Kupolenebo | Ivan Šamija

DUBROVNIK, OLJA

(iz daljine i + zrak)
Dubrovnik je njihov mali atopos
a ti ga i dalje, upornom navikom
oblaka koji su nas, očvrsli od mora,
uvjerili da su zidine,
ucrtavaš u zemljovide nesanice
i svemajčinskim osmjehom
koji razmješta molekule
svijet, tren prije nego se raspadne,
još jednom rasplesano uspavaš
u sigurni zagrljaj pučine
dopustiš mi da uz rubove
pišem dnevnik uzvraćenih treptaja
i naoružaš me ponovo, Dubrovnik,
onim istim osmjehom
kojim sam davno znao
mijenjati putanje zvijezda
krhotine zidova vratim
plavom tkivu oblaka
a tragove bosih stopala
od Kneževa Dvora pa oko fontane u san
bez rječnika prevodim u nacrte
još jednog Dubrovnika

jer gradovi dobivaju masu i stvarnost tek
kada se kao mali atoposi upisuju u intimne koordinate naših sjećanja