Kupolenebo | Ivan Šamija

HORROR VACUI

a da zaboravimo
staklene zidove i noćne vedute
u najmanju ruku Tokija,
ubrzane molitve larima
da se voda ne kondenzira (ne bi bilo ni oblaka)
piti more dok ne počneš povraćati
lako je uz tvoju zalihu
plišanih jastuka u bojama
i litru šampanjca u frižideru
ali kada sjediš sama na žalu,
ne znaš ime najbližeg naselja
i strah te pogledati u zvijezde
jer tako ih je zastrašujuće puno
možeš na primjer raspucalim kristalima
tekućih boja
davati imena planeta
ali to povlači za sobom
neka filozofska pitanja
a ona su suvišna
kada gledaš životu u oči
i to te rastapa
u gustoću prostora