dječica
koju majke nisu htjele prepoznati
i pod mukama su se klele
da su nerotkinje
a oni, njihova tijela?
to je besmisleno pitanje
dogodilo se prije
odvajanja materije od energije
posadili biste travu
i tvrdili da onih par stotina riječi
za pustinju u vašem jeziku ne razumijete
uzalud
mi jesmo milostivi, ali
genocid je naša stara igra