Suho mjesto | Vida Sever

ZADNJA HVATANJA

nema ničeg što bi nam
pomoglo u hvatanju
pahulja jezikom
otkad se strop otvorio jedne večeri
i propustio televizijski snijeg
u sobu namještenu
za žmirkanje dok ne zaspimo

zatrpan govoriš o minimalizmu
svoje buduće kuće:
šalica, pepeljara,
stol za perverzije
i riječi
izdahnute bez maglice

ali kuću ćemo popraviti evo
čim se pomaknem
ovako ležeći
predugo ništa ne radim rukama
pa neće smetati
ako ih još jednom
precrtaš na uzglavlje

ispod znojnog romaničkog luka leđa
koji se diže i spušta
na naredbu
sve su sobe ispod
tople popunjene do dovrataka
pa proviruješ
i ispljuneš snijeg odozgo na
moje vijugavo tijelo poda,
ono se diže kao vlažni parket

pepeljara pada s trbuha
ako se ne obuzdaš
šalicu mi proliješ u usta
a stol propadne
kat niže
uz smijeh
razvučen kao padobran

slika se pojavljuje
tek kad izloženi ustanemo
i zadnji put
pokrpamo strop