Kupolenebo | Ivan Šamija

NEĆEMO PISATI POEZIJU NAKON AUSCHWITZA

Jedino krv i sjećanje na krv obavezuju
Tomaž Šalamun, Daske manihejaca

Nećemo!
Nećemo puniti praznine realnog
pčelama u jantaru,
narančasta kugla rastapa pacifik, volim te
Wong-Kar-Wai-ovim pastelom
deklinirati osobne zamjenice
Perom razvlačiti niti žudnje
po fotografskoj emulziji
savršenih Bauhaus gradova
čija funkcionalnost priziva
veliku klaonicu i koncentracione logore,
a istrgnuti supstrati uskih kala
za kojima žudimo jer su Italija,
jer ih dodirujemo kao kožu i kamen,
i jer nas slanom, narančastom, toplom izmaglicom
zovu na potragu, silazak u podmorje i
zazivanje drugog lica jednine
samo su tropi zgrčenog želuca
i zapravo mirišu na povraćanje

Jer, ako su pod asfaltom plaže
Nećemo ih raskopati predstavama
neuro-samoća iskopčanog mozga
na ekranu osciloskopa
(sinus val za čežnju, kosinus za žudnju, tangens za juissance)
Vjerujemo više u krv
koju je prirodnom ambijentu
otela policijska palica države blagostanja
Radost komunizma
treba otplesati kroz barikade,
punim plućima puhati u žile rizoma,
protresti zemlju koja rađa sama,
bez oca, bez smrti
Jer ako želiš brzo izgovoriti Bog,
pravo je mjesto električna stolica države Teksas,
dok pružaš otpor struji koja preko
šarenih ekrana Prozac valovima uspavljuje
maštu kućanica i prodaje im
“Happiness” lak za kosu
i “Bonheur” gnojivo za kućnu tratinu,
jer to je metonimija za sreću
u carstvu koje ne dopušta transcedenciju
i čije su granice uvijek iznutra