Ekskurzija : roman kratkog daha | Neven Ušumović

V. RAJ ZA MEDVJEDE

 

ODLAZAK

Ali ni idućeg jutra nije ga bilo. Na stolu je opet bila jedna ceduljica.

Odlazim. Vidjet ćemo se još jedanput, danas u 12.00.
Tvoj Zgubidan

Bilo je tek prošlo osam; imao sam vremena za razmišljanje: što i kako.

Znao sam dobro u čemu je stvar. I nije bilo tu mnogo što za razmišljanje. Njegovu priču nisam ispričao. Ni započeo, a kamoli pokrenuo.

Suviše je priča oko mene prijatelju, suviše. Ili se ja bacam pod njih kao pod stotinu pokrivača. Teret prevelik, ali opet, s moje strane, sve je to tako olako. Strah od vlastite težine – postoji li takvo nešto?

Tako sam mu namjeravao govoriti. I dok sam u sebi vrtio i utanačivao iste rečenice, ulazio sam polako u priču kojoj sam…

 

MEDVJEĐA USLUGA BR. 1

…posredno, krivac bio ja. Točnije moja spisateljska taština i hvalisavost. Svome prijatelju Anti, majstoru za kompjutere koji je živio tu u obližnjem Zaprešiću, pokazao sam jednom prilikom, dao na čitanje, prva poglavlja ove proze. A da će sve to biti iskorišteno u promidžbene svrhe Josipove firme, e to je već stvarno bio čisti fantasy (dapače, još gore, pulp fiction).

Ante je dakle, ne bi li pomogao svome prijatelju, hoću reći meni, isfurao prvo poglavlje ove proze na internetu pod parolom “Početak prvog topličkog romana!” i “Prava saga o topličkim korijenima!” Josipova budna računala odmah su zažmigala na riječ Toplice. “Srpska afera” što je onomad potresala njegovu firmu bila je već zaboravljena – moje ime sada se fino moglo iskoristiti. Ova je proza postala njegovom novom promidžbenom kampanjom i najboljim dokazom učinkovitosti izvorne vode topličkog kraja.

Promidžbeni tekst pisan je u duhu novokomponiranog nacionalromantizma. Govorilo se kako se u krvi Topličana ova voda pretače u glazbu, a iz glazbe u vrhunsku književnost moje malenkosti! I zato pijte Topličku Vodu, dođite na kupanje, oplemenite svoje biće na izvoru duhovnosti!

Poslije svih tih bljezgarija, slijedilo je prvo poglavlje moje proze, naravno potpuno izmijenjeno i prilagođeno Josipovim zamislima:

 

DOBRO DOŠLI U TOPLICE!

Dok sam pisao, putujući autobusom iz Zagreba za svoje Toplice, jedna djevojka sjela je kraj mene, očito s namjerom. Kasnije, sreli smo se samo još jednom. Sjedio sam u parku i čitao, a ona napravila par krugova oko mene, pucnula prstima i nestala. Odonda stalno prizivam njen lik, ali on sve više blijedi.

Izabrao sam ovo mjesto za pisanje smješteno – rekli bi Zagrepčani – iza Sljemena, osjećajući još prije, i ne samo u ovoj državi, kako intenzitet potresa što ga suvremenost glavnog grada unosi u život raste proporcionalno s udaljavanjem od gradskog centra. Vozeći bicikl po periferiji neke metropole, jače se može doživjeti tempo kojim ona živi nego što je to moguće u samoj njenoj jezgri. A o tzv. provinciji da i ne govorimo: ona je lice grada. Gradska suvremenost potvrđuje se danas samo u provinciji.

Za moje Toplice karakteristična je još jedna vrst potresa: njegova je središnja os pukotina, rasjed iz kojeg šiklja ova topla i mineralna voda. Ljekovito razgraničavanje. Mlazovi koji u nepravilnim udarima izbijaju na površinu manifestacija su neprekidne tresnosti ovog područja. To je beskonačni povratak grča u utrobi zemlje koji je tjera na povraćanje.

Voda što je ovdje pijemo razotkriva nam dakle, da je svaki vid naše ishrane jedna vrst homeopatije, kojom se liječimo od zajedničke bolesti po imenu: zemaljska egzistencija.

Upao sam mu ravno u kancelariju kada se sve ovo zahuktalo.

– Gospodine Josipe! – viknuo sam.

– Oh Pjesniče naš! – pođe mi on tronuto u susret.

– Tko Vam je dao pravo da – rekoh, ne obazirući se na prljave izljeve njegovih emocija – falsificirate moj tekst!?

– Vaš tekst? – upita odjednom kao neupućen.

– Da, onaj kojim se propagirate!

– Ali čekajte… pa zar… Zar se vi poistovjećujete s pripovjedačem toga teksta – reče mi razrogačenih očiju i kao s čuđenjem – ali, oprostite, gospodine, pa ja sam mislio da ste vi ipak… kako da kažem… naprednijih shvatanja o književnosti!

– A ta su po Vama? – uzviknuh, već spreman da sve kompjutere smaknem sa stola.

– Pa Vi se poistovjećujete s pripovjedačem! Pozivate se na autorstvo! Pa zar Vas nije stid? Zar je to – suvremeno!?

– Čuj stari – rekoh, već potpuno izvan sebe od bijesa, pa zar ova sirovina da mi trlja nos smrću autora… Uzeh zalet – okrenuh se za 180 stupnjeva – i – izađoh.

– Ha, ha! Autor, drž’te autora! – čuo sam kako se smije.

 

MEDVJEĐA USLUGA BR. 2

Promidžbeni slogani: “Umjetnička voda” i “Jedna voda, jedna oda”, učinili su svoje. Građani i seljaci iz cijele naše domovine ispuniše Toplice. Bilo je tu fizionomija i fizionomija za Bože pomozi. Toplice se udesetostručile. Vjerovalo se čak i u čudotvornost vode iz vodovoda, koja nije bila ništa drugačija od one u Zagrebu. Toplice se toliko izmjeniše da ih je Josip svečano nazvao Nove Toplice. Čak su i Slovenci znali priviriti, pogledati kakvo je to novo hrvatsko čudo.

Naravno sve to nije moglo proći bez lokalne televizije. Imam nesreću da mi tamo radi znanac, Milorad, koji je s cijelom ekipom novinara pohitao ne bi li mi napravio promociju u medijima, i to u paketu, zajedno s Toplicama.

Kamere su radile, nijedna ptica im nije mogla promaći. Upali su čak i u naš park, točno u 12.00 kada sam se trebao naći s Mladcem – i to je već bilo nepodnošljivo. Mladac je bio zgranut. Okružili nas novinari. Prokleto dobro sam osjetio: vrijeme je za moju priču.

 

DOMORODAČKA

Novinaru lista Hrvatsko ovo i ono, nekom Komazecu, počeo sam naveliko i naširoko pričati o porijeklu topličkih Hrvata. Moj je Mladac dotle nestrpljivo kružio oko nas, kao da ne vjeruje da to može još sekundu potrajati. A ja ga uvukao u priču!

– Evo – rekoh – moj je prijatelj, zajedno sa mnom, posljednji izdanak najstarije i najautohtonije hrvatske loze u ovim krajevima. To ste Vi kao stručnjak za jezik, književnost, hrvatsku tradiciju i kulturu općenito, sigurno isprve primijetili. Jeste l’ počuli ostale Topličane? Svi nešto kajkavdženišu! A nas dvojica, kao što čujete i vidite, sasvim smo drugačijeg naglaska, rječnika, pa čak i izgleda!

I uvalih mu onda priču o razdvajanju Bunjevaca u bijegu pred Turcima, kako jedni odoše u Bačku, a drugi u Zagorje. Prvi se po onom prostranstvu razmnožili, a ovi drugi, čiji smo posljednji predstavnici upravo nas dvojica, jedva preživješe u skučenosti ovih krajeva.

Da, da – kliknuše svi novinari s uvažavanjem! A ja krenuh sažaljivo prema Mladcu, ne bi li i on nešto rekao, ali on ni pet ni šest nego: “Ta man’te me se čeljadi Božja!” i potrči prema šumi. Ja za njim (tek tada osjetih strah, neizdržljivu jezu od svega ovoga, ali ponajviše pred činjenicom njegovog skorog odlaska).

I novinari potrčaše za nama. Tu mi je prekipjelo. Uhvatio sam Mladca za ruku i pozvao novinare. Nalazili smo se na mjestu gdje smo Mladac i ja poslije dugih čajanki običavali zajedno pišati. Fora nam je bila mokriti tako da nam se mlazovi susreću u jednoj točki. Vremenom, napravio se jedan pravi krug sparušene trave.

– Mi – rekoh novinarima – još uvijek čuvamo neke stare, tradicionalne rituale naših predaka. Ovo je mjesto gdje ih, u tajnosti, vršimo.

Sijevali su blicevi. Jedan je mladi novinar povikao, pa zašto tu nisu udareni temelji crkve, nego svi samo govore o tom vražjem izvoru, kao da se jedna prirodna pojava može mjeriti s natprirodnom! Svi su bili složni u stavu da je toplička crkva tu morala biti podignuta.

Mladac je na sve to samo mahnuo rukom, kao da ih sve, jednom zauvijek, želi maknuti s puta i… cin?

 

STARE TOPLICE

Nije mnogo prošlo, a Nove Toplice postadoše Stare Toplice. Sve sam to mogao predvidjeti, jer je najuža povezanost toga s odlaskom moga prijatelja bila očigledna. Jedini je on ovdje stvarno postojao. Njegovim odlaskom sve se pretvorilo u jednu otrcanu priču, kojoj sam, kao i od samog početka, nažalost, ja bio pripovjedač.

Stare Toplice se poslije nekoliko dana više ni tako nisu mogle zvati. Makoliko jak, ni promidžbeni aparat ne može na jednom mjestu održati pučanstvo. Potraga za slasnim novim u direktnom je sukobu s cikličkim i monotonim povratkom vremena karakterističnim za jedno mjesto. Josip je spakovao kofere i sve što se moglo od Toplica preneo u neke – za njegov biznis – toplije krajeve. Ha neka ide, i tako nije bio nitko i ništa – govorili su čak i vrapci na drveću.

Ja sam nabacao hrpe uvelog, jesenjeg lišća pred ulaz u jednu spilju i gledao kako naša vojska uništava posljednje ostatke Toplica. Znao sam da je samo to još preostalo, poslije kolektivnog odlaska svih mještana. Vojska, sva nabrekla i napeta od manjka prostora za svoje vojne vježbe, uvijek je nepogrešivo osjećala na kojoj se točki karte naše domovine u određenom trenutku otvara zrakoprazni prostor gdje može uletjeti i na brzaka isprobati sve modele i strategije ratovanja.

Bio je to potpuni kraj. Poslije njih nije ostalo ništa, tek po koja kap s izvora, tek po koje slovo, i nepregledna, papirna bjelina.

Žal me uhvatila, nesavladiva, za prijateljem. Skupio sam se u svojoj hladnoj spilji, spustio glavu među koljena i zatvorio oči.

Čitatelju? Čitatelju, oprosti što ti se obraćam, ali ti sigurno shvaćaš. Nije stvar u meni. Ti dobro znaš da su moje namjere bile potpuno smještene u okvire fikcije, znaš dobro od samog početka da jedna takva somnambulija kao što su Toplice ne može postojati. A opet otkud ova vojska, ovolika nesreća, ovolika pustoš? Tog nije bilo prije mene. Možda sam, sav zaokupljen pisanjem, previdio neke činjenice, zaboravio neki zarez, pa navalila stoka u potrazi za razbibrigom? Ili je u meni početak i kraj ove pustoši, a sve jer sam trošio ovo mjesto za svoje označiteljske potrebe?

Ničeg nema oko mene. Moja stvaralačka energija je presahnula. Tek neka besmislena iskrica daje mi moć da napišem: poštanski sandučić i postavim ga pokraj sebe. Moja adresa je:

EKSKURZIJA
Poglavlje “V. Raj za medvjede”
Biblioteka Online, knjiga 80
DPKM

Neka netko piše.