Ekskurzija : roman kratkog daha | Neven Ušumović
PISMA PRIJATELJA
I
Ukoliko najednom naiđeš na Nju (a cijelo vrijeme nalaziš se upravo u stanju očekivanja tog besmislenog “najednom”), i Ona nosi one svoje meke meke crvene cipele, crvena boja dobiva krajnje istaknuto mjesto u tvojoj percepciji. I dok Ona nestaje iz tvog vidnog polja, crvena boja nadire nezaustavljivo sa svih strana. A onda, neprestano, djevojke – gotovo identično obučene. Nju naravno taj dan više nećeš sresti.
II
Način na koji je njezina zagasitosmeđa kosa pala kad je krenula tražiti nešto u svojoj torbici, to je bio izravan izazov – tebi, koji si se tek suočio s njezinim licem. Ta kosa, kao izvrnuto lice, druga strana našeg kurtoaznog odnosa, i ne tek druga strana: nego korak izvan, gdje Dobar dan i Doviđenja više ne prolaze. Ni ona tu stranu svoga lica ne može vidjeti bez zrcala. I onda, u svemu tome, ironija tog izazova: ti joj služiš kao zrcalo i ona uživa i smijulji se pod tom svojom kosom tvojoj uskomešanosti.
III
Ukoliko privlačnost i odbojnost izmiču racionalnoj kontroli, još više se to odnosi na nagle potvrde slutnji koje su se izrazom ili samo pojavom druge osobe pokazale kao točne, odnosno kao ispunjena predviđanja. Ničim dogovoreni susreti, u pozadini kojih stoji velika psihička zaokupljenost određenim problemom koji može riješiti upravo ta osoba. Ili je pak sama ta osoba u samoj jezgri te zaokupljenosti.
To je privlačenje izgleda uvijek nejednako polarizirano. Nakon tri sata potpuno neusmjerenog “meditativnog hoda”, nailazim na Nju i prolazim “hladno” pokraj nje – po svim svojim kriterijima, preblizu – a osjećam se kao da prolazim kroz Nju. Ona je potpuno svjesna moje prisutnosti (čini mi se) i, nakon određenog vremena, prolazi isto tako “hladno” – a preblizu – pokraj mene. Pri svemu tome, polazište mog neusmjerenog meditativnog hoda kroz grad upravo i jest bila potisnuta želja da je vidim. Ja sam definitivno polariziran – napaljen – ali pri ovakvom zavođenju, odnosno zavedenosti, ironija čuči upravo u činjenici da mi je drugi pol nedodirljiv, neoznačiv, neutvrdiv. Ironija je u tome što je taj pol jedna negativna privlačna točka koja me pokreće, odmiče od mene samog, i koju ustvari svojom neprestanom psihičkom zaokupljenošću želim popuniti i učiniti sadržajnom. A – i tu je konačna oštrica ironije – Ona možda i nije drugačije polarizirana do stanjem stalnog izmicanja, sva u užitku zrcaljenja svoje moći nada mnom, mojih bezglavih srljanja k njoj. Ona odgađa susret potencijalizirajući ga. Ona privlači svojim izmičućim korakom ususret. Ona je čisti paradoks jer se hrani refleksijom u kojoj ja imam ulogu zrcala, puke folije.
IV
Ali ja bih odustao kad bih povjeravao da je sve što sam ti dosada napisao činjenica, a ne tek strahotna i u samoj postavci polova vrlo prisutna mogućnost. Blažena nada okružena je strahom neizvjesnosti, ona drži u svojim rukama ono idealno, ona me vodi k neiscrpljivom kraju i utjecištu mojih želja. Hej, Blažena Nado! Koliko ti se podsmijevam i koliko ne vjerujem u tebe, i koliko ne mogu bez tebe.
Nedogovoreni susreti; cijela poezija gesti koju prevodimo u znakove bez ikakve izvjesnosti da to ona jeste; ti pogledi koji sve govore a ništa ne daju izgovoriti; ta igra privlačenja-zavođenja i odbijanja u kojoj strategiju smjenjuje kajanje i tuga zbog – čini se – neostvarljive spontanosti; da, ta nerazlučivost spontanog i planiranog; ta nagla napredovanja i ti zastrašujući zastoji. Ispunjavajući, odnosno gubeći svakodnevicu u beskonačnim refleksijama na susrete s Njom i situacije u kojim su se oni odigrali, u nemoćnom naporu da prevedem taj nemušti jezik, ja, odnosno moja želja, žudnja, na neshvatljiv način otvara se prema Njoj. Moj svijet, restrukturiran po principu ove žudnje, udubljuje se, sav usmjerava prema Njoj. Ima oblik i djelovanje vira, lijevka, cvjetne čašice, u koju Ona biva privučena i u trenucima koji uopće nisu bili predviđeni. Posebno je pitanje koliko to dobiva na intenzitetu ukoliko postoji nešto slično i s Njezine strane. Bila to kod nje – ah sudbino! (aman) – tek igra samodokazivanja i podrugljivog potvrđivanja njezine zavodilačke moći, ili ipak, slična ljubavna čežnja.
V
Ti znaci iz kojih iščitavamo “sudbinu”, vlastitu ili svojih bližnjih, ono što se dogodilo ili ono što će se dogoditi. Slutnje koje se ne daju osmisliti, ali ostaju u pamćenju dok se ne potvrde kao činjenice. Čak i manje subjektivno od slutnje: predmeti i situacije koje ostaju u pamćenju kao neobična slučajnost, da bi se tek kasnije napunile fatalnim značenjem. Nagli uvidi – koji prozlaze iz akumuliranog, do kraja nikad osviještenog iskustva bilizine i uzajamnosti. Kako je moguće osjetiti da se nekom smrt približava? Ili je to naše naknadno udomljavanje smrti, kroz prevođenje i nizanje slika iz sjećanja, koje, dotada nejasne ili čak beznačajne, sada dobivaju pečat predznaka njezinog nadolaska? Tu se smrt približava ljubavnom zavođenju: i ona je ona negativna točka neizvjesnog koju u strahu želimo ispuniti, ali ne da bi je privukli sebi, nego da bi je izbacili iz svog svijeta i tako spriječili njezinu polarizirajuću moć. Tu je blizina između označavanja-identificiranja i fiksiranja usmrćivanja najveća. Nad ljubavlju stalno stoji fantazam jezika smrti, odnosno smrtonosnog jezika. Kod nekih samoubojica obrnuto: smrt govori jezikom ljubavi i obećava ispunjenje, kao u molitvi koja počinje sa: O, Kriste… Neprevodivo smirenje; leš je neodgonetljiva šifra. Izaziva na ljubav. Ona u trenutku prožme sjećanje i impregnira ga.
VI
Ekskurzija, moram započeti ekskurziju. Pobjeći od ovih refleksija. Kamo?
Kažu, Subotica više ne postoji, nema je. Kažu, kraj kaldrme Pačirskoga puta ima tek nekoliko topola, već daleko, dalje i od posljednjih salaša, topola što stoje kao međaši i trepere milo na čistini. I svi spominju avliju tvoga djeda i bake, i onu nabijenicu od zemlje i slame, što ju je tvoj djed podigao svojim rukama i što je svima služila kao kuhinja. Kažu, propast će, nestat će, ako se ne pojaviš.
VII
Kopam po knjigama. Evo i Bunjevci imaju ranka, ko Hrvati Ranka Marinkovića. Samo je ovaj nekako neobilježen, bez velikog slova, bezimen. Takav bi mi trebao za ekskurziju.
Opravljala majka
U katane ranka.
Bilu svilu, majka,
Konju do kopita,
Zlatnu uzdu, majka,
Konju do kolina,
Sitan biser, majka,
Konju u pol grive,
A sedlo je, majka,
Konju do prsiju.
Kad ga je spravila,
Triput poljubila,
Kad ga poljubila,
Caru poklonila.
Kad je očo ranko
U careve dvore,
Sve carice, majko,
Izašle pa glede:
– Gle, lipa junaka!
Kako ga je mogla
Prigoroti majka,
Prigoriti nana,
Caru pokloniti? –
Kad je očo ranko
Na prve kvartilje,
Sablju j’ polomio.
Kad je očo ranko,
Na druge kvartilje,
Konj mu s’ razbolio.
Kad je očo ranko
Na treće kvartilje,
I sam se je, nane,
Bolom razbolio.
Al govori ranko:
– Jao tuđe ljube,
Krevet namišćajte! –
Tuđa mu se ljuba
Sa zlim odgovara:
– Tuđ si ženik, ranko,
Iz tuđe si zemlje,
Ne mogu ti, ranko,
Krevet namišćati. –
– Oj vi tuđe sele,
Ladne vode dajte! –
Tuđ si bratac, ranko,
Iz tuđe si zemlje,
Ne mož’mo ti, ranko,
Ladne vode dati. –
– Oj vi tuđa braća,
Način’te mi lada. –
– Tuđ si bratac, ranko,
Iz tuđe si zemlje,
Ne mož’mo ti, ranko,
Načiniti lada. –
– Oj vi tuđe majke,
Naslon’te me na se! –
– Tuđ si sinak, ranko,
Iz tuđe si zemlje,
Nemogu te, ranko,
Nasloniti na se –
Al govori ranko:
– Da zna moja majka,
Moja bi se majka
U ticu stvorila.
Od perja bi majka
Krevet namišćala,
U kljunu bi majka
Ladne vode dala.
Od krila bi majka
Lada načinila.
Sama bi me na se
Bolnog naslonila. –
To ranko izusti
A dušu ispusti.
VIII
U želji da čitam Hamvasa, napokon sam se uputio u mađarski; da sam krenuo na kraj svieta – prije bih stigao. Ipak, nakon nekoliko godina naišao sam na jednu brezu.
Ha az ember a vasúti megállótól Porva felé megy a Hódosér völgyében, amelyik még a legszárazabb nyárban is zöld marad, a keleti hagyoldalban néhány nyírfa áll. A közén, töbitől körülvéve nem a legmagasabb, de az a fa, amelyiket az ember először vesz észre, annyira először, hogy nézi, s csak egy idő múlva jön rá, hiszen több is van, azaz nincs, mer a többi más.
Tulajdonképpen nem is fa, hanem virág. És mi a virágmorál? Virágzani. Édes mosollyal belenyílni a világba. Csak lenne az embernek száz szeme, hogy minddel nézni tudná.
Aki azt mondja, hogy a nyírfa leányos, okvetlenül tévedne. Sokkal inkább, nagyon ritkán, elvétve, üde és fiatal leány, aki nyírfaszerű. Olyan karcsú, és olyan harmatos csillogása van, olyan egyszerű, sugárzó, hogy csak egygféleképpen lehet megközelíteni, gyengédséggel. Szűzies. Távolról sem abban a bántóan immorális értelemben, ahogy a morálfilozófia, és nem olyan brutálisan irreális értelemben, ahogy az orvos használja. A szűzisség nem fiziólogiai állapot, és nem függ semmiféle elváltozástól. Ahol szűziesség van, ott nem lehet elvenni és nem lehet elveszteni. Hogyan lehet a szerelemben elveszteni? Éppen akkor veszti el, ha nincs szerelem. Nincs szűzies szerelem? Amelyik üde és gondtalan. Egyszerű és tiszta. Olyan, mint a nyírfa. Nincsenek olyan szavak, amelyek gyengédek, mint az ágak hajladozása? Nincs olyan mozdulat, amelyik olyan gyengéd, mint a levél hangtalan meglebbenése? Nincs olyan ölelés, amelyik úgy nő tovább, ahogy a nyírfa kinő a földből? S ez a szűzies szerelem, ezek a gyengéd szavak, ez az édes csecsemőmosoly, ez a nyírfaszerű ölelés, nem virágmorál? Virágzani? Belenyílni a világba néma fehérséggel, önmaga bájába beleremegve, mint a sima vízszínen csillogó fénysugár? ( … )
U mom grubom prijevodu:
Kada se od željezničke postaje prema Porvi ide hodošerskom dolinom, koja čak i za najsušnijeg ljeta ostaje zelena, na istočnoj strani stoji nekoliko breza. U sredini, okruženo ostalima, nije najviše, ali je takvo drvo da ga čovjek prvo primijeti, toliko prvo, da gleda – i otkriva tek nakon određenog vremena: pa ima ih još; to jest nema, jer ostala su drukčija.
Zapravo i nije drvo, nego cvijet. A što je moral cvijeta? Cvjetati. Slatkim osmijehom otvoriti se u svijet. Kad bi čovjek samo imao stotinu očiju, pa da sa svih sto može gledati.
Onaj tko bi rekao da je breza djevojačka, zacijelo bi pogriješio. Prije će biti da, vrlo rijetko, tek ponegdje ima takve svježe i mlade djevojke koja bi bila brezolika. Tako je vitka, i tako rosno blista, tako je jednostavna, sjajna, da joj se može približiti samo na jedan jedini način, s nježnošću. Djevičanska je. Ni izdaleka u onom uvredljivo imoralnom smislu, kakvim se moral-filozofija koristi, i ne u tako brutalno irealnom smislu, kakvim se koriste doktori. Djevičanstvo nije fiziološko stanje i ne ovisi ni o kakvoj promjeni. Ondje gdje djevičanstvo jest, tamo ga se ne može oduzeti i ne može izgubiti. Kako bi se moglo izgubiti u ljubavi? Upravo onda se gubi, ako nema ljubavi. Zar nema djevičanske ljubavi? One koja je svježa i bezbrižna. Jednostavna i čista. Takva, kao breza. Zar nema takvih riječi, koje su tako nježne poput svijanja njenih grana? Zar nema takvog pokreta, koji je tako nježan, poput bezvučnog lepršanja njezinog lista? Zar nema takvog zagrljaja, koji tako raste, kako breza izrasta iz zemlje? I ta djevičanska ljubav, te nježne riječi, taj slatki osmijeh dojenčeta, taj brezoliki zagrljaj, nije li to moral cvijeta? Cvjetati? Otvoriti se u svijet nijemom bjelinom, zadrhrtavši od vlastite dragosti, poput blistave zrake svijetla na glatkoj površini vode? ( … )
IX
Negdje u središtu Rumunjske, živi među Mađarima jedan starac i njegov pas Hattyú. Hattyú znači labud na mađarskom; pas, omanji kudrov, žilav i okretan, bio je bijele dlake. Stajao je ukočeno i nepovjerljivo lajao na nas dok smo palili vatru kraj potoka. Onda je iz mraka iskoračio jaki starac, koščat, sijed i brkat, i umirio ga. Starca je umirilo pak to što nas je čuo iz mraka kako pričamo mađarski, Hattyú to naravno nije mogao razumjeti (istina Bog i ja sam slabo razumijevao što se priča), za njega smo bili stranci kao svaki drugi.
Starac se rado prihvatio vina. Uživao sam u ritmu njegovog glasa, iako su mi značenja njegovih riječi bila nedostupna. Tako dostojanstvenih gesta je bio taj čuvar suncokreta! Svi smo šutjeli s neizmjernim poštovanjem, a on je pričao.
Već kad smo se spremali na spavanje, pojavio se iz mraka još jednom i pružio nam veliku glavu suncokreta, punu sjemenki. Hattyú nas je sad samo ljubopitljivo gledao.
X
S prijateljicom sam ostao tako jednom kraj rijeke Tise, s banatske strane, do kasno u noć. Satima nepomični, bilo je ljeto, ništa nas nije remetilo. Kada je mrak već postao tako gust da se počeo zgušnjavati u neka šuškava i nemirna bića, napustili smo obalu, njezino drveće i popeli se na nasip. Na čistini, kad smo digli pogled, nebo nas je obasulo iskrama. Milijarde zvijezda tražilo je oči.
XI
Velegrad je podnošljiv, eventualno, noću. Većinom uopće nije.
Krajem jednog svibnja, kao srednjoškolac, ostao sam poslije nekoog rock-koncerta u Beogradu, bez igdje ikog svog. Na željezničkom kolodvoru, u prostoriji s redom šaltera, bilo je neizdrživo. Neki oronuli ljudi dimili su svoje cigarete, a jedan sto-posto-pijan, leđima naslonjen o zid, razvlačio je harmoniku. Bio je to visok, stariji čovjek, izrazito koščat, držao cigaretu među zubima i pjevao. Morao sam van, lutati po gradu.
Čistači su prelazili mlazevima vode po asfaltu i davali mu neobičan sjaj: ulice gdje bi oni prošli sve su svjetlucale. Zrak je bio pun te svježine, uživao sam koračajući gradom.
Pred jednim mlazom vode morao sam ustuknuti. Čistači se ovdje baš nisu mnogo obazirali na ljude. Pogotovo ne na Cigane koji su drijemali na klupama ili po gomilama razbacanog smeća – mlaz vode nemilosrdno ih je pogađao. Sklonio sam se u jedan kut i pratio rad čistača. Kada su odmakli, doprli su do mene glasovi koje zbog šuštanja i pištanja vode nisam mogao odmah čuti. Bio sam pod otvorenim prozorom, a unutra, čulo se, jedan par vodio je ljubav. Nisam se mogao pokrenuti. Bilo mi je kao da osluškujem bilo grada, otkrivam njegovo nevidljivo toplo srce skriveno iza ovih balkanskih kulisa.
Slušao sam još malo kasnije njihov razgovor, čavrljanje, i odvojio se. Do jutra hodao sam gradom, Beograđanin.
XII
U jednoj sam dalmatinskoj uvali, kod prijatelja, odmah kraj mora. Noći su ovdje opojne od mirisa. Nošena njima, tama ulazi kroz svaki prozor, svaka vrata i ispunjava cijeli prostor. Jutrom zgušnjava se u more. Zbudim se već prije zore i gledam.
Kada svane spustim se do mora, ono je mom prijatelju u dvorištu. Eh, kako bih ja volio imati more u svom dvorištu!
Kad Sunce ogrije, zaplivam modrinom. Onda plutam i gledam u nebo. U zraku ima neke bjeličaste pare, jedva vidljive. Mora da je slana, razmišljam.
I dok se ljuljuškam u vodi, ponovo me obuzima osjećaj da ovako mora biti poslije smrti. Čovjek oslobođen težine svoga tijela, nošen i izložen jednom jedinom Svjetlu.
XIII
Kad god me preplavi nezadrživ osjećaj stida, uvijek se sjetim Sarajeva s kraja 1989. Pošao sam u Sarajevo sâm, tražeći potporu za svoju viziju jugoslavenstva, potporu viziji za koju sam tada već teško nalazio oslonca. Kako bi ga i mogla imati, kad je izvirala iz jednog potpuno fluidnog i plitkog identiteta, iz jedne površne zanesenosti raznolikošću! To moje sanjano jedinstvo i zajedništvo, naravno nije imalo za osnovu nikakvu pravu raznolikost, već jedan monumentalan, a neprispodobivo površan socrealistički dizajn etničke šarolikosti. “Upoznaj domovinu” – kroz prozore autobusa “Kekec” – od Vardara pa do Triglava. Takvim identitetom bili su prekriveni i sasvim temeljni, ljudski osjećaji i ostvarenja prijateljstva i zajedništva, kojih je uveliko bilo, pogotovo u gradovima, a bez “ključa”. S druge strane, potisnuto je ono što je osnova istinske različitosti, tako neophodne osobi i naciji da bi mogla biti stvarno slobodna i otvorena. Posvemašnja nivelacija. Osjećajući kako taj tanki premaz postaje providan, suši se i puca, krenuo sam – u svome životu prvi put – za Sarajevo, tu oazu bratstva i jedinstva.
Kakva glupost! Očekivati od bilo kojeg grada, u suštini stranog i nepoznatog, da ti uzvrati zagrljajem i ugrije srce! Odsjeo sam u hotelu blizu kolodvora, bez razmišljanja. U knjižari, kao znak, kupio sam roman “Stid” Miroslava Toholja, o kojem sam čitao u Quorumu. Čitao sam kasnije u Jergovića da je taj pisac na srpskoj strani sudjelovao u takvim stvarima, da bi, ako bude pisao svoje memoare, mogao ponovo staviti taj naslov.
Odlučio sam lutati danju, a čitati noću. Ali stid je bio jači. Već prvu noć shvatio sam da sam u hotelu gdje tetrijebi dovode svoje trebe. Ispod, iznad, s lijeve i s desne strane, prodirala je u moju sobu ženska vriska i muško dahtanje. Izlazio sam u hodnik i išao od vratiju do vratiju, tamo-amo, kao u nekom stisnutom crijevu.
Bilo je zimsko doba, a dan u Sarajevu siv, čak olovan. Na Ilidži srce mi je cijedilo suze, ne krv, toliko sam se najednom osjećao ostavljenim.
Treći dan je već bio nepodnošljiv. Pomislio sam te večeri, samouvjereno, Sarajevo znamo se već sad, i izgubio se u labirintu ulica. Nisam mogao naći gdje mi je početak, a gdje kraj, a oko mene nigdje žive duše. Slabo osvjetljeni asfalt, hrpice snijega, kontejneri. Tu noć spremio sam stvari, pročitao Toholja do kraja uprkos ljubavnicima i otputovao.
Uslijedile su stravično duge godine, godine stradanja. I pojavila se knjiga zbog koje sam ponovo htio otići u Sarajevo. Prvi put zaželio sam biti, svjesnom odlukom, sudionik jedne zajednice. Htio sam otići u Sarajevo i postati Bosanac. Htio sam da se i kroz mene razlista Dobra Bosna. Ali ovog puta ostao sam tu gdje jesam.
XIV
Na Punta Corrente, kraj Rovinja. Tek je bila prošla Nova Godina, a već sam se osjećao potpuno usamljenim. Kišilo je i nitko se osim mene nije udaljavao od grada.
Šetao sam jednog crnog psa plemenitog pogleda, grlio ariše i sjedio kraj mora.
Sve je bilo kako treba biti.
XV
Noću me nešto trgne i natjera ustati iz kreveta. Odlazim u kuhinju. Kroz stakla velikog prozora ulazi mjesečina i svjetlost s lampe nad vratima susjedove kuće. Osjećam kako svakim korakom dovodim u opasnost ravnotežu koja se uspostavila između stvari u kuhinji i svjetlosti koja ih dodiruje. Zato hodam na prstima. Kuhinja sada prihvata samo plesni korak. Napokon, sjedam na jednu stolicu.
Vid mi se izoštrio poslije prve ošamućenosti, ali bez obzira na to, stvari ostaju nejasnih kontura, u polutami. Moglo bi biti i više od onoga što vidim, ali i manje. U svakom slučaju sve nuka na sanjarenje. U ovoj boci moglo bi biti vino, u onoj posudi staklasta bijela riža. Blagi miomirisi u zraku možda vode do bosiljka i mažurane. Ipak, nije to bitno. Smiruje me ta svijetlost. Misao lagano prestaje kopkati.
Ruke polažem na stolnjak. Svaka namirnica u ovoj kuhinji, bila mi sada vidljiva ili ne, čujem, poziva bar po jednog čovjeka jesti. Ne znam, možda ih samo riža poziva bar sto. Naravno, nitko se ne odaziva, bio dan ili noć. Ustajem i izlazim pod snažnim teretom krivice.
Oprosti mi kuhinjo. Kuhinjo, moje svetište.
XVI
Zagreb, veljača, ’98
Čitatelju, jesi li se ikad našao tako pred samim sobom – tako kao pred zidom. A znaš da nazad ne možeš više. Ne kad si već dovde došao. Sad je zid tvoj jedini partner za ples i izazivaš ga, u facu mu dahćeš, ne bi li popustio i zaoblio se toliko da ga možeš zaobići.
Uvijek, baš uvijek, taj bi mi se zid ispriječio kada bih napokon trebao zagrliti svoju djevojku. U samoći, pijan i lud po tulumima, napuštao bih “ekstatično plesno zajedništvo” svojih prijatelja i okretao se zidu. A sad ti – rekao bih.
Ali nikad dovoljno sâm da bih se suočio. Uvijek s nekim prikrivenim uzmakom, kao s publikom u gledalištu pred kojom igram. Glumim sebi sebe i ustvari se podsmješljivo smještam među svoje promatrače.
Želja da kontroliram stvari uvijek mi je tražila mjesto u publici čak i pri mojim najpatetičnijim monolozima. U ljubavnoj drami, između mene i moje drage, ja sam uvijek bio onaj treći, koji ni za živu glavu ne napušta svoje sjedište u prvom redu. I traži još uzbuđenja, još strasti, kao da je on redatelj.
A poslije predstave, opet samo ja i zid – i pseća tuga koja me sasijeca.
Željeti svoju neostvarenost, kao igru, stalni nadražaj i inspiraciju za svoje perfomanse života i ljubavi.
Toga se bojim prijatelju, a osjećam tako dalekim od sebe.