Mamasafari : (i ostale stvari) | Olja Savičević Ivančević

ANIKA

Anika se pojavila na vratima s cvijećem, a za njom je ušao njen otac, krupan čovjek s nekoliko sjedih u gustoj crnoj kosi.

Odrastala sam s njim, bili smo nerazdruživi, ali nismo se vidjeli dvadeset godina, od početka rata.

A sad, evo, Anika (4).

Ušla je sa stručkom žutih maslačaka, ubranih pred zgradom, za mene.

Vani je proljeće, vani je autobus kojim ću otići, koji vozi uz rijeku, i kuće bez očiju koje sam poznavala, ona polja pokraj kojih ću samo proći, i psi bez ljudi.

Ali to će biti sutra ili možda jučer.

Sad je Anika, sitna i slatka kao sreća, koja govori: ubrala sam ti cvijeće, i sljedeći je trenutak visoko u mome naručju. Sretna sam, kaže dijete, baš sam sretna.

Glasom kojim smo nekad govorili tajne, tiho mu šapnem: nikad joj nemoj ispričati. Njen otac sjeda pored mene.