Kupolenebo | Ivan Šamija

NAPULJ

drugi puta dolazimo morem
iz raspršene točke laganog umiranja
u viskoznoj bonaci
kao da se nafta razlila
a, jaooo!
nafta je kao povijest
trga meso sa kostiju i gricka živce
možda ipak iz podmorja
onda Napulj zateknemo
kako tali crveno zlato u ticala
koja se lijepe na teret, razmjenu, tržište i burzu
jer u Napulju se Tršćani bez svojstava
najiskrenije zaklinju
u sanatorije srednje Europe
i bečke klavirske sonate
(jer mi volimo tiraniju prozračnih fraza
i plaši nas njemački kontrapunkt)
inače, Napulj sam šprica svjetsku žudnju
ugušćenim šećer-suzama sopranskih arija
ne shvaćam tu izdaju besmrtnog ritma titanskih bubnjeva
koji samo svojim slučajnim toplinskim nuspojavama
u tren uzavrije dušu
sve za nisku cijenu falš sentimenata
kao i one zalutale kocke sjevernjačkih grčeva
koje kradu napuljski prostor
kako bi ostavile vakuume žuđenih poljubaca
ali uljeze brzo istjeramo
pravi napuljski poljupci se cijede od sokova
kao goleme niti sline od mora do sunca
i donose istu onu groznicu koja je Napulj
iscijedi crvene kapi
kroz pore šupljikave tvari u zaljev
tek onda kada struje budu pune obećanja
da će završiti kao vezivo prepečene terakote
koja udomljuje bezimena čudovišta mračnih oceanskih dubina
to podsjeća na ostavljanje poruka na zidinama
kada skačeš s vrha utvrde
u ono što su te naučili zvati smrću
i onda te treperenje zraka po koži
uvjeri da žudnja ipak nije tekućina
i da može kao pobunjeni tinejdžer za cirkusom
zauvijek odlutati za blještavo-razigranim maestralom