Ekskurzija : roman kratkog daha | Neven Ušumović
IV.
Te noći sanjao sam kako izlazim iz auta u mrkli mrak. Uz cestu, odmah, bila je voda, ustvari, svuda oko nas bila je voda. Jedno policijsko, vatrogasno ili ne znam ni ja kakvo vozilo, bacalo je titravo, jarko žuto svjetlo ukrug.
U trenutku, shvatio sam gdje se nalazimo: bili smo na izlazu iz tunela kod Podsuseda prema Zaprešiću. Krenuo sam gaziti kroz vodu, polako. Bilo mi je prvi put da vidim Savu ovako izlivenu, a ipak gazio sam iskusno, oprezno kao stari mužek, držeći se strmine brijega.
Dugo je to trajalo. Na jednom mjestu napokon sam probio put u šumu i krenuo naviše. Sve što sam osjetio bila je vlaga, i u mraku, neravnine preko kojih sam se uspinjao. A onda sam s jednog mjesta bacio pogled na dolinu. Sve je bilo pod vodom i sva naselja bila su u plamenu. Prihvatio sam to bez čuđenja; kroz glavu su mi prolazile različite mogućnosti uzročno-posljedičnih veza. Ili su se Krapina i Sava izlile da bi ugasile požar, ili kuće gore da bi upozorile na poplavu.
Pomislih tek onda po prvi put na ljude: nisam mogao pomoći. Ali htio sam vidjeti bar nekoga, neko lice, oči s kojima bih se mogao sporazumjeti, nekog kome bih se mogao obratiti.
Krenuo sam još dublje u šumu. U potpunom mraku pod jednim drvetom ugledao sam bljeskanje. Ubrzao sam korak u tom smjeru. Izdaleka, sličilo je nekoj čudesnoj životinji koja je sklupčana zaspala pod drvetom; izbliza, mogao sam vidjeti da je to žena.
Njeno tijelo bilo je dato tek kao jednostavan crtež: obrisnom linijom ograničena svijetla ploha: ženska silueta i oko nje gusti crni tuš koji je padao na sve. Bila je tiho, i ja sam se, kao da me je tek sada uhvatila neizmjerna klonulost, opružio u njezinoj blizini.
Ležao sam na leđima, prigušivao dah. Da bih odjednom shvatio da Mladac leži gotovo odmah pokraj mene.
– Spavaš? – pitao me je kad je shvatio da sam ga opazio.
– Ne – rekao sam, tražeći riječi za moja pitanja.
– Vidiš kako ustaje.
I stvarno, žena se probudila i počela uspravljati. Tuš kojim smo svi osim nje bili prekriveni slivao se niz njezino tijelo i popunjavao mjesta koja je svojim pokretima i mijenjanem položaja ostavljala praznim. Ali tama se uopće nije hvatala za nju.
– Takvi su bili pomazanici – nastavio je Mladac. – Mirisno ulje koje pokriva njihovo tijelo omogućuje im da se spuste i u najgori pakao, ništa se ne hvata za njih. Ali zato oni hvataju. Hvataju prijatelju, napinju i dižu sa sobom.
Ta žena toliko je sličila Marijani, a ipak nije bila ona. Odlazila je i odlazeći postajala jedna jedina blještava točka i… cin!
Mi smo ležali i dalje. Vlažni mrak bio bi sav na nama da Mladac nije podigao svoju lijevu šaku u zrak. I ona je svijetlila i bila kao crtež njenog tijela iz jednog poteza.
– Vidiš, to mirisno ulje – govorio je, ali više kao da govori sam sa sobom – to mirisno ulje pomazanika. Pojavljuje se poput kapi rose na koži, nikako kao znoj. Mora postojati ipak nešto snažno u tebi čime ga privlačiš. Ja ga imam samo po lijevoj šaci – uspomena na Nju. Treba još puno da bi se to proširilo sa šake. Ja toliko imam problema s tim silascima, s hodom općenito. Koliko mi se puta već dogodilo: krenem hodati, redovno, nogu pred nogu, a onda mi desna, i uvijek desna, ostane u zraku umjesto da se spusti do kraja, i već drugim korakom ja sam potpuno u zraku – i počinjem lebdjeti. Potrebna je sva moja težina da bi se vratio na staro mjesto. Da ljudi ne primijete, izvodim taj povratak težine kao da popravljam vezice na cipelama, navlačim nogavice. Ustvari, čelo snažno pritiskam o koljeno, i čučim tako dok ne osjetim težinu u stopalima, a onda dugo
– Mladac, Mladac! – okrenuo sam se prema njemu – Hej Mladac, probudi se.