Ekskurzija : roman kratkog daha | Neven Ušumović

I. DOBRO DOŠLI U TOPLICE

 

DOBRO DOŠLI U TOPLICE!

Dok sam pisao, putujući autobusom iz Zagreba za svoje Toplice, jedna djevojka sjela je kraj mene, očito s namjerom. Kasnije, sreli smo se samo još jednom. Sjedio sam u parku i čitao, a ona napravila par krugova oko mene, pucnula prstima i nestala. Odonda stalno prizivam njen lik, ali on sve više blijedi.

Izabrao sam ovo mjesto za pisanje, smješteno – rekli bi Zagrepčani – iza Sljemena, osjećajući još prije, i ne samo u ovoj državi, kako intenzitet potresa što ga suvremenost glavnog grada unosi u život raste proporcionalno s udaljavanjem od gradskog centra. Vozeći bicikl po periferiji neke metropole, jače se može doživjeti tempo kojim ona živi nego što je to moguće u samoj njenoj jezgri. A o tzv. provinciji da i ne govorimo: ona je lice grada. Gradska suvremenost potvrđuje se danas samo u provinciji.

Za moje Toplice karakteristična je još jedna vrst potresa: njegova je središnja os pukotina, rasjed iz kojeg šiklja ova topla i mineralna voda. Ljekovito razgraničavanje. Mlazovi koji u nepravilnim udarima izbijaju na površinu manifestacija su neprekidne tresnosti ovog područja. To je beskonačni povratak grča u utrobi zemlje koji je tjera na povraćanje.

Voda što je ovdje pijemo razotkriva nam dakle, da je svaki vid naše ishrane jedna vrst homeopatije kojom se liječimo od zajedničke bolesti po imenu: zemaljska egzistencija.

 

MOJA PREOBRAŽENJA

I was shot on the street – osvanulo je jednog jutra pod prozorima policijske kućice. Zamišljam klinca kako te noći potrbuške leži na trotoaru i prska sprejom; sjećam se Šimićeve pjesme “Moja preobraženja”: “ja na dan bezbroj puta umrem i bezbroj puta uskrsnem”; pišem: “ja sam na dan bezbroj puta ubijen i bezbroj puta zapisujem: ja sam na dan bezbroj puta ubijen”. To su moja preobraženja.

 

JEZIK KAO MINSKO POLJE

Tu spada grafit: Klao sam u ratu, koji sam 1993. otkrio na zidu jednog nebodera, na Radijalcu u Subotici. Te godine imao sam u Subotici još samo baku; moji su se poodselili gdjegod je tko stigao i još sam samo ja putem različitih malverzacija prelazio granicu. Bunjevac, odrastao govoreći gradskom, srpskom ekavicom, rado sam se do 80-tih izjašnjavao kao Hrvat, njegujući tu meni, tada, praktično apstraktnu razliku kao osobnu, kao jednu od onih stvari koja me izmješta i čini začudnim u toj sredini. Preselivši se u Hrvatsku, suočio sam se s već zahuktalim pogonom u kojem se isti taj identitet polirao i brusio, te dobijao potpuno prvenstvo u serijskoj emisiji masovnih obrazaca vladanja i ponašanja u okviru novih, nesigurnih, ratnih granica.

Ponovno otkrivanje onog “što je upisano u prostor”, bilo je moguće samo uslijed snažnog zastoja socijalističkog vremenskog stroja za preradu “ispisanog prostora” u utopijsku budućnost (u ništa).

Ponovno otkrivanje povijesno-tradicijskog prostora svađa je oko izvrnutih praznih džepova (koji jesu taj ispražnjeni prostor).

U tu se prazninu svakodnevno zabacuje jezička mreža ne bi li se uhvatio još kakav preostali komadić zbilje. Tu mrežu, sa svim njenim novopodešenim čvorovima, doživljavao sam, u ovim godinama svog prilagođavanja, kao minsko polje. Zalihu srpskih riječi i jezičnih melodija koju sam ponio i donio ovdje sa sobom bila je moj kofer u kojem sam čuvao vlastitu prošlost, a neprestano sam je morao sahranjivati i boriti se s njom kao sa zlim duhom koji će mi doći glave. Kažu, negdje u Bosni tražilo se od zarobljenika da izgovore jednu jedinu riječ, da bi se po načinu izgovora sudilo hoće li netko biti klan ili ne; ne sjećam se tko je klan: Bošnjak, Hrvat ili Srbin, ali ja sam mogao biti svatko od njih.

I sada osjećam kako su riječ i prostor vezani uz neponovljivost egzistencije svakog čovjeka, za njegovo sudbinsko vrijeme. Drugu riječ, bila ona iz ma koliko bliskog jezika i s ma koliko srodnim značenjem, izgovaram poput glumca, njom se smještam u neki inscenirani prostor.

Otkrivajući inscenirajuću moć jezika, otkrio sam i insceniranost vlastite prošlosti. Preplavio me je, isprva, snažan osjećaj stida: jer svijet mojeg djetinjstva i prve mladosti bio je ono što sam kao istinsku zbilju suprostavljao svemu ovome. Zatim se bijes prema sadašnjima naglo okrenuo u bijes prema prošlima. Ništiti mi se htjelo, sebe sama prije svega. Ali naišao sam na uspomene-Riječi u kojima se već počela hladiti zbilja. Ona zbilja o uzajamnosti prostora, pojava, pogleda, riječi i pažljivosti: tu se uzdizao i spuštao identitet do ne-identiteta, krhko i tiho poput disanja djeteta.

Tu se nije pljačkalo. Tašto ja nije zjapilo i mljackalo.

 

USPOSTAVLJANJE

“Skrasiti se” – značilo je kod mene – dobiti mjesto portira – “oka sokolovog” – u sveopćem pogonu restauracije, koji je obuzeo Toplice negdje s proljeća 1995. godine. Pokušaji dobivanja namještenja u glavnom gradu nisu uspjevali, iz jednostavnog razloga što nisam uspio savladati odbojnu, raspršujuću moć grada, koja je tiskala svo zlo iz svog središta prema periferiji, po cijeloj zemlji. Jednom riječju, bio sam i ostao mračnjak koji crta vraga tamo gdje ga nema. Moji ulasci u Zagreb uvijek su završavali u Savi, punom brzinom.

Josip je u Toplicama, preko svoje firme, držao sve u svojim rukama. Bio je majstor propagiranja balansa između “restauracije povijesno-tradicijskog prava na vlastiti prostor” i “otvaranja vrata svjetskom kapitalu” (balansa koji je, naravno, i opstojao samo kroz propagandu). Sve je bilo pod znakom njegove firme: od hot doga, hotela, kupališta do teniskih terena.

Radio sam na tim teniskim površinama, ravnao cigleni, crvenkasti prah – sve je moralo biti kao u Roland Garossu. Ono što ipak nismo uspjeli ostvariti, ona je topla, zlaćana, gusta svjetlost u koju su bili potopljeni francusku tereni; još kao mladić divio sam se toj svjetlosti preko TV-ekrana. Crvenkasti prah s terena donosio sam kući u džepovima i trljao ga o korice svojih bilježnica, maštajući o istoj takvoj boji na koricama prve knjige pod mojim imenom.

 

…BY NIGHT

Čitajući. Do prvih svitanja. A onda bih ustao, stao nasred dvorišta i svom snagom upravio ruke prema gore. Korak za korakom i već bih izlazio van okvira svojih dužnosti. Ali tko je ovdje mogao odrediti ikakve okvire?

Vjetar je blago, jedva vidljivo pomicao svaki list. Ptice su bile pernati, okrugli plodovi na granama. Mogao sam pjevati umjesto njih, da nisam svaki svoj pokret osjećao sastavnim dijelom jednog nijemog i složenog plesa o kojem ću tek kad izađem na čistinu nešto više saznati.